Historijsko pravni osvrt na tužbu BiH protiv Srbije i njenu reviziju.

Država Bosna i Hercegovina i njeni građani imaju pravo na pravdu i istinu. Pravna borba za pravdu i istinu na međunarodnom nivou počela je 20.03.1993. godine, kada je Republika Bosna i Hercegovina podnijela Tužbu protiv Savezne republike Jugoslavije, u kojoj je kao pravni osnov za istu, navedeno grubo kršenje odredbi međunarodnog prava, tačnije Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, koju je Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila 9. decembra 1948. godine, kao svoju 260. rezoluciju. Konvencija je stupila na snagu 12. januara 1951. godine, a ista se primjenjivala u državi tužiteljici i tuženoj državi, po osnovu punopravnog članstva u UN – u i na osnovu propisa kojima su obje države nakon disolucije bivše SFRJ preuzele međunarodne ugovore, konvencije i druge obaveze, čiji je potpisnik bila bivša SFRJ.

Tužba je podnešena pred Međunarodnim sudom pravde sa sjedištem u Hagu u Palati mira, kao glavnim sudskim organom Ujedinjenih nacija, koji postupa u skladu sa Statutom, koji je zasnovan na Statutu Stalnog suda međunarodne pravde, a koji je osnovan i regulisan poglavljem XIV Povelja Ujedinjenih nacija, potpisane 26. juna 1945. godine u San Francisku, i koja je stupila na snagu 24. oktobra 1945. godine.

Prvi agent Republike Bosne i Hercegovine bio je ugledni američki pravnik i profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Illinois Francis Boyle, drugi bivši ministar vanjskih poslova naše države Muhamed Šaćirbegović, treći agent bio je prof. dr. Kasim Trnka bivši sudija Ustavnog suda i ugledni pravni stručnjak, a od 2001. godine Odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine za četvrtog agenta je imenovan Sakib Softić, koji funkciju agenta vrši sve do danas.

Saziv Predsjedništva BIH u momentu kada je donešena pomenuta odluka, činili su: član Predsjedništva BIH iz reda bošnjačkog naroda gospodin Beriz Belkić, član Predsjedništva BIH iz reda hrvatskog naroda gospodin Jozo Križanović i član Predsjedništav BIH iz reda srpskog naroda gospodin Živko Radišić, a za istu su glasala dva člana i to Beriz Belkić i Jozo Križanović, dok je treći član Živko Radišić bio protiv, ali isti nije u Ustavom predviđenoj proceduri, regulisanoj u članu V, stav 2., tačka d., koja glasi „Član Predsjednistva koji se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu dao član sa te teritorije; bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ukoliko je takvu izjavu dao bošnjački clan; ili hrvatskim delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član. Ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po upućivanju, osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka.“, navedenu odluku proglasio destruktivnom po vitalni nacionalni interes entiteta iz kojeg je dolazio. Kao takva Odluka je stupila na snagu i ista je objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Navedena odluka predstavlja ključni dokument u procesnom dijelu postupka, na način da ista ima dejstvo punomoći koja je data agentu Sakibu Softiću za zastupanje u navedenom predmetu, bez vremenskog ograničenja, tačnije ista je data do završetka pravnog posla za koji je data. Ukoliko bi se spomenuta Odluka, odnosno Punomoć htjela opozvati, to bi se u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Poslovnikom Predsjedništva Bosne i Hercegovine moralo uraditi na isti način i po istoj proseduri po kojoj je donešena, to jeste data, što podrazumijeva da bi u Predsjedništvu BiH prvo morao postojati konsenzus sva tri člana predsjedništva BIH o sazivanju Sjednice Predsjedništva, zatim uvrštavanju ove tačke na dnevni red i na kraju samo usvajanje Odluke o stavljanju van snage odluke kojom se za agenta BIH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu imenuje Sakib Softić, što je naravno nerealno i nemoguće očekivati, jer isto neće dozvoliti član predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda nj. ek. gospodin Bakir Izetbegović. Potrebno je spomenuti da ovlaštenja Predsjedništva BIH za postupanje u navedenom postupku proizilaze i odredbi člana V, stav 3. Ustava BiH u kojem su jasno definisane njegove nadležnosti.

