JESTE LI UPALI U ZAMKU RODNIH STEREOTIPA KOD SVOJE DJECE?

Zabrinjava li vas ako se vaš dečkić želi igrati lutkicama, šminkati i oblačiti u ružičasto? Djevojčica više voli bagere i ne voli nositi haljine?Prije nekoliko mjeseci sa starijim sam sinom čekala u redu na blagajni jednoga trgovačkog centra. Kao i u svim trgovinama, čudo slatkiša bilo je poslagano na policama uz blagajnu, što je idealan mamac za sve mališane, a noćna mora za većinu roditelja. Naravno, moj četverogodišnjak brzinom munje dohvatio je čokoladno jaje s igračkom i počeo me najumiljatijim pogledom obrađivati da slatkiš završi u našoj košarici. Iako u većini slučajeva popustim (toliko o mojim odgojnim mjerama), ovaj se put sve odvijalo nekoliko dana nakon sinova rođendana, pa sam bila svjesna da smo zatrpani slatkišima i odučila ne ispuniti njegovu želju, piše Petra Grbeša za portal Roditelji.hr.

Kako je bila poprilična gužva i moram priznati da nisam bila spremna za neke rasprave, iz mojih je usta izletjelo: “Ma, što će ti to ružičasto jaje, ono je ionako za djevojčice.” Kad sam to izgovorila, ugrizla sam se za usnicu svjesna da sam se još ne tako davno s trbuhom do zuba zaklinjala da će se moja djeca, neovisno o spolu, igrati svim igračkama te da ih nikada neću ograničavati bojama i spolom. Obećavala sam sebi da neću poput većine roditelja upasti u zamku rodnih stereotipa. No četiri godine kasnije priznajem ne samo da sam upala u zamku nego sam u njoj poprilično već dulje vrijeme zapetljana. Kako se to dogodilo, ne znam ni sama.

Majka sam dvojice dječaka i uvijek sam smatrala da se djeca trebaju igrati svim igračkama i da je glupa podjela na igračke za djevojčice i dječake. Uvijek mi je išlo na živce što je plava samo za dečke, a igračke poput lonaca, tava i kuhinja samo za curice. No danas je unutrašnjost ormara mojih dvojice sinova poprilično dosadna jer se ističe plava boja, a u svom domu svakodnevno se sudaram sa stotinama autića, kamiona, traktora, bagera, pila, sjekirica… Priznajem, imamo i dječju kuhinju s popratnim loncima i tavama, no rijetko je u uporabi.

Isto dijete, različita percepcija

Zašto kao roditelji upadamo u te zamke žensko-muških stereotipa, u kojem trenutku nam se to najčešće počne događati te kako izbjeći barem najčešće pogreške – odgovore na ta i mnoga druga pitanja potražili smo kod psihologinje Jasne Belamarić. Čini se da sve započinje još u majčinu trbuhu. Psihologinja nam je ispričala jedno zanimljivo istraživanje koje najbolje opisuje ovu priču.

“Jedno od najpoznatijih istraživanja koje pokazuje različitu percepciju s obzirom na spol djeteta uključivalo je procjene novorođenčadi stare 24 sata. Odabrane su bebe jednake tjelesne mase, visine i mišićne konzistencije. Kad je ispitanicima pokazana beba za koju im je rečeno da je ženskog spola, opisivali su je kao malenu, nježnu, krhku i ljupku.

Prezentiravši istu bebu kao dječaka, istraživači su dobili opise poput velik, snažan, nabijen, pravi dečko. Ako pretpostavimo da i roditelji jednako doživljavaju svoju tek rođenu bebu, nije teško pogoditi kako će njihova percepcija utjecati na ponašanje prema djetetu, i to sve više kako ono bude raslo”, objašnjava psihologinja dodajući da su rodne uloge duboko ukorijenjene u društvu.

