još vrtjeti…

 

 

Govoreći o radu i planovima za Memorijalni centar, Suljagić kaže da ima dosta ideja, ali da svaka ideja i košta.

 

 

Emir Suljagić kao bivši novinari i političar ne propušta komentirati aktuelna dešavanja u BiH, ali i regionu. Jedan od najglasnijih koji upozorava da fašističke i politike zla i dalje pulsiraju u našem okruženju i čekaju pogodan trenutak da ponovo krenu na nas.

 

 

U dužem razgovoru za Raport, Suljagić govori o planovima za Memorijalni centar u Potočarima, 27. godišnjici genocida u Srebrenici, našim ljudima, akteuelnom političkom trenuku, Ukrajini…

 

 

Na početku se osvrnuo na posjetu Michaela Murphyja, ambasadora SAD u BiH. Murphyju je to bila prva zvanična posjeta Potočarima, a nakon nje poslao je snažnu poruku vlastima u RS.

 

 

“Ovo je bila prva, nastupna posjeta ambasadora Murphyja. On nije nov u Bosni ni u tom dijelu zemlje. On se u svom prvom mandatu ovdje bavio i našim nastojanjima memorijalizacije i pokopa naših najmilijih. Ništa ja njemu nisam mogao reći novo, ali je on primijetio jedan drugačiji Memorijalni centar, jedan drugi nivo u Memorijalnom centru. Ja sam mu pokazao četiri izložbe, od kojih smo dvije otvorili u zadnjih godinu. Iznio sam mu planove za budućnost. Vrlo smo konkretno razgovorali o našim planovima za preuzimanje artefakata i predmeta iz masovnih grobnica koji se nalaze u nadležnosti Tužilaštva BiH i koje porodice žele u Potočarima. Riječ je o oko 1.300 fizčkih predmeta i oko 2.500 komada odjeće. Mi želimo izgraditi depo u koji ćemo to smjestiti. Za to će nam trebati dozvola Tužilaštva BiH da to premjestimo tamo gdje treba, jer to je, tobože, predmet krivične istrage iako ja ne znam kad su oni zadnji put podigli optužnicu za genocid, izume li se slučaj Milomira Savčića i taj spektakularni bijeg u Srbiju”, rekao je Suljagić.

 

 

Hiljadu godina žive s nama, a o nama ništa ne znaju

 

 

Govoreći o izjavi ambasadora u kojoj direktno kaže da su za genocid odgovorni elementi Vojske RS, Suljagić kaže da svi znaju ko je odgovoran.

 

 

“Mi znamo tačno ko je odgovoran. Znamo poimenično. Znamo na nivou toga ko je potpisivao otpremnice za gorivo za bagere koji su korišteni za prekopavanje masovnih grobnica. Znamo poimenično potpisnike naloga, to je ipak radila vojska. Znamo i ko su civili koji su radili to. Međutim, bilo kakav razgovor na ovu temu koji bi trebao da ima izgleda da donese nešto bolje u budućnosti, u svom središtu mora imati ono što je ambasador Murphy rekao – obrazovanje budućih generacija. Postoji milion razloga, o tome se mora učiti. Iako je percepcija drugačija, mi jako malo znamo jedni o drugima. Kada si Bošnjak musliman ti moraš svakom drugom građaninu da objašnjavaš svoje običaje. Pobogu, živite s nama hiljadu godina, morate da znate za ramazanski post, za bajrame, morate da znate da su nas pobili vaši očevi ili djedovi tu gdje su nas pobili. To morate znati. Samo na tim osnovama možemo razgovorati o tome i praviti planove za budućnost u kojoj se nećemo klati opet. A ja na bih volio da se ponovo koljemo”, govori Suljagić.

 

 

Na pitanje ima li šanse za katarzu, odnosno za konačno priznanje i prihvatanje onoga što se desilo, od onih u čije su ime zločinci provodili genocidne politike, Suljagić navodi da želi da vjeruje u to.

