Kako žive Bošnjaci u RS-u: Sreća pa imam djecu u inostranstvu koja me izdržavaju.

“Doveden je u pitanje opstanak 200.000 Bošnjaka u Republici Srpskoj, a sve to zbog sistema kojim upravlja Milorad Dodik, predsjednik RS-a vodeći se prije svega mržnjom i najtežim oblikom nacionalizma, umjesto konstruktivnim djelovanjem na dobrobit svih građana ovoga entiteta”, izjavio je u medijima Ramiz Salkić, potpredsjednik RS-a.

Potaknuti ovim izjavama odlučili smo provjeriti kako to živi bošnjačko stanovništvo u RS-u, šta je to što im smeta, da li se osjećaju obespravljeno u odnosu na stanovnike pravoslavne nacionalnosti.
Svi naši sagovornici ovom prilikom željeli su ostati anonimni.

Penzionerka T.V. iz Gornjeg Kotorca kaže kako se ne može požaliti na život u ovom mjestu, te kako do sada nije imala nikakvih problema zbog toga što je Bošnjakinja.

“Imam 69. godina, a u Gornji Kotorac sam se vratila 2007. godine. U toku rata bila sam u Hrasnici. Mogu vam samo reći da sam u potpunosti zadovoljna svojim životom u Kotorcu. Nikada nisam imala ni jedan problem što sam Bošnjakinja i muslimanka. Pokrivena sam i ljudi su me ovdje od samog početka prihvatili kao takvu. Od samog dolaska naišla sam na razumjevanje kako kod svojih sunarodnjaka, tako i kod pripradnika pravoslavne vjeroispovijesti. Ovdje mi je mnogo bolje nego u Hrasnici”, izjavila je naša prva sagovornica.

Političke lidere ne dijeli po nacionalnosti, jer su za nju svi isti.

“Nikome nije dobro, ne samo u Gornjem Kotorcu, nego u cijeloj BiH. Političari se moraju potruditi da nam svima bude bolje, tada ćemo imati još bolji suživot, govori ova penzionerka.

Slično mišljenje dijeli Enes iz Janje, u koju se vratio 2000. godine.

“Nisam imao nikakvih problema, a bio sam među prvima povratnicima u Janju. Prvo sam živio u jednoj kučici, a nakon godinu i pol uselio sam u svoju vlastitu kuću. Nemam zamjerki na ponašanje srpskog stanovništva, jer su to sve bili moji poznanici do 94. godine kada sam otišao iz Janje prvo u Mađarsku, a nakon toga u Njemačku gdje sam proveo četiri godine sa porodicom”, govori Enes.

Zbog zdravstvenih problema napustio je posao u opštini, gdje je imao funkciju humanitarnog radnika. Ipak, smatra da su Bošnjaci u ovom području obespravljeni u odnosu na pravoslavno stanovništvo, pogotovo kada je riječ o zapošljavanju.

“Teško je naći posao, pogotovo nama Bošnjacima. To je sušta istina. Što se tiče javnih ustanova, tu nas je baš malo. Samo se nekoliko ljudi uspjelo zaposliti u vatrogasnoj službi i opštini, u Elektrodistrbuciji nema nikoga. Ja sam nezaposlen i sreća mi je što imam djecu u inostranstvu koja mene i moju suprugu izdržavaju”, govori nam ovaj Janjanin.

U Janju se nakon rata vratilo se gotovo 95% bošnjačkog stanovništva koje je tu živjelo i prije ratnih dešavanja, te je ova mjesna zajednica postala najveće povratničko naselje u Bosni i Hercegovini.

“Gdje god je rat trajao, bilo je svima jednako”, govori nam sagovornica A.Z iz Dervente.

“Ovdje sam provela čitav rat. Nikada nisam imala nikakvih nesuglasica sa komšijama srpske nacionalnosti, čak smo pomagali jedni drugima. Ne mogu pljuvati po onome što mene nije dotaklo”, izjavila je A.Z. iz Dervente i dodala: “Dok god se političari prepucavaju preko ovog naroda teško nama. Taj političar Salikć što je rekao da je narod ugrožen, samo priča besmislice. Prije bi se reklo da je njegova egzistencija ugrožena, sutra bi on ovom narodu rekao pa pa”, izjavila je A.Z.

Možemo zaključiti da je suživot Srba i Bošnjaka danas u drugom planu. Priču o dobrim ili lošim komšijskim odnosima smijenila je borba za golu egzistenciju svih stanovnika BiH, a sve zahvaljujući ljudima koji vode ovu zemlju.

Novinar: Admir Oručević