Edo Maajka za "Avaz": Sarajevo je veoma daleko od slobode - Sarajevograd.CLICK

Nakon nepunih pet godina života u Tel Avivu, Edo Maajka (38) se, zajedno sa suprugom Lilah (Lilach), kćerkom Jasmin (Yasmin) te Maj (May), kćerkom Lilah iz prethodnog braka, definitivno vratio na Balkan.

Nenadmašni Brčak, rođen kao Edin Osmić, po povratku u Zagreb, gdje je i živio prije nego što je otišao na azijski kontinent, održao je, kaže nam, dva najbolja koncerta u Zagrebu i Beogradu ikada. A od početka 2016. svako malo objavi po jednu pjesmu, koje će se uskoro naći na njegovom novom albumu.

To će biti šesti album u Edinoj karijeri, i to četiri godine nakon što je objavio “Štrajk mozga”, koji je probio sve moguće granice u regionu. Prije nekoliko dana održao je koncert i u sarajevskom Domu mladih, gdje je jasno bilo da je numera “No pasaran” kupila veliki broj poklonika njegovog žestokog hip-hopa, a govori o predrasudama s kojima se u današnjem svijetu suočavaju oni koji nose muslimansko ime.

Prije nego što album ugleda svjetlost dana, otkriva nam da će objaviti još nekoliko pjesama, a osim “No pasaran”; publici je do sada predstavio i “Ojojoj”, kao i “Slobodu”, koja je proizašla iz saradnje s “Kultur Shockom”. S najutjecajnijim reperom Balkana ugodno smo razgovarali za vrijeme njegovog kratkog boravka u Sarajevu. U vrlo otvorenom intervjuu za “Dnevni avaz”, Edo Maajka govorio je o nadolazećem albumu, povratku iz Izraela u Zagreb, muzičkoj, kao i društvenoj sceni, kako se nosi sa žestokim raspravama na društvenim mrežama, ali i o drugim zanimljivim temama.

Šta je presudilo da se baš sada iz Tel Aviva vratite u hrvatsku prijestonicu?

– Tu sam odluku čekao od kada sam upoznao Lilah. Mi imamo kćerku iz njenog prvog braka, koja je morala napuniti 18 godina da bi mogla otići da živi u drugu zemlji. To je bio jedini razlog zašto smo sve vrijeme bili u Izraelu. Sada je Maj napunila 18 godina, upisala je fakultet u Zagrebu i puni smo dobre energije.

Moram priznati da blistate od sreće kada pričate o svom povratku u Zagreb.

– Ja sam uspio! Čak je i Lilah to super podnijela, ona ima sestru u Zagrebu tako da je sada mnogo lakše za sve. Sve je super, san snova. Jasmin obožava Zagreb, jedva čeka snijeg da padne, voli oblačiti bunde. Sada je krenula i u vrtić. Do sada je bila s nama, jer nije bilo nekog posebnog razloga da ide u vrtić, a i u Tel Avivu je drugačije. Tamo je lijepo vrijeme i mnogo je roditelja s djecom koji se cijeli dan druže. Onda se igramo u igraonicama, parkovima, a i vrtić je skup tako da, ukoliko dijete ne mora ići i nije neka nužda, onda je bolje.

Kako je biti jedini muškarac u kući?

– Prekrasno. Nekada zna biti teško, jer svaka od njih voli pažnju, ali zaista uživam. Nedostajalo mi je ženske energije u životu, imao sam nekakvih trauma koje su zakopale taj dio, ali sada je imam zaista dovoljno.

Šta se dešava u Tel Avivu, kakvo ste stanje ostavili?

– Teško mi je bilo ostaviti prijatelje, jer sam se zaista vezao s nekoliko ljudi s naših prostora, sa trojicom Beograđana, dvojicom Bosanaca i s nekom ekipom s kojom sam se baš počeo zafrkavati. Ali, nisam nešto posebno radio tamo tako da sam jedva čekao da dođem ovamo. A i cure su.