 

 

“Prije nekoliko dana sam se vraćao iz Podgorice i svratim maksuz u Aladžu. Ima tu ono da uplatiš nešto novca i da se upišeš u knjižicu, jako lijepo sve uređeno. I vidim da se tu potpisao jedan Srbin. I piše jako lijepo i kaže da se ne objavljuje da je to uradio. Dakle, postoji na ličnom nivou. Ja sam uvjeren u to. Kad se ljudi zatvore među svoja četiri zida, siguran sam da znaju šta su vidjeli svojim očima, jer su morali vidjeti šta se dešavalo i kako je to izgledalo. Ali narativ, javni, opšti, historijski, politički i pritisak koji je rezultat tog narativa je takav da se ljudi boje reći. I oni koji bi rekli, oni koji vjeruju svojim očima, ni oni ne smiju ili vrlo malo smiju”, navodi Suljagić.

 

 

Govoreći o radu i planovima za Memorijalni centar, Suljagić kaže da ima dosta ideja, ali da svaka ideja i košta.

 

 

Znajući da Memorijalni centar od države dobiva minimalne iznose, one koji mogu pokriti samo osnovno, pitamo ga kako se snalaze i kako pronalaze donatore za sve ono važno što rade.

 

 

“Ucjenjujem, moljakam, koristim apsolutno sve strategije i taktike emotivne ucjene…Malo se šalim, ali tako je nekako. U principu, prije nego što počnemo tražiti pare, znamo šta hoćemo, znamo koje efekte hoćemo da postignemo, znamo gdje da tražimo i šta da kažemo ljudima. To traje i svi traže rezultat. Sad planiramo u junu, 15. juna, pozvati sve predstavnike javnih vlasti koji su nama nešto donirali. Načelnike, gradonačelnike, premijere kantona, federalnu vlast, ljude iz Vijeće ministara koji su nama šef. Želimo da im kažemo koliko smo dobili novca od njih i da im pokažemo šta smo uradili.

 

 

Mi od države dobivamo za plaće, a imamo najmanje stalno zapsloslenih. Više ljudi radi na ugovorima o djelu. Dakle, za plaće, tekuće održavanje i režije. Mi u ovom trenutku imamo značajne i ozbiljne projekte sa Vladom FBiH, Kantonom Sarajevo, radimo sa većinom gradova. Radimo sa TIKA-om, britanskom ambasadom. Dva tri dana sam u Potočarima, ostatak u autu, u Sarajevu, po bijelom svijetu lobiram, tražim pare. Dvije trećine vremena se bavim traženjem para, jednu trećinu potpisujem papire da se one troše. Sve što vidite rade drugi ljudi”, priča Suljagić.

 

 

Ona, Srebrenica

 

 

U svemu tome, već su krenule pripreme za obilježavanje 27. godišnjice genocida u Srebrenici. Suljagić nam otkriva šta je ideja.

 

 

“Imali smo dva sastanka Organizacionog odbora. Imam neke ideje oko programa, kontaktirao sam neke ljude već. Tema ove godišnjice treba da bude žena, majka, kćerka… I to je u skladu sa strategijom našom jer smo odlučili da od ove godine tematiziramo godišnjice, da svake godine imamo posebnu temu. Ove godine je žena. Moto će biti Ona, Srebrenica. Ponudit ćemo svim umjetnicima, svim ljudima, aktivistima koji hoće da izlažu na tu temu, evo pozivam ih ovom prilikom da nam pošalju svoje prijedloge i ideje. Imamo i nešto para…”, kaže Suljagić.

 

 

Iako posljednja odluka o korištenju bonskih ovlasti Christiana Schmidta, kojom je suspendirao zakon o nepokretnoj imovini RS, nema puno veze sa Srebrenicom odnosno genocidom u Srebrenici, brojne reakcije su išle upravo u tom pravcu. Naime, postavlja se pitanje zašto Schmidt nije ukinuo i ukaz predsjednice RS kojom je ‘van snage’ stavljen zakon kojim je zabranjeno negiranje genocida u Srebrenici.

 

 

Suljagić kaže da nije pravnik pa sa te strane ne može govoriti o postupcima Schmidta, ali da mora reći da je jedna stvar ipak očigledna.

