„HRABRI“ KOLJAČI KRVNIKA SA BRADINE: Kako je počeo bijeg ustaša iz Nezavisne Države Hrvatske

Veliki specijal Expressa donosi malo poznate detalje bijega ustaškog vrha nakon sloma NDH-a.

Pred sami kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno očito da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg.

Najviši nacistički dužnosnici živjeli su u ogromnom strahu od ratnih sudova zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta Židova. Kako prenosi u svojoj knjizi Uki Goni, zloglasni Adolf Eichmann padao je u depresiju zato što je na savjesti nosio milijune ubijenih Židova. Barem je tako tvrdio Eichmannov kolega iz SS-a Wilhelm Hoettl.

Takvi strahovi nisu bili bezrazložni, piše Goni. Naime, savezničke vođe su već krajem 1942. godine obznanile da zločinci neće pobjeći pravdi. Sovjetsko vojno pravosuđe, takvo kakvo jest, sredinom iduće godine počelo je sa suđenjima zarobljenim nacistima optuženima za ubijanje Židova. Krajem 1944. godine je britanski BBC počeo objavljivati imena pojedinaca optuženih za ratne zločine i ponavljali su da ih čeka suđenje nakon rata.

Izjave Ernsta Kaltenbrunnera, tadašnjeg generala SS-a i najvišeg pripadnika SS-a osuđenog za ratne zločine u Nürnbergu, da čak i njega smatraju ratnim zločincem odlično pokazuju da su nacisti bili svjesni da neće pobjeći pravdi.

Nakon kraja Drugog svjetskog rata došlo je i do masovnih suđenja diljem Europe, ali i najvećeg suđenja za ratne zločine u Nürnbergu. Argentinski diktator Juan Peron, inače veliki obožavatelj nacističkih režima, oštro se protivio svim tim suđenjima. Kako je on to rekao: “Uvjeren sam da i argentinski narod smatra Nürnberške procese sramotnima.

Nisu dostojni pobjednika koji se ponašaju kao da nisu pobijedili. Sada znamo da su saveznici zaslužili poraz. Tijekom mandata sam često govorio protiv Nürnberga što je uvreda koju povijest neće zaboraviti”. Ispričao je to Peron početkom sedamdesetih godina tijekom izgona u Španjolsku, a samo nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u rodnu zemlju.

U vrijeme suđenja nacistima Peron je uživao neviđenu popularnost, a samim time i ogromnu moć u Argentini. Pobjeda na izborima početkom 1946. godine označila je početak novog života za brojne naciste i njihove simpatizere diljem Europe. Novi život na drugom kraju svijeta.

Da bi spasio što više nacista, Peron je osnovao dobro podmazanu mašineriju. Na vrhu svega bio je Santiago Peralta, tada novoimenovani šef argentinskog ureda za imigraciju, a inače ozloglašeni antisemitski antropolog i autor. Zajedno s najvišim vojnim časnicima osmislio je novu imigracijsku politiku, a preživjeli dokumenti svjedoče da su bili veliki protivnici komunista koji su uživali u blebetanju o krvnim zakonima i ostalim stereotipima antisemitizma. Rekao je Peralta generalima da moraju primijeniti selektivni kriterij, tražiti imigrante koji neće formirati svoje manjinske zajednice kao ciste u tijelu nacije.

Peronova ekipa za spašavanje nacista profunkcionirala je sredinom 1947. godine kada je na čelo došao Pablo Diana, još jedan bliski Peronov suradnik. Ekipu je sačinjavalo nekoliko bivših časnika SS-a, ali i nekolicina Hrvata igrala je veliku ulogu.

Gino Monti de Valsassina, popularno zvani grof od Montija, bio je Talijan hrvatskog porijekla. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao časnik njihovog ratnog zrakoplovstva. Pobjegao je iz Milana prema Madridu pod sumnjivim okolnostima u travnju 1945. godine, ako je vjerovati nekim američkim izvještajima.

Otamo je otišao za Argentinu gdje je dobio dozvolu za ulazak zbog poslovnih razloga. Zadržao se samo nekoliko mjeseci u Argentini prije nego ga je Peron poslao u Španjolsku kako bi regrutirao sposobne Nijemce za službu u argentinskoj vojsci i diplomaciji. Iznimno široki spektar Nijemaca je spasio iz Francove Španjolske. Spomenimo samo da je uspio spasiti generala Luftwaffea, ratnog zrakoplovstva, Eckarta Krahmera, ali i nekadašnjeg trgovca oružjem i agenta nacista Reinharda Spitzyja.

Pomagao je nacistima, a posebno SS-ovcima i raznim Kramerovim suradnicima, da iz Španjolske pređu u Argentinu i to na argentinskim zrakoplovima. U Buenos Airesu je surađivao s Rodolfom Freuedom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi.

Osobno je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cijelosti ili na vrijeme.

Drugi bitan Hrvat je Branko Benzon, veleposlanik Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu i Budimpešti. Benzona je, inače, pratio ugled osobe od ogromnog Hitlerovog i Goringovog povjerenja, a pričalo se da su čak bili i veliki prijatelji.

Pred sam kraj rata je Benzon pobjegao u Madrid na njemačkom zrakoplovu koji je prevozio vojnike Francove Plave divizije. Riječ je oešto više od 45.000 španjolskih vojnika koji su se borili rame uz rame s njemačkim vojnicima na istočnom frontu, a posebno su se istaknuli u borbama oko Lenjingrada.

Španjolsku je Benzon napustio 22. ožujka 1947. godine koristeći španjolsku putovnicu s vlastitim imenom. Ubrzo je dobio posao stručnog savjetnika Peronovog ministarstva javnog zdravlja i u Njemačkoj bolnici Buenos Airesa, što mu nije bilo previše teško zato što je on kardiolog po struci. Dobio je i stan u luksuznoj četvrti glavnog grada Argentine, a odmah se pridružio Peronovoj stranci.

Visoki i zgodni Benzon uskoro se sprijateljio i s Evitom Peron, a kao bliski Peronov savjetnik uživao je veliki utjecaj u uredu za imigraciju. Utjecaj kojeg je koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Židove. Njegova bilješke “J. NO B.” često je označavala židovske molbe za ulazak u državu. Bilješka, inače, znači “Židov, ne, Benzo”n i po tome se znalo da je on osobno naredio odbijenicu.

Drugi utjecajni ljudi redom su bili nacistički zločinci i kolaboratori, često je bilo riječi o osuđenima na smrt u domovini. Uzmimo za primjer Jacquesa de Mahieua, osuđenog veterana francuske legije SS-a Charlemagne. On je bio veliki antisemit, a njegovi govori su redovito bili popraćeni fanatičnim uzvicima “Sapun! Sapun” na svaki spomen riječi Židov. Naime, popularna je legenda da su nacisti radili sapun od pepela spaljenih Židova u logorima smrti.

Kako su nacistički i kolaboracionistički zločinci dolazili, bračni par Peron ih je dočekivao u vili Casa Rosada, istoj onoj vili koju će Madonna ovjekovječiti pjevanjem hita “Don't Cry For Me Argentina”. Među prvim gostima bili su upravo ranije spomenuti Monti i Benzon, a s njima je sastančio i šef argentinske centralne banke Orlando Maroglio. Raspravljali su i o prebacivanju nacističkog blaga, a naravno da se spominjalo i ukradeno blago u ustaškim rukama.