Nikada niste nastupili tamo, koliko znam.

– Ne, nisam imao ni potrebe. Ja sam uživao u anonimnosti tamo, to me je dosta psihički izliječilo. U Zagrebu svi znaju ko sam. Slikaju se ljudi tu i tamo. Prije sam se mnogo teže nosio s tim stvarima, sada je mnogo lakše.

Open Fest, na kojem ste nedavno nastupili u glavnom gradu BiH, ima cilj da brendira Sarajevo kao grad slobode. Koliko ima slobode kod Sarajlija?

– Sarajevo je veoma daleko od slobode. Ne znam koji grad od Sarajeva do Istre može propagirati slobodu. Što se tiče drugog i drugačijeg, Sarajevo je abnormalno zatvoreno. Drugačiji su ovdje naje*ali. Druga stvar, što se tiče gej populacije, ovdje nikada neće biti bolje. Nikada ti ljudi neće biti prihvaćeni, to vam je sto posto.

Treća stvar je povratak fašizma i u bošnjačko društvo. Bošnjaci shvataju da taj fašizam postoji kod njih i to se sada vidi s ovih nekoliko promjena naziva škola, ustanova… Mnogo je konzervativniji grad nego što je to bio početkom ovog stoljeća, što mi se nimalo ne sviđa. Da je sada izašao moj album i pjesma “Saletova osveta”, nigdje se ne bi zavrtjela. “Hej nemoj je*at me” sigurno ne bi bila puštena nigdje u Sarajevu. Kraj priče. Sarajevo čekaju veliki problemi. Ljudi ne znaju kako da se nose s Arapima. Od ljudi kojima je to OK i paše im do ljudi koji znaju kako se nositi s tim i ispadaju islamofobi. Zanima me kako će se to stabilizirati, a morat će se stabilizirati.

Je li Jasmin počela slušati rep?

– Ne sluša baš mnogo rep, ali zna nekoliko mojih pjesama pa, onda, počne pjevati u prodavnici. Meni bude neugodno.

A šta je sa psovkama iz pjesama?

– I ja sam naučio i svi su naučili. Nadam se da ih neće koristiti previše. A nije sav odgoj u tome. Meni je veoma drago što imam suprugu koja me je naučila kako da budem najbolji tata i drago mi je što kćerci posvećujem većinu svog vremena i što mi je ona prioritet. Nekada joj izleti fu*k, ali šta je tu je. Bolje to nego slanje u neku stvar.

Je li počela shvatiti ko je njen tata izvan Vašeg doma?

– Jeste. Još ne konta baš najbolje, ali je shvatila da se veoma mnogo ljudi slika sa mnom. Ispočetka je mislila da ja hoću s njima da se slikam. Pa kaže: “Šta će ti slike svih tih ljudi?” Ma, Jasmin je veoma drago dijete, osim toga već priča dva-tri jezika.

Imate Vi mnogo utakmica na bini. Je li Vam se promijenila publika s godinama?

– I danas na koncertima imam ljude od po 50-60 godina. Sve više čujem rečenice: “Slušam te od kada sam bio dijete.” Ostario sam na bini, izgleda, ali ne smeta mi to, uživam u tome. Nekako sam konstantno tu, imam dvije-tri generacije koje dolaze na koncerte i to je nevjerovatan osjećaj. Ljudi mi kažu da imam drugačiju energiju i to mi se sviđa.

Šta je muzička scena donijela danas?

– Danas su aktuelne mnogo drugačije stvari, neka kombinacija hip-hopa i folka sa podlogama koje su neki haus. To je diktat malo dijasporaških diskoteka. Druga stvar, drugačija su vremena. Klinci danas izađu slušajući “Hladno pivo”, onda presjeku s Dinom Merlinom, pa slušaju “Dubiozu” i Edu, pa završe na Ceci. To je sada fakat. Ne smeta mi. To je dobro, jer nisu opterećni stvarima s kojima sam ja bio opterećen dok sam odrastao. Ja sam bio u generaciji koja je pazila ko su alternativci i to. Danas ne možeš zaključivati po muzičkom ukusu ko je osoba koja vrijedi više ili manje. Nisi mogao ni prije, ali smo radili svakako.