 

 

“Od Dodika pa svih ostalih, oni su malo šištali, jedno 24-48 sati, a onda je zakon stupio na snagu. A onda od 23. jula do danas, nisu progovorili o Srebrenici i genocidu u Srebrenici. Sad je kompletna operacija negiranja genocida izmještena u Srbiju. U Srbiji u negiranju genocida učestvuju svi, nemojte da se lažemo. Na prste se mogu prebrojati oni koji u tome ne učestvuju: Nataša Kandić, Žene u crnom, Nenad Čanak i Čedomir Jovanović. U Bosni se više o tome ne priča. I ja cijenim da bi i ovo moglo tako završiti”, ističe Suljagić, koji potom pokušava prozrijeti motive RS za usvajanje spornog zakona o imovini kao i okidače za pretjerano divljanje rukovodstva ovog entiteta.

 

 

“Ja bih najozbiljnije provjerio sve ove navode o zajedničkoj firmi sa Mađaraskom i ulozi Varhelyja (Oliver, evropski komesar, inače Mađar, op.a.) i Viktora Orbana u usvjanju tog zakona. Ovdje vidim pokušaj da se neko obagati na račun nečega što je u ovom trenutku državna imovina, a ne bi bila da je taj zakon na snazi. A znamo da su pričali o nekoj solarnoj elektrani u Trebinju, pa se išlo u Mađarsku, pa je Orban dolazio na noge, pa Varhelyi, pa Elektorpivreda RS pričala o nekoj zajedničkoj firmi… Eto vidite gdje treba da budu parkirana ta solarna ogledala, možda na nekom komadu državne imovine”.

 

 

Priču o teškoj domaćoj politici presijekli smo još težom pričom – o ratu u Ukrajini.

 

 

Suljagić je nedavno uputio pismo građanima Mariupolja, ukrajinskog grada koji se nalazi pod strašnom ruskom opsadom.

 

 

Zlo nisu stukli na Balkanu, pa je provrilo u Ukrajini

 

 

Ono što Emir, kao neko ko je preživio genocid u Srebrenici i danas ga faktički izučava kroz rad u Memorijalnom centru, često komentira jeste propaganda, ali i modus operandi ruskih snaga agresije. Sve strahote koje radi ruska vojska, a sve to prati propaganda, Suljagić prepoznaje jer je istima bio svjedok 90-tih godina u Bosni.

 

 

“Playbook je isti. Mi smo bili nebitni. Raspad Jugoslavije je bio potpuno nebitan. Slobodan Milošević i sprski fašizam su bili mali, regionalni fašizam koji prijeti nekim balkanskim plemenima. A za to vrijeme Evropa prolazi kroz, to se tad zvalo, ‘Deceniju optimizma’. Toliko smo mi daleko bili. Međutim, zlo ima jednu gadnu osobinu. Zlo je kao rak, metastazira. Pa kad ga nisi stukao na Balkanu, nađe način da provri u istočnoj Evropi odnosno da provri u Rusiji.

 

 

Sve prakse, kompletan repertoar koji smo mi vidjeli ovdje, od pucanja u žene i djecu, neselektivnog ravnanja gradova, masovnih grobnica, silovanja do negiranja. Sve je to iz jedne te iste totalitarne, komunističke knjige koja je pisana u vrijeme Staljina. To je taj udžbenik koji se 50 i kusur godina pisao u centralnoj, jugoistočnoj i istočnoj Evropi pod komunističkom vlašću. Slobo se prvi dosjetio da nađe taj udžbenik. Ali, Slobo je bio nebitan, on je nas mogao klati do kada je htio, samo da je mogao. Ali sad je došao međed na dva i po sata od Berlina”, naveo je Suljagić.

 

 

Upitan kako je to moguće da se isti scenario odvija sad kao prije 30 godina, Suljagić kaže da zapadni svijet zaboravlja jednu bitnu stvar.

 

 

“To je proces. Ljudi zaboravljaju, u teoriji demokratske tranzicije postoji ideja o difuziji demokratskih vrijednosti – kako se demokratske vrijednosti šire. Pa i fašističke ideje se šire isto tako. Postoji difuzija i tih ‘vrijednosti’, fašističkih, desničarskih, ekstremističkih… I oni imaju internet, imaju svoje think-thankove… Imaju identičan ekosistem kao demokratija. I što bi rekao Zelenskij, uvijek je važno da je demokratija bolje naoružana od diktature. To smo vidjeli 1941. godine i 1992. godine i evo sad”, ističe Suljagić.

