Kako sam svjedočio tajnoj operaciji Hrvata i Bošnjaka u deblokadi Sarajeva

Kolumnu “Večernjeg lista” autora Joze Pavkovića prenosimo u cijelosti:

Gotovo svatko tko je rođen barem nekoliko godina prije 11. srpnja 1995. godine zna gdje ga je zatekla vijest o Srebrenici. Prisjećanjem na taj dan želim osvijetliti neke manje poznate događaje. Osobito one u jednoj drugoj enklavi, u Sarajevu.

Naime, u lipnju i srpnju 1995. HVO i Armija BiH u velikoj tajnosti pripremali su operaciju deblokade Sarajeva. Za nju sam saznao u hrvatskoj enklavi – Lepeničkoj dolini (Kiseljak). Tamo sam došao helikopterom HVO-a. Ta hrvatska dolina bila je u bošnjačko-srpskom okruženju. S okolnih brda petnaestak kilometara dalje vidjelo se opkoljeno Sarajevo. Nakon Washingtonskog sporazuma Bošnjaci i Hrvati formirali su zajedničko zapovjedništvo u novouspostavljenoj Federaciji. Jedan od testova njegova funkcioniranja bila je zajednička akcija iznad Sarajeva. Tu negdje oko Kiseljaka i Visokog tražila se najpogodnija kota kako probiti koridor kojim je 18 tisuća srpskih rezervista držalo glavni grad u smrtonosnom obruču.

Iz Kiseljaka do bošnjačkih položaja, negdje u šumama iznad Visokog, došao sam s hrvatskim političkim i vojnim vrhom – Krešimirom Zubakom i generalima Tihomirom Blaškićem, Filipom Filipovićem i Živkom Budimirom. Sastali su se s vrhom Armije, bošnjačkim generalima Rasimom Delićem i Mehmedom Alagićem. Dogovoreno je probiti cestu do Sarajeva koju srpske snage neće moći ugroziti. Nakon što su mi kao jedinom novinaru dali izjave o zajedničkoj deblokadi, neslužbeno su mi rekli: “Omogućit ćemo ti ulazak kroz tunel u glavni grad. Tamo nas čekaj. Mi ćemo kao osloboditelji s ove strane doći u grad”.

Nakon nekoliko dana, u tri sata poslije pola noći, 11. srpnja, spuštao sam se bez pancirke vozilom ugašenih svjetala preko Igmana. Srbima smo bili na puškomet. Pored ceste ispod borova prolazile su sjenke – kolone iscrpljenih staraca i žena s djecom. Zbjegovi. Igmanski marš novoga doba. U sablasnoj tišini odlazili su u nepoznato. Nekuda vjerojatno zauvijek. U Hrasnici sam kroz zagušljivi uski tunel iz čijih zidova curi voda koračao blatom do koljena. Nakon 720 metara mučnog prolaska ispod piste zračne luke, svjetlo na kraju tunela. Iz mraka izronili smo u sarajevsku zoru.

Kao jedini gost smjestio sam se u poluspaljeni hotel Holiday Inn. Na malom televizoru pronašao sam neki srpski kanal. Gledam Dnevnik u 15 sati; citiraju (iskrivljuju) intervju koji sam za Večernjak radio sa zajedničkim zapovjednikom HVO-a i Armije, generalom Filipom Filipovićem. Druga vijest u istom Dnevniku: “Naši osloboditelji upravo su ušli u Srebrenicu!” Šok. Prebacujem na TV BiH gdje spiker čita: “Pala je Srebrenica”. Slutim pokolj iako još tada ne znam kako daleko od kamera “osloboditelji” ubijaju gotovo sve muškarce.

Nad nemoćno Sarajevo tih dana još više su se nadvili strah i beznađe. Moj dolazak u njega ovaj put bio je novinarski promašaj. Svijet je pratio samo jednu priču – genocid u Srebrenici. Pripremao sam se za ratnu reportažu u jednoj enklavi (Kiseljak) da bih ušao u drugu (Sarajevo), a iz nje sam svjedočio o padu treće (Srebrenica). Odmah bih je napustio, ali više povratka nema. Treba čekati propusnicu. U iščekivanju tražio sam priče u opkoljenom gradu s najviše talaca na svijetu. Pronalazio sam ih u prkosnim stanovnicima koji se nisu bojali smrti. Nakon više od tri godine života u izoliranoj zajednici bili su izgubili vjeru u oslobođenje. Nakon petnaestak dana uspio sam opet kroz tunel, pa Igmanom, natrag u slobodu.

Suradnja HVO-a i Armije oko probijanja koridora je nastavljena. Malo tko, pa i danas, zna o detaljima te nikada realizirane akcije. Burni događaji tih dana zasjenili su Sarajevo. Ponajviše zbog pada Srebrenice, svijet je dvadesetak dana kasnije prešutno dao zeleno svjetlo Hrvatima za Oluju. Njome je oslobođena Hrvatska i ujedno deblokirana bihaćka enklava. Hrvatske snage time su zaustavile novi, vjerojatno još veći genocid u zapadnoj Bosni. Oluja i operacije nakon nje porazile su Srbe i tako ih prisilile na mirovni sporazum. Daytonom je oslobođeno Sarajevo i sve druge enklave u BiH. HV je tako ipak neizravno proveo akciju deblokade Sarajeva i svih drugih enklava.

Vojne i političke akcije sigurno su spriječile nove Srebrenice. Na žalost ove ratne bošnjačke enklave, ali i cijelog civiliziranog svijeta, taj zločin nije spriječen i zato će ubuduće 11. srpnja, zbog pijeteta prema ovim i svim drugim ratnim žrtvama u BiH, mnogi biti u Srebrenici. I ja sam i jučer, kao i posljednju 21 godinu, u mislima bio tamo. Baš kao i tijekom tužnih obljetnica u Vukovaru, Grabovici, Bratuncu…