HRVATSKE DADILJE O BIZARNIM RODITELJIMA ‘Marš iz moje kuće van’

Sto ljudi, sto ćudi – Hrvatice koje su u obiteljima čuvale djecu ispričale su nam u kakve su sve situacije upadale, što su sve doživjele s djecom, a što s roditeljima…

Silvana, Zagreb

‘Otac i majka u obitelji u kojoj sam čuvala dvoje djece radili su po cijele dane. Moj zadatak je bio da se bavim djecom, vodila bi ih i u vrtić gdje su ostajali po najviše pet sati. Za to vrijeme ja bih obavila jednostavne poslove po stanu, ponekad po dogovoru nešto skuhala. Otac je često bio na putu. Jedan dan, na njegov rođendan, došla sam na ideju da mu ispečem tortu. Kad je torta bila gotova, otišla sam po djecu, s njima mu izradila rođendanske čestitke. On se taj dan trebao vratiti sa službenog puta i došao je malo ranije. Supruga je najavila da s posla neće doći prije sedam, pa smo odlučili da je nećemo čekati. Počeli smo sa slavljem, puhali svjećice, pjevali. On je otvorio i bocu crnog vina i natočio meni i sebi. Nakon nekog vremena na vratima se pojavila supruga. Kao da ju je grom pogodio kad nas je ugledala onako vesele u četvero i samo je odjednom povikala: ‘Marš iz moje kuće van’. Nikada nisam osjetila veći šok i nevjericu, spremila sam stvari i više se nisam vratila. Oboje su mi se ispričavali, ali ja dugo nakon toga nisam došla k sebi’, kaže Silvana.

Anita, Zagreb

‘U obitelji u kojoj sam radila kao dadilja osjećala sam se kao zadnja budala. Godinu i pol sam trpjela jer u tom trenutku nisam imala bolju opciju za posao. Čuvala sam dijete koje je u trenutku mog angažmana imalo godinu dana. Često sam ostajala do šest, sedam navečer, dok ne bi došli s posla, a najteže bi mi padalo i što su me svako malo zvali i da dođem navečer kako bi oni mogli otići kod prijatelja, ili u grad, a vikendom gotovo redovito – bez da bi mi to dodatno platili. Čak niti na moje inzistiranje o postavljanju granica nisu mi govorili kad će se vratiti, pa i kad bi mi rekli, toga se nisu držali. Vraćali su se kasno u noći, a ja nikada nisam spavala kod njih već bih se uvijek noću tako kasno vraćala kući, i ponekad plakala od bijesa. Što je previše, previše je’, rekla je Anita.

Tamara, Pula

‘Teško mi je i govoriti o tome kako sam se zapetljala u glupu priču u jednoj obitelji. Vidjela sam da tata djece koju sam čuvala, a koji je imao četrdeset i nešto godina, a ja dvadeset i tri, tu i tamo onako malo duže gleda u mene. Pravila sam se da ništa ne kužim i dugo je ostalo na tome. No, kad smo jednom ostali sami s djecom, sjeo mi je preblizu, išao za mnom u kuhinju, bilo je jasno da mi se uvaljuje. Taj dan sam odjednom rekla da idem ranije kući, da me ne trebaju više jer je on s djecom… ni doma nisam došla, uslijedila je poruka. Dobro, skratit ću priču, imali smo aferu na kraju. Ne smijem se prisjetiti, srećom nas nitko nije razotkrio, barem ne supruga. Trajalo je koliko mi je savjest izdržala, nekih pola godine. Sada od tuđih muževa bježim kao od vraga’, iskrena je Tamara.