‘IGRA NA POBJEDU’: Bosanska kriza; obnova države i Bosanske nacije... - Sarajevograd.CLICK

Izbjegavanje jačanja vlasti pod izgovorom da će muslimani imati jaču ulogu u njenoj strukturi je islamofobični izgovor koji ide u korist etničkim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim nacionalistima…

Krajem 19. stoljeća u njemačkom, francuskom i engleskom jeziku rodio se novi koncept pod nazivom “nacionalna država” (eng. nation-state). Ovaj koncept prvi je upotrijebio Johann Bluntschli, švicarsko-njemački pravnik i politički mislilac, u svojoj knjizi Teorija države (1875.) kao Nationalstaat, za razliku od Hegelovog Volkstata. Prevodom Bluntschlijevog djela na engleski, ovaj koncept se proširio i tokom 20. stoljeća dobio teorijsku dubinu.

Nacija, u smislu naroda koji živi u zajednici, na određenom teritoriju i pod jednom vlašću, bez obzira na etničku i jezičku raznolikost, u zemljama poput Irana, Egipta, Francuske ili Engleske, formirala se kroz historiju uspostavom “države” – moćnih vlasti koje su silom polotika, kultura, jna moć, ekonomija, vjera; ujedinile svoj teritorij i njegov narod, dajući im zajednički identitet. Koliko god kulturni činioci bili važni u formiranju nacije, nesumnjivo je da je dugotrajno postojanje države na istom teritoriju najvažniji faktor u oblikovanju i održanju iranskog identiteta.

PITANJE NACIONALNE DRŽAVE

Sjedinjene Američke Države predstavljaju jedinstven primjer gdje se proces formiranja “nacije” odvija obrnuto – od “nacije” ka “državi”. U ovom modelu, ljudi na određenom teritoriju nisu bili ujedinjeni silom oružja ili autoriteta moćnih vladara. Takav centralni autoritet nije postojao. Naprotiv, sami doseljenici i njihove vođe, suočeni s izazovima novog okruženja, zaključili su da moraju stvoriti zajedničku državu i pristati na zajednički ustav kako bi organizirali svoje poslove.

Nacionalna država u zapadnoj Evropi nije nastala na isti način kao u SAD, već je prolazila složen razvojni put od “države-nacije” ka “ nacije-države” tokom 18. pa sve do 20. stoljeća.

Za nacije koje su se kroz historiju uglavnom formirale na temelju autoriteta države, teško je razumjeti mehanizam interakcije države i nacije prisutan u američkom društvu, gdje je država nastala dobrovoljno, na temelju sporazuma između raznolikih zajednica.

Historijski gledano, model izgradnje države, a zatim i nacije, specifičan je za evropska društva. Državno-nacionalna izgradnja formira se kroz historijske procese. Za razliku od drugog modela, model koji započinje izgradnjom nacije, a zatim i države, je američki model. Sa imigracijom u Ameriku, evropski napredak u oblasti državnih sistema se prenio i u Ameriku. Model izgradnje nacije -države je napravio značajan napredak. U određenoj mjeri, slab napredak rekonstrukcije nacionalne države u Bosni i Hercegovini rezultat je slabog procesa izgradnje države. Izgradnja nacije će također biti olakšana ako se u Bosni i Hercegovini uspostavi jaka i efikasna vlada.

Pitanje nacionalne države jedna je od složenih tema političkih nauka. Ali ovdje ćemo, radi boljeg razumijevanja, ukratko objasniti dva modela izgradnje države (evropski) i izgradnje nacije (američki). Koncept “izgradnja države” se uglavnom koristi u kontekstu “razvoja institucija upravljanja” i “izgradnje nacije” u kontekstu “razvoja i unapređenja zajedničkog identiteta u obliku nacije i nacionalnog identiteta”. U tom smislu, izgradnja države je proces ka efikasnom upravljanju, a izgradnja nacije je proces ka zajedničkom identitetu, odnosno nacionalno-centričnom identitetu. Keith Jaggers definira izgradnju države na sljedeći način: izgradnja se obično definiše kao sposobnost države da akumulira moć. Izgradnja države je proces kojim država raste ne samo u smislu ekonomske korisnosti i vladine prisile, već i u smislu institucionalne i političke moći. Državna moć ima tri različita lica: a) Moć kao nacionalni kapacitet; b) Moć kao politički kapacitet; c) Moć kao institucionalnu koheziju. „Ako pogledam historiju stvaranja država, jasno ću videti da se proces u cjelini zasniva na komponenti moći“, kako kaže Skočpel.