 

 

Govoreći o svom pismu koje je poslao građanima opkoljenog Mariupolja, Suljagić ističe kako ga taj grad podsjeća na Sarajevo.

 

 

“Identično. Mene je to strašno pogodilo. Grad iste veličine, broja stanovnika…”, kaže.

 

 

No, šta Ukrajinci mogu očekivati od međunarodnih sudova koji istražuju navode o ratnim zločinima i genocidu? Mi imamo svoja iskustva koja su dvojaka.

 

 

“Ja bih njima preporučio da rade ono što je radila tadašnja Vlada RBiH. Da formiraju posebne organe i tijela koje će se baviti isključivo istragom ratnih zločina. Tijela unutar policije, kao što je kod nas bio AID, koji je imao uprave za ratne zločine i CSB koji je to također imao. Ja bih im to preporučio, to su posebne istrage. Između čina pada granate na park i dokazivanja bilo čije krivične odgovornosti za pad te granate i štete koju je nanijela je dug proces. Moj savjet je – dižite odmah optužnice i Hag neka preuzima šta hoće”, kaže Suljagić.

 

 

Dodik je ruska pudlica

 

 

Ukrajinski rat doveo je do jasne podjele svijeta…

 

 

“Bogu hvala da se ovako podijelio. Pametno se svijet podijelio, tačno onako kako treba”, kaže Suljagić, no vidi jasan razlog zašto balkanski region nema jedinstven stav.

 

 

“Pa to je jednostvno. Srbija će se prije okrenuti nego RS. Od 1995. godine, u trenutku kada se ovdje nalazi 60.000 američkih vojnika naoružanih najmodernijim oružjem, avionima… Srbija počinje da ubjeđuje svoje društvo da Zapad samo što nije propao. 30 godina Srbija i Srbi generalno ubjeđuju narod da Zapad samo što nije propao i da kada propadne to će biti njihov trenutak da ponovo prave Veliku Srbiju. I za jedno jutro, 24. februara u Kijevu, na aerodromu u Hostomelju, gdje su snage za brzu reakciju ukrajinske vojske dočekale ruske padobrance – kraj. 30 godina bildanja jedne ideje da će Zapad propasti i da će Srbija ravnopravno učestvovati u kreiranju kakvog god novog poretka. Sve je propalo u Hostomelju, to jutro kada su pali ruski padobranci.

 

 

I Vučić ima slobodu tu više. On će njima sutra reći – mijenjan nastavne planove i programe, ali šta će Mile? Pa vidimo kakva je to pudlica ruska. Njega zovne Kalabuhov (ambasador Rusije u BiH, op.a.) u ambasadu da obavi razgovor s Lavrovom. Ne možeš to raditi kao suveren, sjedni u Predsjedništvo BiH i pričaj na telefon. I još ne objavi on, koji se mangupiše, nego Ambasada, kako bi ga dodatno pokopali”, navodi Suljagić.

 

 

Nastavlja govoriti o Dodiku.

 

 

“Dodika se mora skloniti. Ja mislim da on nije zdravstveno dobro. Ne znam na šta će ovo sve izaći, ali ja ne vidim kako on može izaći iz ovoga. Nakon sankcija, kome on još može biti sagovornik? A to mu je jedini posao, da hoda po svijetu i priča, a čovjek ima više crnih lista neko Andrić romana”, kaže Suljagić.

 

 

A odlaskom Dodika promijenit će nam se nešto nabolje?

 

 

“Pa hoće. Jer znam da je SNSD na ivici pobune. Znam neke malo starije kadrove koji su nesretni zbog ovoga, ima tu mnogo razumnih ljudi. I oko SDS-a ima takvih ljudi, s kojima se može razgovarati. Mile se naprosto preračunao. Ja sam ga malo precijenio jer sam mislio da barem nije toliko glup i da će ono što ne zna, platiti nekoga ko zna”, navodi te nastavlja o navodima da će ga oteti.

 

 

“To može biti nešto što će Miletu dati povod da pobjegne iz Bosne. Dakle sprema odstupnicu kao kralj Petar, samo je pitanje gdje će zlato završiti. U Londonu znamo da neće”.