U posljednje dvije godine vrlo ste često meta negativnih komentara što zbog selidbe, što zbog supruge Izraelke, ali i zbog brojnih drugih stvari. Čitate li danas te kometare?

– Ne čitam, ali su me fino izvrijeđali. Nije stvar u vrijeđanju nego je bila stvar, kao, “odričemo te se, ti si naš sin i neugodno nam je što si naš sin, idi u podrum da te niko ne vidi.” I to dan-danas traje. Nikada nisam previše ovisio o naciji, religiji i sličnim stvarima. Tu sam da se borim protiv primitivizma, to što mi se desilo je pokazatelj pravog primitivizma.

Postoji li neko mjesto da znate da u njemu niste dobrodošli?

– I u Bijeljini kada sam nastupao imao sam desetak fašista, ali sam imao 4.000 ljudi koji sretni skaču uz moje pjesme. Sada su prava hejterska vremena. Što se tiče vrijeđanja, najviše mi je smetalo što su ti ljudi mene vrijeđali na isti način na koji sada bivaju uvrijeđeni, recimo, ljudi koji su u Njemačkoj i kako na njih gledaju što su muslimani s obzirom na priče o ISIL-u. To je identično, ponašali su se identično kao sada evropska desnica prema muslimanima, znači islamofobično. Tako su se oni prema meni ponašali. I većina tih ljudi ne konta to i danas.

Spomenuli ste ISIL.

– Zaje*ana je situacija. Ovo je vrlo ozbiljno. ISIL je već na našim prostorima, stotine Bošnjaka se bore u redovima ISIL-a, imamo kuće s njihovim zastavama. Svaka evropska država ima od nekoliko stotina do nekoliko hiljada takvih po Siriji. Pitanje je šta će se desiti kada se većina tih ljudi vrati, kako ćemo se nositi s tim. Kako će se tek Evropa nositi s tim povratnicima.

Dođete li i danas kod oca Fehima u Brčko?

– Fehim je tvrd, ne da se godinama. Jedan je od rijetkih bosanskih metuzalema koji se ne da. Težak je, fakat. Odemo često. Moja djeca obožavaju doći u Brčko i u BiH. Mene tamo niko ne benda ni pet posto. Ne dobijem nikakvu pažnju, zato najviše volim u Brčko ići sam. Kada dođem s njima, svi su oko njih, ja samo trčim naokolo i donosim stvari.

Hoće li novi materijal nadmašiti “Štrajk mozga” i kada ga možemo očekivati?

– Do Nove godine izbacit ću još jednu-dvije pjesme, do proljeća još dvije-tri i, onda, poslije ljeta planiram objaviti cijeli album. Jer, glupo mi je izbaciti na proljeće, propast će mi dosta pjesama. Sada imam drugačiji pristup, jer je svijet drugačiji, ljudi nikako ne konzumiraju albume. Vidim to po svojoj starijoj kćerci, koja non-stop preskače pjesme. Krećem od sebe, ne sjećam se, osim Nika Kejva (Nick Cave) i još nekoliko ljudi u posljednju godinu čiji sam album poslušao od A do Ž. Tako da pokušavam iskoristiti da predočim ljudima što više pjesama.

Šta Vam se to ne sviđa u BiH pa se niste, recimo, vratili ovamo umjesto u Zagreb?

– Ne mogu više živjeti u BiH. Ja sam odrastao izvan Bosne. Odrastao sam u Zagrebu, a Brčko mi mnogo znači, kao i Tuzla i Sarajevo. Ja jesam Bosanac od A do Ž i umrijet ću kao Bosanac, ali meni je život mnogo ugodniji u Zagrebu.