Milorad Dodik je tokom svoje karijere često padao i dizao se, ali svemu dođe kraj, pa i njegovom kameleonskom, konvertitskom načinu političkog preživljavanja.
Dodik nije na zalasku karijere, već je ona gotova, a jedino još nije precizirano vrijeme kada će biti politički uklonjen kao nikom potreban i od svih prezren, na način na koji je on prezreo narod koji ga je izabrao, piše na svom blogu Slobodan Vasković.
„Posljednji u nizu Dodikovih sunovrata je propast njegovog udara na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji se nije manifestovao samo učestvovanjem njegovih paravojnih snaga u julskom napadu na Skupštinu Srbije (2020. godine), otvorenom podrškom biskupu Grigoriju, licemjeru nad licemjerima, sa kojim je zajedno opljačkao Hercegovinu, već još cijelim nizom podzemnih aktivnosti kojima je pokušao da podrije poziciju predsjednika Srbije.
Uspio je jedino da podrije sam sebe, i to do agregatnog stanja potpunog Odrona; Vučić, koji je potpuno obaviješten o svim Dodikovim podlim i niskim udarcima ga je precrtao i rekao mu to u lice, nakon što ga je, poslije konačno primio 27.01.2021.“, tvrdi Vasković, napominjući kako je Vučić, hladnokrvno, Dodiku “pod nos” stavio dokaze o njegovom podzemnom radu protiv predsjednika Srbije, a Dodik je preblijedio od straha.
Dva dana prije toga, Dodik je uzalud “obijao pragove” visokih funkcionera Srbije, ali nigdje nije naišao na otvorena vrata. Posebno ne na dobrodošlicu.
Vasković piše i da Vučić neće još javno „satrati“ Dodika, ali će ga politički dekapitovati. Do tada, poigrava se s njim, puštajući ga da hoda kao sumanut besciljno beogradskim ulicama, stavljajući u prvi red zvanica prilikom otkrivanja spomenika Stefanu Nemanji, i gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića, što je par tona soli na Dodikove banjalučke izborne rane, pozivom na vakcinaciju zdravstvenih radnika RS u Srbiju…
Lomljenje Dodika ići će, već ide, ispod radara, natenane. Sve dok Vučić ne odluči da je vrijeme da ga javno pusti niz vodu. Dodikove šanse da se odbrani od udara i izbjegne potpuni Odron su nikakve, iako će on nastaviti sa podzemnim napadima na Vučića, nadajući se da će ga tako prisiliti da ga ponovo prihvati.
Osim Vučića, Dodik je precrtan i od Rusije, koju je izdao potpisivanjem ANP-a (decembra 2019.), iako im je čvrsto obećao da to neće učiniti, za šta je dobio snažnu podršku Kremlja.
Kremlj ne oprašta, izazvali su mu političku tešku frakturu lobanje akcijom “Gvozdena njuška”, koju su osmislili i proveli tokom posjete šefa diplomatije Sergeja Lavrova.
U centru “Gvozdene njuške” je, podsjeća Vaković, ukradena ikona Svetog Nikole iz Luganska, koja pripada Ukrajini i ne potiče nikako iz nacističke pljačke svega vrijednog tokom Drugog svjetskog rata, što je posljednja teza kojom pokušavaju izvući Dodika iz “živog blata”. To je pogrešan trag kako bi se cijela priča relativizovala i pokušala spriječiti Dodikova krivična odgovornost što je posjedovao ukradenu relikviju, a potom je i darovao Lavrovu, koji ga je elegantno smoždio.
Dodik, nekadašnji miljenik Zapada, već duže od deceniju to nije, jer je “peplivao” na stranu Rusije. Zapad mu to nije oprostio, ali će, kao i Rusija, u političkom vremenu koje mu je preostalo, iscijediti iz njega sve što se još može iscijediti.
Neće im to biti teško (a nije nešto puno ni ostalo), jer je Dodik potpuno dezorijentisan, sklon maničnim i napadima nekontrlolisanog bijesa i teške depresije koja ga direktno gura u političku provaliju.
„Zadnje Dodikovo uporište bio je SNSD, njegova privatna stranka-sekta, ali i u njoj rapidno gubi kontrolu.
Direktno je napadnut od frakcije koju čine Željka Cvijanović, Zoran Tegeltija i Dragan Lukač“, tvrdi Vasković.
(SB)