Izgradnja nacije, može se definirati na sljedeći način: „Koncept izgradnje nacije može se smatrati procesom kroz koji se uspostavlja legitimna vlast kako bi se osigurao red i pravda, te postigla politička stabilnost u okviru nacionalne države. Proces izgradnje nacije stoga ima četiri dimenzije: 1. Postepeni razvoj osjećaja identiteta sa državom i njenim idealima i političkom filozofijom među članovima političke zajednice. 2. Širenje društvenih veza među zajednicama, podgrupama i subkulturama u različitim regionima. 3. Postepena erozija prethodnih društvenih, ekonomskih i psiholoških obaveza i sticanje novih društvenih obrazaca i načela. 4. Razvoj infrastrukture, komunikacionih linija i zakona za širi protok robe i usluga između različitih regiona vlade.

Čini se da je dominantna vanjska politika SAD-a u zemljama u razvoju prvenstveno naglasak na izgradnji nacije zasnovanoj na modelima kao što je Randov model. Rand korporacija definira izgradnju nacije u jednom izvještaju kao: “Proces uspostavljanja građanskog poretka i vladinih funkcija u zemljama koje su izašle iz perioda rata ili drugih oblika nemira.” Ovaj pojam uključuje zemlje kao što su Irak, Afganistan, BiH, Somalija, Haiti, Mozambik, Republika Kosovo, Južni Sudan, itd. Ova definicija je vrlo ograničena i nepotpuna. Prvo, proces izgradnje države-nacije je globalni proces, a ovaj proces je čak nastavljen u nekim razvijenim zemljama. Na primjer, ovaj trend se može vidjeti u Španiji koja ima problematičan odnos sa Katalonijom, ili Ruskoj Federaciji koja se bori s etničkim pitanjima, ili Turskoj koja još nije uspjela integrirati Kurde u tursku naciju i riješiti njihove probleme, ili republika poput Gruzije, koja nije bila u stanju da riješi svoja teritorijalna i etnička pitanja sa Abhazijom i Južnom Osetijom. Ili Bosnu i Hercegovinu, koja nije uspjela definirati zajednički nacionalni identitet i pati od različitih unutrašnjih problema. Drugi problem je što Randov model uključuje poslijeratni ili postkonfliktni period u zemlji i ne obraća pažnju na ulogu vlade.

Prilikom definiranja procesa izgradnje države-nacije, treba napomenuti da se on, u opštem smislu, ne može svesti na situaciju propalih država koje izlaze iz ratova te uspostavljanja novih država. Proces izgradnje države i nacije još nije dostigao svoj vrhunac, čak ni u mnogim zapadnim zemljama.

Druga teorija Willa Kymlicke definira koncept izgradnje nacije u odnosu na liberalne države. Po njegovom mišljenju, izgradnja nacije je proces u rukama liberalne države kako bi se ojačala superiornost određene društvene kulture. “Gotovo sve liberalne demokratije teže širenju jedinstvene društvene kulture na cijeloj svojoj teritoriji. One nastoje, u procesu izgradnje nacije, promovirati zajednički jezik i osjećaj zajedničkog članstva i jednakih mogućnosti.”

Projekat izgradnje država – nacije u Bosni i Hercegovini, koji sprovode Vlada SAD-a i Evropska unija, je projekat koji se odnosi na upravljanje nacija. Zapravo, Vlada Bosne i Hercegovine, na nivou centralne vlasti, bi po definiciji trebala biti glavni fokus ovog projekta ali očigledno da nije. Temelji ove izgradnje nacije su sljedeći:

– Političko-vojna kontrola

– Odbrana Bosne i Hercegovine od mogućih prijetnji

– Stvaranje materijalnog blagostanja i političkog legitimiteta

Prema izvještaju “Igra na pobjedu”, koji je izradila Komisija za postkonfliktnu obnovu i uz podršku Centra za strateške i međunarodne studije CSIS i SAD vidljivija je heterogenost ovih prioriteta :

– Političke reforme: izgradnja civilnog društva, razvoj jakih institucija lokalne i državne vlasti, osiguranje slobode medija i drugih građanskih sloboda

– Ekonomska rekonstrukcija : Obnova ekonomske infrastrukture uspostavljanjem pouzdanih trgovačkih puteva, revitalizacijom industrije, otvaranjem radnih mjesta, posebno u poljoprivrednom sektoru

– Jačanje pravnih institucija: osiguranje nezavisnog i efikasnog pravosudnog sistema.