 

 

No, čini se da nije samo Dodik zabrinut za sigurnost, nego i njegov politički kum Aleksandar Vučić koji ne prestaje gomilati oružje. Suljagiću je jasno o čemu se radi.

 

 

“Aleksandar Vučić i Srbija, sa izuzetkom Hrvatske, a ni neu uvijek, zvanična Srbija, akademska Srbija, kulturna Srbija i medijska Srbija ne smatraju zemljama, državama, ne smatraju stalnim državama države regiona nego privremenim pojavama u okruženju Srbije. To proizilazi iz srpskog identiteta i njihovog pogleda na njihovu ulogu i mjesto u panteonu južnoslavenskih naroda. Oni nas moraju da civiliziraju, uljude, pokrste, gdje ne mogu niti jedno od toga, da nas pokolju. To je činjenica.

 

 

E sad, naoružavanje. Kupovina preskupih protuavionskih sistema, tipa Pancir, tipa FK3, za pancire se već ispostivilo da su oružana pljačka Rusije. To je sistem koji je propao, pa njima je zbog kineskih guma deset panicra ostalo zaglavljeno u ukrajinskom blatu. Druga stvar, FK3 je kineska verzija S300. Srbija mnogo novca troši na protuvazdušnu odbranu. Cijela ideja jeste da se tobože preduprijedi i zastraši neko kome bi, pobogu, palo napamet da bombarduje Srbiju. Zašto bi neko bombardovao Srbiju? Da li BiH, Crna Gora ili Albanija, Hrvatska imaju planove ili kapacitete da ostvare zračnu superiornost iznad Srbije? Nemaju. Ko je jedina organizacija koja bi mogla da ostvari zračnu superiornost iznad Srbije? NATO. Zašto bi to NATO radio? Zašto je to NATO radio prošli put? Pa jer je Srbija klala po regionu. U tom smislu treba biti oprezan. Ali, ako NATO misli da ovo njima nije prijetnja, onda ništa. BiH sigurno nikad neće napasti Srbiju”, zaključuje Suljagić.

 

 

Karadžićeva politika sad se obija od glavu

 

 

Neće napasti, ponavlja on, ali je sad spremnija da se brani.

 

 

“Nije ovo 1992. godina. Neki dan curica od 21 godinu završila britansku vojnu akademiju. Naše žene 1991. i 1992. godine mogle su maksimalno nositi municiju u dimijama. Ali, vremena su se promijenila. Ali, to je rezon iza tih srbijanskih protuavionskih sistema. Treća stvar je da je Srbija pod ruskom šapom. Oni su ušli u crkvu, obavještajne službe, vojsku… Moj najveći je strah da kada Vučić skonta da proda kožu Zapadu, njega će Zapad dočekati otvorenih ruku i reći ‘ti si faktor stabilnosti’ i pitati ga šta ti treba. Bojim se tog scenarija u kojem kaže ‘Srbija se okreće zapadu, ali faktura su Kosovo i Bosna ili komad Bosne. I znam da će za to imati sagovornike”, ističe Suljagić.

 

 

No, nije politika Srbije jedina zbog kojeg moramo biti oprezni.

 

 

“Ja ne razumijem Milanovića. O nama se idalje govori govorom Radovana Karadžića. Milanović je glup kada govori o nama i našoj odbrani. Pa mi smo se odbranili jer nam niko nije davao nikakve šanse.

 

 

Hrvatska ima jaku poziciju i kroz lobiranje drži u životu neke teme kao što je izborni zakon.

 

 

Ali, mi ne smijemo spuštati gard. Treba se tražiti najnormalniji sagovornik u Hrvatskoj. A to je, prema mom mišljenju, u ovom trenutku Andrej Plenković. On je neka neruska struja HDZ-a. Ali, isto tako bi mu rekao ne možemo mi razgovarati s Draganom Čovićem, sve dok je Čovićeva ideja da nam stavi nož pod grlo i da kaže hajmo pričati. Dakle, moramo sa Zagrebom pričati, ovo nije sukob u kojem neko može dobiti. Svi gube”, navodi Suljagić.

