Kako živjeti s dijabetesom

U posljednjih 25 godina broj djece kod kojih je otkriven dijabetes tip 1 gotovo se udvostručio. Među njima je sve više djece predškolskog uzrasta, ali sve češće i djece mlađe od dvije godine

Jedno od najčešćih oboljenja koje nam savremeni način života donosi jeste i dijabetes. I dok većina ljudi informaciju o ovoj bolesti doživljava prilično tragično, smatrajući da s njom neće moći da se izbori, situacija je nešto drugačija. Naime, korigiranjem načina ishrane i života, uz uzimanje određene terapije dijabetes se može držati pod kontrolom. O ovom oboljenju smo razgovarali s prim. mr. sc. dr. Mirsadom Đugumom u sarajevskoj Poliklinici Atrijum, koji nam je pojasnio samo oboljenje i važnost educiranja o ovom oboljenju. S nama svoja iskustva dijele i Bojana Šarović Cicović i Irina Lazarević, koje su se kao djevojčice suočile s dijabetesom, te Merima Idrizović, koja govori o majčinskom iskustvu od momenta kada joj je kćerka Iman dobila ovu bolest.

– Dijabetes je stanje kada organizam nema dovoljno ili nimalo inzulina. Posljedica toga je porast šećera u krvi, jer mi i dalje unosimo šećer hranom, ali on iz krvi otežano ulazi u ćelije zbog nedostatka ili nedjelotvornosti inzulina – objašnjava doktor Đugum i dodaje da tačan uzrok dijabetesa tip 1 još nije poznat, te da se sumnja da su krive virusne infekcije, imunološke reakcije i genetika.

NAJMLAĐI BOLESNICI

Kao simptome koji mogu ukazati na dijabetes doktor navodi obilno pijenje vode, često mokrenje u većim količinama, kao i blijeda mokraća, a kod djece sve ovo može uzrokovati da se često bude po noći zbog žeđi i mokrenja.

– U posljednjih 25 godina broj djece kod kojih je otkriven dijabetes tip 1 gotovo se udvostručio. Među njima sve više ima djece predškolskog uzrasta, ali sve češće i djece mlađe od dvije godine – kaže doktor Đugum i ovu tendenciju dovodi u vezu s razvojem civilizacije te promjenama u fizičkoj aktivnosti i ishrani, ali dodaje da to nije usko povezano s dijabetesom tip 1, kao što je to slučaj s tipom 2.

dijabetes8

Doktor Đugum svim oboljelim od dijabetesa, kao i njihovim roditeljima, preporučuje da se kvalitetno educiraju o ovoj bolesti, što, između ostalog, podrazumijeva uravnotežavanje ishrane, ograničenje pri uzimanju šećera i skroba, te prilagođavanje izulinske terapije svemu navedenom.

Bojana Šarović Cicović je dijabetes tip 1 dobila sa sedam godina. Nakon 20 godina života s ovom bolesti kao najteži period ističe pubertet.

– Najteže se bilo navići u pubertetu na velike oscilacije nivoa šećera i na nove simptome hipoglikemije – kaže ona.

Kada se, 1997. godine, suočila s prvim simptomima dijabetesa, Bojana se morala suočiti i s okolinom koja nije bila dovoljno otvorena ni informirana, zbog čega je najčešće nailazila na nerazumijevanje.

– Uprkos svemu tome, porodica i prijatelji su uvijek bili najbolja podrška – ističe ona.

dijabetes3

S obzirom na to da joj zdravstvena zaštita pripada Kantonu Sarajevo, Bojani Fond obezbjeđuje usluge bolničkog liječenja, neophodni inzulin i 50 trakica za mjerenje šećera u krvi, a ima obezbijeđen i mjerač za šećer. Ipak, kao najčešći problem u tom procesu navodi blokade koje se često stavljaju na količine inzulina.

– Jedini problem je što se vrlo često stavljaju blokade na količine inzulina na mjesečnom nivou. Pa se tako desi da za jedan mjesec nije moguće podići terapiju, a to je nedopustivo ukoliko je riječ o dijabetesu – objašnjava Bojana i dodaje da vitamine i lijekove koji se koriste u borbi protiv dijabetične neuropatije plaća sama.

S godinama je naučila da iz kuće nigdje ne ide bez inzulina, koji joj pomaže u borbi s visokim šećerom, te ugljikohidrata i šećera, koji su tu za stabilizaciju niskog nivoa šećera u krvi. Bojana kaže da za nju dijabetes nije hendikep, ali da su joj nizak nivo šećera i simptomi koje to stanje sobom nosi najteži.

– Najteže mi pada nizak nivo šećera, kada gubim koncentraciju, te opšta slabost organizma nakon toga – kaže Bojana.

Irini Lazarević, koja boluje od dijabetesa tip 1, Fond Republike Srpske pokriva nabavku inzulina, iglica, trakica za mjerenje šećera, lanceta, infuzionih setova i mjerača za šećer, a kao najveći problem s kojim se u nabavci potrebnih stvari suočavala navodi trakice i infuzione setove.

– Broj trakica za mjerenje šećera je uvijek bio problem. Fond pokriva 50 komada mjesečno, a to nije dovoljno ni za deset dana. Trenutno mi je zbog drugih zdravstvenih problema odobrena dodatna količina na godinu – objašnjava Irina i dodaje da je u jednom periodu bila prinuđena da sama plaća infuzione setove, gdje je deset komada koštalo 550 KM, što je količina koja nije dovoljna ni za mjesec, ali da je sada situacija mnogo bolja.

