KAKO JE ZAUSTAVLJEN RAT U NAGORNO-KARABAHU: Mir su svi dočekali s olakšanjem; Armenci jer su izbjegli kapitulaciju, Azeri jer su proširili teritoriju, Rusi jer su posredovali, Turska jer je... - Sarajevograd.CLICK

Rat za Nagorno-Karabah zasad je, po svemu sudeći, gotov, mir je uspostavljen na neobično brz i nesvakidašnji način. Kasno sinoć, odnosno rano jutros, mirovne snage Rusije upućene su na teritoriju ove nemirne regije u kojoj već sedmicama traje rat između Azerbejdžana i Armenije. Mirovni sporazum koji je pripreman i potpisan u tajnosti, stupio je na snagu odmah.

Šta sadržava taj mirovni sporazum? Kao prvo, krajnje poražavajuće rezultate po Armeniju, jer će Azerbejdžan slovom sporazuma zadržati sve teritorije koje je uspio osvojiti tokom nekoliko sedmica žestokih borbi. To uključuje i drugi po veličini grad u regiji Šuši. Također, Armenci će do 1. decembra morati predati Azerbejdžanu i nekoliko drugih dijelova Nagorno-Karabaha.

MIR ILI ZAMRZNUTI KONFLIKT

Ruske mirovne snage koje imaju zadatak da osiguraju implementaciju mirovnog sporazuma, zadržat će se u Nagorno-Karabahu najmanje pet godina. To je sinoć potvrdio i ruski predsjednik Vladimir Putin. Prema Nagorno-Karabahu kasno sinoć su krenule dvije hiljade ruskih vojnika.

Po svemu sudeći, sve konce mirovnog procesa u ovoj regiji drži Rusija, iako se od azerbejdžanske strane može čuti najava da bi se ruskima uskoro mogle priključii i vojne trupe Turske, što za sada niko, pa ni službena Ankara, nije potvrdio.

Potpisavši mirovni sporazum, premijer Armenije Nikol Paschinyan vjerovatno je bio svjestan na kakve će reakcije ovaj bezmalo kapitulantski čin biti primljen u javnosti njegove zemlje. Od kasno sinoć na ulicama Jerevana traju nasilni protesti, tokom kojih su demonstranti zauzeli zgrade državnih institucija, rušeći sve pred sobom. Premijer je podstrekačima i huliganima zaprijetio oštrim kaznama. Paschinyan je bio satjeran pred zid, morao je prihvatiti ili ponuđeni “bolni sporazum” ili nastaviti rat u kojem Armenija nije imala skoro nikakvih izgleda. “Odluka je donesena na osnovu duboke analize borbene situacije u saradnji s najboljim stručnjacima. Ovo nije pobjeda, ali nema ni poraza dok sami sebe ne smatrate poraženim. Nikada sebe nećemo smatrati poraženima i ovo će biti početak nove ere nacionalnog jedinstva i obnove”, kazao je premijer Armenije.

Sada se vidi da je zauzimanje grada Šušija od azerbejdžanske vojske bilo prekretnica u ovom ratu. Grad je smješten na strateški dominantnom brdu koje gleda na glavni grad ove regije Stepenakert. Razbijene i demoralisane armenske snage teško da bi se uspjele konsolidirati i zaustaviti prodor Azera prema glavnog gradu. Zato je potpis na mirovni sporazum i raspoređivanje ruskih trupa bio spas u zadnji čas za Armeniju i njenog premijera Paschinyana.

Nekoliko sati prije potpisivanja sporazuma, stigla je vijest da je u toj regiji srušen jedan ruski vojni helikopter M-24, pri čemu su dvojica ruskih vojnika poginula, dok je jedan ranjen. Odmah su se oglasile vlasti iz Azerbejdžana koje su priznale da su one srušile helikopter greškom, izvinile se Rusiji i ponudile adekvatnu kompenzaciju.

RUSIJA JE OVO ČEKALA MJESECIMA

Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev noćas je povrdio potpisivanje sporazuma i kazao da je riječ o historijskom trenutku. U Azerbejdžanu se cijele noći slavilo, njihova ofanziva je u potpunosti uspjela, ozbiljno je proširena teritorija, iako nije zauzet cijeli Nagorno-Karabah, pod kontrolom azerske vojske se nalaze grad Šuši i desetak naselja.

Turska još nije objelodanila svoje planove u vezi s Nagorno-Karabahom, ali treba očekivati da će Ankara tražiti razmještanje svojih vojnih snaga na liniji razgraničenja, zajedno s ruskim. Ovaj bi raspored snaga po mnogo čemu ličio na onaj iz Idliba u Siriji, gdje ruska i turska vojska, također, održavaju zamrznuti konflikt.

Je li Rusija na kraju dobitnik ovog mirovnog sporazuma? Jeste utoliko što je uspjela zaustaviti sukobe na njenim granicama, koji su mogli zapaliti mnogo širi prostor. Moskva uopće nije zabrinuta što je Armenija izgubila dio teritorije koju je kontrolirala, jer je njima važno zadržati dobre odnose sa službenim Bakuom, pogotovo nakon što se svojim prisustvom Turska nametnula kao novi ozbiljan igrač na postsovjetskom prostoru. Armenija je do posljednjeg trenutka vjerovala da će se Rusija svrstati na njenu stranu, onako kako je Turska pomogla Azerima, međutim Putin kao da je čekao upravo ovakav rasplet vojnih prilika kako bi se umiješao i osigurao mirovni sporazum.

Istovremeno, ovakav rasplet krize u Nagorno-Karabahu predstavlja i ozbiljan geopolitički uspjeh Turske. Za razliku od Rusije, kojoj nikako nije odgovorao sukob u Nagorno-Karabahu, Turska je od počeka snažno vojno i diplomatski stala uz Azerbejdžan i na taj način uvukla i Moskvu, koja je čekala pogodan trenutak da se uključi i okonča ratni sukob. Zamrznuti konflikt u Nagorno-Karabahu, koji je oročen na najmanje pet godina, uveliko će i trajno promijeniti raspored geopolitičke moći u ovom regionu.