Glas javnosti: Bojan Svrdlin, bh. demonstrant koji trenutno čeka azil u Austriji

Zubni tehničar Bojan Svrdlin je jedan od sarajevskih demonstranata koji danas u Austriji, kao politički izbjeglica iz BiH, zajedno sa suprugom i petogodišnjim sinom, čeka azil. Tvrdi da je jedan od malobrojnih čiji zahtjev je prihvaćen dok je veći broj drugih, koji su u tu zemlju ušli sa istim zahtjevom kao i on, vraćen u BiH. Ovo je njegov glas

– Tokom februarskih demonstracija i nakon njih policija me pratila, a bio sam i uhapšen i pritvoren na 24 sata. Često sam viđao iste ljude u svojoj blizini i čudne automobile pred kućom. Par puta tokom demonstracija su mi se policajci direktno obraćali govoreći mi da se čuvam i da oni znaju svaki zalogaj koji pojedem ili da će me specijalci slomiti pred kućom, da znaju gdje živim, a poznanici koji rade u policijskim službama su mi sugerisali da se malo sklonim jer me prate. Rečeno mi je da me prati i jedan od bivših pripadnika Ševa. Bio sam i hapšen u martu, nakon demonstracija, osumnjičili su me za… Valjda ima i optužnica protiv mene, ali čašu je prepunilo kada sam pred kućom vidio automobil bez registracija i na sjedištu pored vozača pištolj. Nije mi bilo svejedno, ali sam prišao automobilu – htio sam da raščistim to van kuće jer imam malo dijete i ne bih volio da se bilo šta ružno dešava u kući. Kada sam prišao tom automobilu, on je krenuo velikom brzinom i to u suprotnom pravcu. U blizini je stajao policajac i ja mu priđem, pitam je li vidio taj automobil bez registracija koji vozi u suprotnom pravcu, a on mi odgovara da ništa nije vidio. Tada mi je sve bilo jasno i odmah sutradan sam izvadio onaj brzi pasoš i sa ženom i djetetom otišao za Austriju koja mi je bila izbor jer je to prva zemlja van bivše Jugoslavije.

Nije se moglo izdržati

– Ne bojim se ni sada, a nisam se bojao ni onda. Specijalci su mi prijetili dok su trajali protesti, ali opet bih sve isto uradio samo bih bio malo pametniji. Tada nas je sve ponijela emocija i mislio sam da narod ima snage. To se osjeti. Recimo, kada smo bili na protestima za JMBG bilo mi je jasno da nema snage, a za februarske proteste mislim da su razvaljeni, da su ih razvalile obavještajne službe ubacujući svoje ljude među demonstrante i u plenum. Oni su znali sve, možda čak i bolje od nas. Bio je to pritisak koji se ne može izdržati, policija u maricama je kružila gradom, dozivala bi na ulici svakog od nas kada bi nas prepoznali. Meni je tada jedan policajac na ulici u lice rekao da oni znaju šta ja jedem. Sada bih nekima zabranio da učestvuju u protestima jer imali smo neke govornike koji su pričali razne gluposti. Da smo vodili računa ko i šta govori, demonstracije ne bi stale, trajale bi i danas.

Demonstracije su ipak uspjele

– Napravili smo mi neki pomak i mislim da ništa više neće biti isto, u to neka svi budu sigurni. Mislim da aktuelna vlast pokušava da prikrije kriminal koji je napravila jer su u tužilaštva ubacili svoje ljude koji rade sve na tome da prijave protiv pojedinaca na vlasti ili u vlasti zastare jer kako drugačije da objasnim da nema ni jedne optužnice za sve što je opljačkano u proteklih 15 ili 20 godina, ni za koga iz vladajućih struktura, a nas sa demonstracija procesuiraju preko noći? Pa i danas progone demonstrante, a ni riječi o kriminalu onih koji su na vlasti. Mislim da je i neko od onih koji su nas nazivali narkomanima dobio presudu za klevetu i mora platiti 10.000 KM, ali progoni traju i danas i mislim da to rade jer se boje da bi se mogli opet desiti. Mislim da bi najbolje bilo da uvedu smrtnu kaznu za demontrante! Demonstracije su ostvarile određeni uticaj i na oktobarske izbore u BiH. Pa SDA je pobijedila, a dobila je 10 posto glasova ukupnog biračkog tijela. Možete misliti koliko su onda dobili ostali? Dakle, glasali su samo oni koji su na budžetu i to zato što su morali jer su im tako rekli šefovi koji dolaze direktno iz političkih partija: policija, vojska, ljekari i drugi. Jasno je da su mnogi ljudi bojkotovali izbore i mislim da je to bila pogrešna odluka jer bojkot ide naruku direktno vladajućima, ali ljudi u BiH jednostavno ne razumiju šta se dešava. Evo i sada čestitaju Zlatku Lagumdžiji na govoru na ovom nekom međunarodnom skupu ovih dana, a izgleda da su zaboravili kakve je dogovore pravio proteklih godina. Dakle, ljudi kratko pamte i ne razumiju.