 

 

No, dok Hrvatska lobira za svoje interese u BiH, lobiraju i neki ljudi za našu državu. Mnogi koji su kao djeca protjerani iz BiH, danas su odrasli ljudi i obnašaju visoke funkcije u moćnim zemljama. U njemačkom Bundestagu imamo dvoje Bošnjaka, u Britaniji u Domu lordova Arminku Helić… Svi lobiraju za BiH koja je po mjeri svih koji u njoj žive.

 

 

“I to se obilo o glavu sljedbenicima Karadžićeve politike. Ti nam ljudi sad znače najviše. Odrasla je jedna ta generacija, to su ljudi koji su bili djeca kada je ovdje rat bio.. Adis Ahmetović, Jasmina Hostert, Arminka Helić, pa pogledaj malo šire: Jasmin Mujanović, Edin Hajdarpašić… Mi imamo sad na deset dunjalučkih univerziteta ljude koji ozbiljno pišu i imaju upliv. Tu se obija o glavu Karadžićeva politika. Oni nisu računali da će ti muslimančići i muslimanke koje su pošle s njima u dimijama u bijeli svijet se obrazovati. Mislili su da će živjeti u nekim šatorima”, zaključuje Suljagić.

 

 

“Ti ljudi su skrenuli pažnju na ono što Dodik radi. Mogao je izazvati rat, ali su ljudi rekli: stanite, ovo nije dobro”.

 

 

Čović je crna udovica bosanske politike

 

 

“Ovo što se sad Miletu događa je rezultat toga što je neko nas prvi put ozbiljno shvatio kada smo rekli ‘ili ga vi riješite ili ćemo mi. Ako budemo mi, bit će skupo’. Mi sa svijetom moramo pričati, mi smo mali narod i mala država. Ali moramo govoriti istinu, moramo govoriti ono što je bilo. A istina je da su on deceniju u kojoj smo mi zamalo nestali nazivali ‘decenija prosperiteta’. Mi hoćemo biti dio Evrope, ali postoje i obaveze. Alija Izetbegović je jedini državnik kojem je u pregovorima genocid nad njegovim narodom podmetan pod nos kao argument da pristane na kapitulaciju”, kaže Suljagić.

 

 

On je kratko prokomentirao i traljave pregovore o izbornom zakonu.

 

 

“Ja mislim da je to propalo. Ne vidim način da se tu bilo šta dogovori. Slažem se da se ne može prihvatiti ‘legitimno predstavljanje’, ali razumijem i frustraciju hrvatskog naroda. Međutim, i oni moraju da razumiju jednu stvar: mi nismo nikog poslali u logore, nismo nigdje skupili 100 ljudi i strijeljali ih, nismo nijedno selo zapalili. Ovo sada je rezultat toga da mi sad izađemo na izbore i glasamo. Postoji jedna ogromna civilizacijska razlika u odnosu na to kako su oni pokušali da riješe stvari s nama 1993. godine. Druga stvar, sve dok je Dragan Čović predsjednik HDZ-a BiH ne možemo ništa uraditi. Ništa se ne može riješiti. On je hrvatsku politiku prepustio gomili budaletina s ovih opskurnih portala nekih katolibana koji nas nazivaju teroristima i poturicama. Jesu li stvarno neki misli da ćemo mi onda pričati s njima? Taj govor o nama nije prihvatljiv više. Nije. Ne može se tako više s nama pričati. Morate doći za sto i reći ‘Dobar dan’. I mi ćemo vama reći ‘Dobar dan’ i civilizirano ćemo pričati”, smatra Suljagić.

 

 

Govoreći o Draganu Čoviću, Suljagić ističe da mu je sad baš nezgodno.

 

 

“Prvo ima on svoje poslove sa Rusima. Zamisli kolike su njegove fakture tu. Onda mu Mile u problemu, realnom problemu. Dakle, Draganu je baš nezgodno, i vjerovatno sad tihuje u svojoj hacijendi na Bregavi. Problem s Draganom je što je on crna udovica bosanske politike. Ko god je bio udan za Dragana, nije preživio. Pogledajte ljude koji su bili partneri Dragana Čovića. Dodik je glup što je stupio u politički brak s Čovićem. Dodik će biti antička prošlost, a Čović će se još vrtjeti”, zaključio je Suljagić.

 

(Raport)

EMIR SULJAGIĆ: “Njihovom braku će doći kraj, Dodik će biti antička prošlost, a Čović će se…”