Kao i Bojana, i Irina je dijabetes dobila sa samo sedam godina.

dijabetes7

– Sve mi je tada teško padalo. Četiri injekcije inzulina dnevno, šest do sedam mjerenja šećera u krvi i ograničenja u ishrani. Sada je lakše, jer sam na inzulinskoj pumpi i imam veću slobodu u ishrani i svakodnevnim obavezama, a i manje je uboda – kaže Irina i dodaje da se na sve to s vremenom navikla, jer nije ni imala drugi izbor.

Ipak, ističe da je dijabetes ne ograničava u svakodnevnim aktivnostima.

– S vremenom naučite da morate deset puta više dati od sebe da biste funkcionisali kao zdravi ljudi. Bezbroj stvari treba uskladiti da bih imala dobru kontrolu šećera. Obično mi se dešava da u najvažnijim momentima moj dijabetes pokaže zube. Život dijabetičara je svakodnevna borba, ali se ja uvijek trudim da iz te borbe izađem kao pobjednik – kaže ona.

PODRŠKA PORODICE I PRIJATELJA

Irina nastoji da se hrani što zdravije te jede gotovo sve, ali dodaje da to treba da bude dobro isplanirano i u određenim količinama. Stoga je njena ishrana zasnovana na računanju ugljikohidrata i doziranju inzulina na osnovu toga.

U svemu ovome najviše joj znači podrška porodice i prijatelja, a kada je riječ o okolini, Irina najčešće nailazi na neznanje.

– Ljudi inače malo znaju o dijabetesu tip 1, poistovjećuju ga sa dijabetesom tip 2. Zbog toga se često susrećem s izjavama tipa: „Nije to ništa“, „Moj deda to ima“ ili „Proći će vremenom“. Za ovih 15 godina je bilo svega, ali više pozitivnih nego negativnih stvari. Te loše stvari sam uspjela da prebrodim uz pomoć mame, bake i prijatelja – kaže Irina i dodaje da nikuda ne ide bez infuzionog seta, inzulina, aparata za mjerenje šećera te sokića i čokoladica.

Kćerka Merime Idrizović, Iman, dijabetes tip 1 dobila je sa deset i po godina. Merima kaže da je saznanje o kćerkinom oboljenju predstavljalo šok za cijelu porodicu.

– Poslije prvog šoka uslijedila je faza prihvatanja dijabetesa. Ono što mi je najteže palo jeste spoznaja da će Iman biti doživotno ovisna o inzulinu. Cijela porodica je bila pod stresom, izgubljena i bez jasne vizije kuda dalje. Tražila sam uzroke i krivce. Imali smo strašne krize i napetosti. Morali smo biti jaki i kada to nismo mogli. Trudili smo se da ne plačemo, a duša se cijepala. Uprkos svemu, skupili smo snagu i krenuli naprijed – objašnjava ona i dodaje da su se kao porodica trudili da od samog početka okolini objasne Imanino stanje, što je utjecalo na to da joj vršnjaci budu ogromna podrška.

dijabetes

Ipak, najveća podrška za Iman bili su članovi porodice, koji su svoj život promijenili prihvatanjem dobrih strana dijabetesa.

– Prigrlili smo dobre strane dijabetesa – zdravije se hranimo, a bavimo se i sportom. Uklopili smo terapiju u naše živote i nismo dopustili da ih dijabetes kontroliše – kaže ova brižna majka.

Merima dodaje da je Iman, uprkos zbunjenoj i preplašenoj porodici, posjetama ljekarima i bolnicama, najteže prihvatila to što je morala da izmijeni svoju ishranu.

– Morala je korigovati hranu, odreći se slatkiša i mnogo stvari koje je voljela. Često je govorila: „Hrana je moj život“. Ipak, disciplinovala se i uvela malo drugačiju ishranu, shvatila je da mora stalno da mjeri šećer, kao i koje su granice normale. Naučila je da mora sebe da voli – objašnjava Merima i dodaje da je Iman o ovoj bolesti prošla mnogo edukacija i radionica, te da sama određuje šta i kada jede, koliko inzulina treba dati, ali da je mama ta koja sve prekontroliše.

Imanina zdravstvena zaštita pripada Srednjobosanskom kantonu, čime joj je obezbijeđen inzulin, a od Fonda solidarnosti dobijaju četiri trakice dnevno, za šta Merima ističe da je nedovoljno.

– Da bi naša djeca imala regulisan šećer, moraju da ga mjere i deset puta dnevno. ZZO SBK će količinu koju sada dobijaju povećati za jednu trakicu, a ostatak od pet traka kupuju roditelji sami – objašnjava Merima i dodaje da, zahvaljujući djelovanju udruženja za borbu protiv dijabetesa djece i mladih, „Slatki svijet“ u skorije vrijeme očekuju značajne promjene.

Te promjene će doprinijeti boljem položaja osoba s dijabetesom u ovom kantonu.

Polovina oboljelih nije svjesna bolesti

Prema podacima Međunarodne dijabetesne federacije (IDF) u BiH 9,3 posto stanovništva boluje od šećerne bolesti, a to je nešto više od 356.000 ljudi. Podatak koji je, također, zabrinjavajući jeste da najmanje polovina oboljelih od dijabetesa tip 2 nema postavljenu dijagnozu i nije svjesna svoje bolesti.