Radnik nije plaćenik, on je gladan

– Dok su trajale demonstracije i plenumi u Sarajevu, ja sam prvo bio Bakirov, pa Fahrudinov, pa Komšićev i ne znam više čiji nisam bio, a to sve rade obavještajne službe. Oni prate demonstrante i nastoje da ih diskredituju, da ih učine nepoželjnim u društvu i to rade vrlo dobro, čak odlično i tako su razbili i proteste u Sarajevu. Mogu reći da su odlično obavili svoj posao. Ali sve one koji o Tuzlacima govore da su plaćenici ja pitam kako može gladni radnik koji nije primio platu 50 mjeseci biti nečiji, a na ulicu je izašao je jer je gladan? Je l neko misli da je 150 KM dovoljno da plati sve te muke? Koji zdrav razum može povjerovati u to? Sindikalci, odnosno vođe sindikalnog pokreta jesu stranački ljudi, ali radnici, masa, to sigurno nisu. Sjećam se kada je GRAS demonstrirao ispred zgrade Kantona Sarajevo: mi smo im se pridružili u znak podrške, ja sam bio sa prijateljem čija mati radio u GRAS-u, a meni prilaze četiri specijalca i kažu mi da idem odatle, da oni mene prate i da znaju da ne radim u GRAS-u. Onda mi je prišao onaj njihov glavni sindikalac, pa mi je i on rekao da nisam poželjan među njegovim kolegama. Pitam ga zbog čega, je l’ zato što govorim istinu, a on šuti. Kasnije je taj sindikalac ušao u zgradu Kantona, brzo izašao i protesti su se razišli za 15 minuta. Meni je to jasno.

Ni Željko Komšić nije odgovorio

– U Austriju sam donio dokaze da su me pratili, imam snimke na CD-u i odmah su nam dali bijele karte ili ausvajse, za sada smo političke izbjeglice i mislim da ovdašnje vlasti znaju mnogo o događajima u BiH. Mnogo je naših ljudi ovdje pokušavalo dobiti azil, ali vlasti vraćaju mnoge, ne prihvataju njihove zahtjeve. Kada sam tek došao ovdje, jedno dva mjeseca nisam bio ni na fejsbuku jer nisam htio da se pojavljujem igdje. Ocu su zaustavljeni neki poslovi koje je dobio, brat je imao pretrese i ispitivali su ga… U Sarajevu sam se obraćao ombudsmenima, OSCE-u, raznim ambasadama, pisao sam pismo i Željku Komšiću jer sam ga želio obavijestiti da mi prijete, lično sam to pismo odnio u Predsjedništvo, ali niko mi nije odgovorio. Sada mislim da su ti ombudsmeni, pa i OSCE samo prazna priča. Ombudsmenima sam donio dokaze da me prate, ispričao im da su me hapsili, da me čeka suđenje i oni su mi rekli da neće monitorisati moje suđenje. Pa shvatio sam: oni dobivaju platu iz budžeta, oni im je daju i kako onda očekivati da brane nas, obične ljude? Išao sam i u neke ambasade i shvatio sam da oni tačno znaju šta se događa.

Odakle jahta

– Ja recimo mislim da je SDA najveća zločinačka organizacija koja postoji. Mora se svako od njih ispitati: šta si imao do 1992, a šta imaš sada, kako si stekao tu imovinu za tako kratko vrijeme? Isti su i u drugim partijama. Jednom je Zlatko Lagumdžija držao neko predavanje na Fakultetu političkih nauka i ja odem tamo. Kada je došlo vrijeme da mu postavljamo pitanja, ja pitam, a on ne odgovara, čak je bio i drzak i bezobrazan prema meni i onda ja pitam kako to da moj rođakRusmir Mesihović ima jahtu? Lagumdžija kaže da ne zna, ali da zna da je Mesihović iz imućne familije. Pa čak i ako jeste, zašto tu jahtu nije kupio prije nego baš sada, nakon 2010, od kada je ministar. Bojim se ja da je sve to od esencijalnih listi i onih kojima su pogodovali bez obzira na kvalitet određenih lijekova i potrebe za njima. Dakle, moramo raščistiti sa pljačkama u cijeloj BiH, u oba entiteta, od 1992 pa dalje. Mi imamo ljude koji su presuđeni jer su pronevjerili novac i oštetili budžet, a oni ga samo sa jedne pozicije premjeste na drugu. Dakle nije on sam u tome, nego je veliki procenat tog novca završio kod stranačkog šefa ili na nekim sličnim adresama i to ide u nedogled. Mi smo porobljeno društvo jer oni uzimaju kredite koje će vraćati naši čukununuci koji još nisu ni rođeni.

Protiv nacionalizama i pljačke države

– Moj sin se zove Nikola i išao je u vrtić. Jednom ga čistačica pitala koliko ima godina, on joj pokaže tri prsta, palac, kažiprst i srednji prst, a ona ga naruži, kao ne pokazuje se tako nego drugačije. To me jako povrijedilo jer on je mali, dijete je. Poludio sam tada. Ali nije samo to. Bilo je niz drugih događaja koji te tjeraju da se osjećaš loše. Mislim da u BiH ne možeš biti apolitičan jer politika je ušla u sve sfere života, od vrtića, pa dalje i politika se bavi tobom šta god ti radio, tako da je ne možeš izbjeći. Sa druge strane, mnogo je stvari koje me izluđuju. Ja sam po zanimanju zubni tehničar, položio sam i državni ispit prije više od deset godina, ali posla nisam imao, pa sam radio u očevoj firmi, a na kraju sam pocijepao radničku knjižicu u birou za zapošljavanje jer više nisam vidio svrhu te institucije. Nisam mogao dobiti ni zdravstveno osiguranje preko njih, niti bilo.

O povratku

– U Bosnu i Hercegovinu bih se vratio ako pohapse odgovorne za pljačku države i društva i kada bih mogao da vidim snimke praćenja i da saznam zašto sam praćen i progonjen, ko je to naredio, zašto i po čijem nalogu.