Feljton o političkim ubistvima: Svi putevi vode do Bakira I.

“Da, znam za naše obilježene sobe: to su, zapravo, hotelske sobe u kojima su raspoređena naša sredstva koja se, po potrebi, aktiviraju. U kontroli sjedi čovjek i prati kazaljku. To je znak da je u sobu neko ušao i onda on – ako je, naravno, operativac koji duži hotel naznačio snimanje te sobe – uključi traku. Dakle, nije riječ o prisluškivanju telefona, već o snimanju ljudi koji borave u sobi.”

Obilježena soba
– Ovako svoju priču počinje bivši operativac AID-a: jedan od brojnih živih svjedoka koji bi glavnom kantonalnom tužiocu Branku Šljivaru vjerovatno mnogo pomogli da se snađe u labirintu slušanja, prisluškivanja, praćenja i ucjena, pa čak i ovdje spomenutih obilježenih hotelskih soba, koje su sastavni dio ponovno aktueliziranog slučaja “Ugljen” – objavila je urednica Vildana Selimbegović u magazinu “Dani” 19. avgusta 2005. godine povodom istrage koju je tadašnji glavni sarajevski tužilac Branko Šljivar vodio o ubistvu Nedžada Ugljena, zamjenika direktora bošnjačke tajne službe (AID), ubijenog 28. septembra 1996. godine u Sarajevu.

U 21. dijelu našeg feljtona donosimo najzanimljivije dijelove teksta iz “Dana” pod naslovom “Svi putevi vode do Bakira I.”. Taj sedmičnik godinama je, kao i prošle godine ugašena “Slobodna Bosna”, insistirao na rasvjetljavanju političkih ubistva u BiH, a čije motive su novinari i urednici tih listova nalazili u vrhu bošnjačke državne mafije.

– “Dani“ su u prošlom broju objavili nepotvrđenu informaciju da je upravo u takvoj obilježenoj hotelskoj sobi “Holiday Inna“ visoki dužnosnik AID-a nepoznatoj osobi nakon ubistva Nedžada Ugljena uručio 100.000 KM, a služba omaškom registrirala taj događaj?! – navodi se u tekstu objavljenom u “Danima” prije skoro 12 godina te nastavlja:

“U jednoj od tih naših soba, na trećem spratu, momci iz tehnike su na skoro osam stranica reproducirali primopredaju cijelih 120.000 KM. Taj novac je Fikret Mašić, ljudi su mu prepoznali glas, dao nekome. U sobi su, osim Mašića, bila još dvojica. Prava frka je nastala kada je ta reprodukcija došla do načelnika sarajevskog sektora Fuada Godinjaka: na njemu se vidjelo da se to nije smjelo zabilježiti. Šta je bilo sa tom reprodukcijom? Ne znam, kao što ne znam ni gdje su sklonjene ostale reprodukcije i sav tehnički materijal koji je sakupljan na izdvojenom punktu”, priča ovaj sugovornik našeg magazina.

To što se nekadašnji direktor AID-a Kemal Ademović našao na meti obnovljenog istražnog postupka, odnosno što je Šljivar zajedno sa svojim kolegama u Ademoviću počeo tražiti naredbodavca Ugljenovog ubistva – zapravo je trag na koji je nedvojbeno ukazao još za života Nedžad Ugljen. I to nakon razotkrivanja Herendinih otmičara – ekipe koja je zajedno sa Garaplijom imala zadatak da od svog otetog kolege “sazna načine na koje se mogu kompromitirati Bakir Alispahić, Nedžad Ugljen i Enver Mujezinović”, kako je to Ugljenu netom po otmici rekao Herenda.

Naravno, to nije jedina veza slučaja “Herenda” i slučaja “Ugljen”, već ustvari ono na šta ukazuje nekadašnji uposlenik AID-a kroz primjer obilježene sobe: sami sistem funkcioniranja službe u kojoj se pored “redovne” tehnike ustanovljava i izdvojeni “tehnički punkt” samo jedan sprat niže; služba odjednom vrvi od “povjerljivih rođaka” koji na familijarno-profesionalan način bivaju angažirani na ova dva slučaja i što je možda i najgore u svemu – služba upošljava i takve službenike za koje će sam Ademović kasnije tvrditi da nisu bili pod njegovom, već pod kontrolom Aktivne islamske omladine – ističu “Dani”.

Podrška vrha vlasti

Donoseći i već, uglavnom, poznate detalje o tome kako se služba trudila da istraga što duže tapka u mjestu, “Dani” u ovom tekstu zaključuju:

– Nema nikakve sumnje da je i tokom obnovljenog postupka Branko Šljivar bio suočen – kroz brojne različite iskaze – sa brdom AID-ovih zakulisnih radnji. I upravo tu treba tražiti razloge zbog kojih je i Kantonalno tužilaštvo bilo primorano najaviti proširivanje vlastite istrage: no, valja priznati da je tužilac Šljivar i u samom startu bio svjestan ko su sve osobe koje ovakva istraga ne može zaobići.

Kemal Ademović jeste bio direktor i u istrazi može biti osumnjičeni naredbodavac, no za sve ove pothvate nije dovoljna ni Zlatna policijska značka. Trebala je znakovita podrška samog vrha vlasti, a nju su oličavali otac i sin Izetbegović. Šljivar je imao dovoljno smjelosti da organizira saslušanje Bakira Izetbegovića, ali je pitanje hoće li imati i dovoljno hrabrosti da od njega zatraži i odgovore na mnogo ozbiljnija pitanja od onog sjeća li se smrti Nedžada Ugljena – zaključuje se u tekstu magazina “Dani” od 19. 8. 2005. godine.

Šta su Ademovićevi AID-ovci radili na mjestu ubistva Joze Leutara
– Pored ovoga, Ademović nije objasnio šta će njegovi AID-ovci na licu mjesta ubistva Joze Leutara i zašto su odnijeli Leutarovu torbu i vratili je tek nakon 5 dana! Ademović tvrdi da u slučaju ubistva Ugljena istragu treba da provodi MUP, a da AID pruža eventualnu asistenciju pa, potom, nije jasno zašto je poslao svoje agente na lice mjesta Leutarovog ubistva!?

Pored ovoga, Ademović nije odgovorio zašto je plakao u kancelariji tužioca koji ga je suočio sa svim ovim dokazima te zašto je tužiocu kazao: “Ako kažem šta sve znam, ja ću ujutro završiti u kanalu, a, vjerovatno, poslije mene i ti ćeš”. Isto tako, indikativno je da upravo Ademovićev prijatelj iz SDA u Skupštini Kantona (Mirza Čelik) Sarajevo opstruira održavanje posebne sjednice o političkim ubistvima koju traži pola Skupštine KS. Pored toga, nema sumnje da im u tome pomažu i neke njihove “nezavisne” kolege kao i jedan kolega iz SBB-a. Zbog svega ovoga sasvim je sigurno gdje je Ademoviću mjesto. Najmanje na televiziji – tvrdi se u tekstu portala Bnn.ba