U novom modelu državno-nacionalne izgradnje, koji uglavnom uključuje Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Makedoniju, Irak i Afganistan, itd., vanjske sile pokušavaju intervenisati u ovom procesu i, zapravo, uz pomoć stranih sila. Ovaj model je također bio rasprostranjen u prošlosti, uključujući Njemačku i Japan i njihove okupirane teritorije. On se može nazvati međunarodnom izgradnjom nacije-države ili izgradnjom nacije-države izvana, ili drugim riječima, izgradnjom imperijalne nacije. Model zadnjih dvadeset godina intervencije SAD i EU u Bosni i Hercegovini, izbjegavanje jačanja centralne vlasti, nedostatak ozbiljne podrške za nametanje zakona koji bi je vodili ka jedinstvu, nedostatak jačanja vlasti za duboku borbu protiv korupcije i pronevjera, nedostatak pritiska na vlade Srbije i Hrvatske, kao dve strane domovine i preuzimanje vlasti na različite načine, bio je izvor sigurnosti i stabilnosti.

UGROŽENA IZGRANJA NACIJE

Očigledno je da bi bez stranog faktora u Bosni i Hercegovini mir i stabilnost bili nezamislivi, no on nije imao mnogo uspjeha u izgradnji države. Jer, iako se navodi da je fokus stranog faktora na stvaranju jake i efikasne nacije, političke i pravne konfrontacije i tenzije između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih lidera su jake. Strani faktor je preuzeo vlast od centralne vlade. Politički i ekonomski odnosi Bosne i Hercegovine sa drugim zemljama objašnjavaju se pod mikroskopom interesa vlade SAD, a ne interesa Bosne i Hercegovine. Vlada Bosne i Hercegovine muku muči sa širim odnosima sa Rusijom, Kinom, Iranom i drugim sličnim zemljama. Dakle, ako vlada nije jaka i ne može donositi odluke za svoje nacionalne interese, šta se može očekivati od procesa rekonstrukcije nacionalne države? Bosna i Hercegovina snažno teži članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u. I u tu svrhu, ona mora nastaviti s reformama koje su moguće u sjeni jake i nezavisne vlade. Ovo pitanje je sada paradoksalno. Ovaj paradoks je rezultat primata američke vanjske politike u regionu. Trenutna situacija u Bosni i Hercegovini dugoročno nije u interesu Sjedinjenih Država i Evropske unije. Bosna je kao osoba kojoj su ruke i noge vezane i uprkos želji da se kreće i napreduje. Uz tako strogu bankarsku superviziju i ograničenja finansijskih transfera, može li Bosna biti uspješnija u pogledu trgovine i proizvodnje nego što je sada? Može li se stvoriti jaka vlada bez vanjskog pritiska? Slab proces izgradnje države i nacije je takav da je nakon Paddya Ashdowna, bivšeg međunarodnog predstavnika, prisustvo međunarodne misije u Bosni preuzelo direktivnu i neutralnu ulogu. A budući da međunarodni pritisak i zahtjevi za stvaranjem jake i nezavisne države nisu jaki, a državne institucije nemaju slobodu da same kreiraju svoju sudbina, kao rezultat toga, etnički projekti rastu i etničko razmišljanje se pojavljuje kao prirodna reakcija. Pitanje je koliko će trajati sadašnji propali projekat rekonstrukcije nacionalne države?

