Kardinal Kuharić je u svom dnevniku, februara 1994. godine, zapisao: “Ekstremna hrvatska politika dovela je od uništenja Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je bila kratkovidna. Hrvatska država u Hercegovini imitacija je srpske države u Bosni. Zato su nas i izjednačili sa Srbijom. Ali, vladajuća stranka i g. Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebalo bi se prvo osloboditi neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?”
Najavljujući knjigu “Povijest izbliza“ Dušana Bilandžića, nekadašnjeg pukovnika JNA i potpredsjednika Republike Hrvatske, u kojoj piše o pregovorima timova Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u kojima je i sam učestvovao, zagrebački Jutarnji list je, sad već davne, 2007. godine, pisao: “Bilandžićevo svjedočenje o toku i sadržaju tih, za Hrvatsku sramotnih pregovora, pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala, ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija, nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana.”
Bosnu i Hercegovinu treba razoriti
Pregovori o kojima piše Jutarnji list vođeni su tokom 1991. godine, a Bilandžić je bio u timu koji je izabrao Franjo Tuđman. O tome u knjizi piše: “Objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. marta 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.”
Pored Bilandžića u Tuđmanovom pregovaračkom timu su bili Josip Šentija (nakon prvih razgovora je podnio ostavku) i Zvonko Lerotić, dok su u timu Slobodana Miloševića pregovarali Smilja Avramov (rodom iz Pakraca u Hrvatskoj; zvali su je majkom velike Srbije, bila poslije rata jedan od senatora Republike Srpske), akademik Kosta Mihailović i šef Miloševićevog kabineta Vladan Kutlešić.
O tom drugom sastanku, održanom 13. aprila 1991. godine u Beogradu, Bilandžić piše: “Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Smilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima, koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju – u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji… (…) BiH treba razoriti.
Kosta Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuju i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak, eventualno, sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah.”
Po programu četničkog pokreta
Na sastanku pregovaračkih timova, koji je održan 4. jula 1991. godine, kako Bilandžić piše, Srbi “repliciraju s tezom da srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu – ne izjašnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine. Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o ’Krajini’, naglasivši: ’Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske.’ Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike. Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini. Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje.“
U nastavku diskusije Bilandžić je tražio da se očituju da li Srbija prihvaća granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum, na što je Smilja Avramov odgovorila da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemičnoj raspravi koja je uslijedila Bilandžić je pitao Smilju Avramov kako će Srbija, u slučaju podjele BiH, komunicirati s većinom srpskog stanovnistva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni, jer “Bosanska krajina će za vas biti Nagorno Karabah ili istočni Pakistan“, na šta je dobio odgovor da Srbima pripada cijela Posavina, jer je o tome dogovor postignut između dvojice predsjednika – Miloševića i Tuđmana. “Prema tome, budući da Posavina pripada Srbiji, to znači da nema koridora, nego će Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti prešla preko Drine“, napisao je Bilandžić.
Onda su Srbi ponudili “zamjenu stanovništva“, navodeći kao primjer mogućnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. O tome Bilandžić piše: “Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da ’Krajina’ treba izaći na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program četničkog pokreta i Drugoga svjetskog rata. Čudno, ne ljute se. Postavio sam i pitanje izjašnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj općini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta općina pripada? Odgovor je bio: ‘Muslimani se ne računaju – dakle, pripada Hrvatima.'“
Srbija i Hrvatska kao Francuska i Njemačka
Govoreći o podjeli Bosne i Hercegovine i Tuđmanovoj ulozi u tome, Bilandžić je u intervjuu zagrebačkom Nacionalu, 6. maja 2012. godine, izjavio: “Rekao sam Tuđmanu da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali.“
U nastavku je ispričao i ovo: “Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: ‘Hoće, hoće.’ U jednom je trenutku rekao: ‘Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.’ A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH.“
Nakon sastanka kardinala Franje Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa s predsjednikom Tuđmanom, 29. oktobra 1991. godine, Kuharić je zapisao kako je Tuđman rekao: “Podjela BiH činjenica je na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja je politika nemoćna.”
Kardinal Kuharić je u svom dnevniku, februaru 1994. godine zapisao:
“Ekstremna hrvatska politika dovela je od uništenja Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je bila kratkovidna. Hrvatska država u Hercegovini imitacija je srpske države u Bosni. Zato su nas i izjednačili sa Srbijom. Ali, vladajuća stranka i g. Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebalo bi se prvo osloboditi neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?”
(SB)