Unatoč brojnim promjenama koje su se odigrale proteklih desetljeća, i dalje postoje nepisana pravila prihvatljivog ponašanja za žene i muškarce.
Djevojčice i dječaci usvajaju ih odmalena, pa se već kod djece mlađe predškolske dobi može primijetiti usvajanje stavova i ponašanja koji su u skladu sa stereotipnim poimanjem muškog i ženskog spola. Kao roditelji, a i kao stručnjaci/stručnjakinje, često djevojčicama i dječacima pristupamo na različit način – čak i kad smo uvjereni da to ne činimo. Brojne studije zaista pokazuju da roditelji različito postupaju s djecom različitog spola, čak i kad ih žele odgajati jednako. Tako je, primjerice, uočeno da u ranoj dobi roditelji znatno češće upotrebljavaju jezik emocija prema kćerima nego prema sinovima te da kćerima više izražavaju takozvane pozitivne emocije. Sinovima se, pak, češće izdaju naredbe, što pogotovo rade očevi. Sa sinovima roditelji postupaju grublje nego s djevojčicama, čime ih rano ‘čeliče’. Drugim riječima, naša očekivanja od određenog spola uvjetuju i naše ponašanje prema njemu, pa nije čudno kad to na kraju i dobijemo natrag. Djevojčice u znatno većoj mjeri odgajamo da budu svjesne tuđih osjećaja, potičemo im suosjećanje i brigu o drugima, a obeshrabrujemo natjecateljski duh. Dječaci rjeđe dobivaju takvu poduku – njih manje potičemo da se užive u tuđu situaciju, manje pitamo o njihovim osjećajima i manje potičemo da iskažu emocije, osobito straha, tuge i slabosti. Isto tako, dječake znatno više potičemo u traženju svojih prava, a agresivno ponašanje više podržavaju i roditelji i okolina (Lupi i ti njega!), dok djevojčice u takvom ponašanju obeshrabrujemo (Nemoj dušo, prijateljice ste…). Djevojčice su zbog toga sklonije pasivnoj agresiji, manipulaciji i izoliranju. Dječacima znatno više potičemo samopouzdanje nego djevojčicama, kod kojih se obeshrabruje prevelika energičnost, samohvala, dominacija i odlučnost. Dio objašnjenja ‘normalnih’ razlika u odrasloj dobi očito možemo pronaći na igralištu -, objašnjava Jasna Belamarić.

Muški stereotip otporniji je na promjene

Zanimljivo je da roditelji mnogo lakše prihvaćaju djevojčice s “dječačkim” interesima poput nogometa ili predodređenim muškim karakteristikama poput odlučnosti i snage, nego dječake koji krše takve stereotipe i igraju se lutkama, plešu balet ili vole ružičastu. Dječacima se jednostavno ne tolerira ulazak u ženski svijet igračaka i boja.
Taj prezir prema ženskoj kulturi i sami su dječaci rano upili iz svog okruženja, pa ćete vrlo teško naći dječaka koji je spreman uzeti barbiku u ruke, a o ‘ženskim’ igračkama i ružičastoj govore s prezirom. Djevojčica koje se igraju Spider-Manom i Gormitima ima mnogo više i zanimljivo je da to ni okolina ni djevojčice ne smatraju ni blizu toliko problematičnim. Dakle, muški stereotip otporniji je na promjene, a vrijednost djevojčica, žena i ženske kulture smatra se i dalje inferiornom -, ističe naša sugovornica.
Ako u obitelji ne postoje ti muško-ženski stereotipi, dijete ih usvaja u društvu oko sebe. No kako pojašnjava psihologinja Belamarić, to jednostavno ne možemo spriječiti niti ima smisla dijete držati u vakuumu.

– Dijete mora doći u dodir s kulturom oko sebe. No u mlađoj dobi – do škole – lakše možete birati što vaše dijete gleda, čita, čime se igra… Kako postaje starije, pak, možete ga početi cijepiti protiv tih utjecaja tako da ga učite da ih samo prepoznaje. Pa ćete, primjerice, dijete pitati kako to da svaki put netko mora spasiti princezu i mora li ona zaista uvijek biti nepromišljena i nesposobna. Osvrnut ćete se na popularni motiv priča u kojima kralj ‘daje kćer za ženu’ svakoj šuši koja prođe pokraj dvorca i je li nju netko nešto pitao o tome. Podučit ćete ga da ne postoje igračke za djevojčice i dječake te se zajedno smijati katalozima iz trgovina. Pitat ćete ga smije li dječak nositi ljubičastu ili crvenu majicu ako želi. No prije svega ćete mu skrenuti pozornost na to da, za razliku od stereotipa u knjigama, filmovima i predstavama koje zajedno gledate, tata kod kuće opere i suđe i rublje, a mama vozi auto i donosi novac u kuću -, savjetuje psihologinja.

Kuhinja za curicu, lopta za dečka

Koliko su za to poticanje stereotipa odgovorne slikovnice i igračke, upitali smo našu sugovornicu, koja smatra da stereotipe potiče društvo, a slikovnice i igračke samo ih odražavaju i održavaju.

U gotovo svim trgovinama igračaka, u trgovačkim centrima i katalozima bez imalo se zadrške oglašavaju “igračke za dječake” i “igračke za djevojčice”. Natpisi su jasno postavljeni, a igračke nepogrešivo i bojom navode za koga je što: ružičasta kuhinja za curicu, plava lopta za dečka, roza lutka za curicu, plavi kamion za dečka.

No podjela dječjih igračaka na one za dječake i djevojčice postoji, objašnjava psihologinja Belamarić, samo u glavama odraslih. Da se u to ne miješamo, djeca bi se po svoj prilici tijekom ranog djetinjstva igrala sa svime i svačime, možda bi se u nekoj starijoj dobi spontano i dogodile neke promjene u odabiru. Ali danas je ta podjela jača nego ikada.

(Hayat/Foto: Ilustracija)