Neizostavno je spomeuti da je od momenta potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, u Parizu 14.12.1995. godine, početo sa opstrukcijama Tužbe Republike Bosne i Hercegovine protiv Savezne republike Jugoslavije, koje su u međuvremenu promijenile svoju ustavnu strukturu i nazive, ali obje zadržale pravni kontinuitet koji ih je jasno vezivao za proces. Opstrukcije su najčešće dolazile iz manjeg bh entiteta i političara koji su ga predstavljali, što se najviše izražavalo u uskraćivanju finansijske podrške bh pravnom timu, te je na kraju isti bio finansiran privatnim donacijama bosanskih patriota. Problema je također bilo i u samom pravnom timu, ponajviše zbog osoba koje su ga vodile i njegovih članova, što se ilustrovalo kroz njihovu stručnost, tačnije nestručnost, koja je izašla na vidjelo donošenjem Presude 27.02.2007. godine. Ne smiju se propustiti spomenuti ni opstrukcije koje su dolazile iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i njegovog Tužilaštva, koji su donosili odluke o tajnosti podataka i dokaza, te time direktno utjecali na ishod Presude i pogodovali tuženoj državi. Podrška je manjkala, kao što je i rečeno u svim segmentima, izostalo je i međunarodno lobiranje i podrška, možda se pristupilo i određenim kompenzacijama i ustupcima tuženoj državi. Sve u svemu, Presuda koja je donešena nije u potpunosti donijela dugo čekanu pravdu, istinu svakako znamo.

Nažalost ključ nastavka procesa, zbog gore navedenih činjenica leži u rukama samo jednog čovjeka i to našeg agenta Sakiba Softića, o čijoj se stručnosti može itekako govoriti, ali koji je trenutno ključ vrata za pokušaj približnog dolaska do pravde, naravno i istine na međunarodnom planu. Veoma je važno reći, kako obzirom da ključ rješenja ili kako naši protivnici vole reći „problema“ leži u rukama samo jednog čovjeka, njegov život i sigurnost su time direktno ugroženi, te je potrebno sve učini da se on do momenta podnošenja Zahtjeva za reviziju Presude Bosne i Hercegovine protiv Srbije i (Crne Gore), od 27.02.2007. godine, njegov život i sigurnost maksimalno zaštite.

Ono što je također interesantno i za nas važno pitanje jeste i mogućnost prenošenja ovlaštenja koje je agentu dato Odlukom Predsjedništva BIH, i to na treću osobu, što bi u konkretnom slučaju značilo Prenesenu punomoć, ali samo u slučaju da u Odluci takva mogućnost nije uskraćena, jer za nju pravno postoje mogućnosti bez obzira što bi se moglo ustvrditi da se radi o pravnom poslu intuitu personae, ili u prevodu ličnom pravnom poslu zu za čije je izvršenje ovlaštena i osposobljena samo jedna osoba.

Sagledavajući izložene akte, činjenice, stavove i sve ono kroz što smo prošli i prolazimo u svojoj hiljadugodišnjoj državnopravnoj tradiciji, možemo hrabro, ponosno, odlučno i dobronamjerno reći da imamao pravo i da hoćemo pravdu i istinu. Zato kategorično odbacujemo navode pojedinih nosilaca izvršnih i zakonodavnih funkcija da Zahtjev za zeviziju presude, nema kapacitet i legitimitet, jer navodno iza njega ne stoje svi narodi. Međunarodna zajednica mora znati da je u Bosni i Hercegovini nagrađen genocid i da iste osobe koje su učestvovale u njegovom izvršenju, a što je i ovaj isti Sud utvrdio predmetnom Presudom, danas unatoč njegovoj Presudi, taj isti genocid i barbarske zločine koji su počinjeni u periodu agresije na našu državu pokušavaju na sve načine negirati, ne daj Bože prilike možda i ponoviti, a naročito kroz mehanizme koji su im dati nagrađivanjem za činjenje gonocida, taj proces dolaska do istine i pravde na sve načine zaustaviti. Sami strah od podnošenja Zahtjeva za reviziju, govori koliko smo upravu.

Bošnjaci su taoci genocidnog sistema ustroja vlasti, koji je napravljen kako bi im zgadio njihovu domovinu i natjerao je da odustanu od nje. Bošnjaci to neće dozvoliti, Bošnajci će se uvijek i svugdje boriti za svoju domovinu – Bosnu i Hercegovu, za pravdu, za istinu, za mir, ne dirajući i vrijeđajući bilo koga.

Podnošenjem Zahtjeva za reviziju svjedočimo svoje postojanje na ovoj zemlji, svjedočimo svoj ponos, svoje ljudsko dostojanstvo, svoj karakter i svoje težnje za pravdom na cijelom svijetu.

Imamo pravo na Reviziju, kao i razloga za njen uspjeh. Osvrćući se na član 61. Statuta Međunarodnog suda pravde koji tretira pitanje reviziji, svjesni smo da nam subjektivni rok od 6 mjeseci, kao i objektivni rok od deset godina, za nekoliko dana ističe, dokazi su svuda oko nas, oni nisu tretirani u ovom osvrtu baš zbog toga što su na sve strane i što smo i sami dokazi i svjedoc, svega što nam se desilo. Zato pokažimo jedinstvo u istini i pravdi bez obzira na bilo kakvo opredjeljenje, počnimo graditi budućnost na zdravim temeljima, a njih nema bez istine, pravde i iskrenog pomirenja. Niti jednog od to troje, nažalost, u ovoj prelijepoj zemlji Bosni i Hercegovini još uvijek nema, ali će sigurno biti.