Model koji najviše karakterizira ponašanje Sjedinjenih Država i Evropske unije u Bosni i Hercegovini je model izgradnje nacije. Stoga, umjesto jačanja centralne vlasti i održavanja integriteta zemlje kroz stvaranje zajedničkih institucija i nacionalnog razumijevanja, strana sila nastoji promijeniti aktere. Možda postoji percepcija da umjesto nacionalističkih partija koje su zaglibljene u korupciji i neefikasnosti, nove političke struje trebaju preuzeti vodstvo? Iskustvo pokazuje da novi politički akteri u Bosni i Hercegovini idu istim putem kao etno-nacionalističke stranke. Zato što je osnova ovog modela netačna. Možemo li razmišljati o vratima, prozorima i uređajima u kući kada je kuća djelimično uništena zemljotresom?

Ako se nakon 29 godina od Dejtonskog sporazuma suočavamo s političkim tenzijama među etničkim strankama, neslaganjem u osnovnim državnim pitanjima, stvaranjem različitih tenzija i nedostatka konsenzusa, korištenjem umjetnih etničkih tenzija za promociju i opravdavanje etnonacionalizma, dugotrajnom pasivnošću visokog predstavnika međunarodne zajednice i oduzimanjem financijskih, vanjskopolitičkih i sigurnosnih ovlasti od strane stranog faktora, zar ne bismo trebali usvojiti drugačiji pristup u obnovi države-nacije? Konkretno, treba postaviti pitanje: zašto strani faktor, čija je uloga bila osmišljena u Daytonu, ne teži jačanju centralne vlasti u Bosni i Hercegovini? Zašto se ne koristi povijesno iskustvo Evrope u uspostavljanju jake države, a zatim u izgradnji nacije? Izgradnja nacije sada je ugrožena zbog podjela koje stvaraju etnonacionalisti. Kulturnim i medijskim programima nije moguće izgraditi jaku državu. Jaka i učinkovita država zahtijeva ovlasti i slobodu djelovanja. Uloga Sjedinjenih Država i Evropske unije trebala bi biti usmjerena na izgradnju snažne države, kako bi ta država omogućila jedinstvo i izgradnju identiteta naroda Bosne i Hercegovine.

Sve dok vlast i njene sigurnosne, pravosudne, spoljnopolitičke i itd. institucije ne mogu da funkcionišu kao nezavisna država zasnovana na konsenzusu i empatiji naroda, upotreba novih političkih pijuna (koji su često glasnogovornici neki ambasada) će voditi do gubljenja vremena, slabljenja zemlje i slabljenja suvereniteta I državnost u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina se nalazi u Evropi, a sudbina ove zemlje zasnovana je na istorijskom iskustvu Evrope sa konceptom nacionalne države. Ako je u susjednim zemljama poput Srbije i Hrvatske jačanje institucija upravljanja prvi i glavni uslov za očuvanje tih država, zašto se u Bosni i Hercegovini ne uzima u obzir iskustvo ovih zemalja? Postoji li namjerna da slabi uprava Bosne i Hercegovine i bude zasniva na pomoći zapadnih vlada, postepeno dobijajući neophodan legitimitet za formalni raspad zemlje?

Izbjegavanje jačanja vlasti pod izgovorom da će muslimani imati jaču ulogu u njenoj strukturi je islamofobični izgovor koji ide u korist etničkim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim nacionalistima. Koncept upravljanja u Bosni i Hercegovini trebao bi se zasnivati na učešću građana i osiguravanju prisustva etničkih predstavnika u vlasti. Bez jake, nezavisne i slobodne Bosne i Hercegovine; Moramo prestati igrati sa zapadnim ambasadama , promjena šahovske figure, što bi dovelo do više korupcije i pronevjera, više neefikasnosti vladinih institucija i veće prisutnosti kriminalnih grupa u svim područjima života ljudi, generirajući više očaja i beznađa i emigracije u drugim zemljama.

Sa slabom vladom, sa pravosuđem koje odlaže razmatranje slučaja nekoliko godina, sa slabim državnim medijima, sa nedostatkom političkog, kulturnog i verskog dijaloga između različitih etničkih grupa, sa moralnom ravnodušnošću prema budućnosti zemlje i korištenje kapaciteta institucija za pronevjeru, s vladom koja ne može privući strane investicije, pražnjenjem umova ljudi od ideje centralne vlade i ubrizgavanjem napetih etničkih nacionalističkih osjećaja. zadovoljstvo zapadnih ambasada u inžinjeringu izbora i zamjeni nekoliko političkih ličnosti; Bosna i Hercegovina je u ovoj fazi zamrznuta.