EDIN MUJKANOVIĆ: Molio sam doktoricu da mi pomogne, ona zvala security da me izbaci iz bolnice

Edin Mujkanović se u proteklom periodu suočio sa teškom bolešću. Ali i pored te muke vodio je i borbu sa nestručnim doktorima u našoj državi. Svoja iskustva je podijelio na facebook profilu grupe, spominjući i imena doktora sa kojima je imao loša iskustva.

Odlučio sam da i ja svoju pricu ispricam.Napisat cu imena svih doktora koji su me napatili,koji su moj zivot vise puta ugrozili.Moja bolest se zove ulcerozni kolitis i napada cijelo debelo crijevo. Vjerovatno već znate za moj slučaj ali evo da ga po prvi put i ja ispričam. Bolest me mučila već par godina ali sredinom prošle godine je došla do najgoreg stepena gdje sam bio na ivici života. Biološka terapija koju sam primao nije mi pomagala i molio sam doktore u Sarajevu da mi pomognu da primim novu biološku terapiju jer sam bio životno ugrožen. Molio sam doktoricu Aidu Pilav da mi pomogne ,a ona je zvala security da me izbaci iz bolnice. Na kraju su me ipak smjestili mjesec dana u Sarajevu ali su me ostavili da umrem. Ništa konkretno nisam primio u tom periodu, krv sam gubio neprestano a ni jednom nisam primio ni jednu vrećicu krvi. Ležao sam u strašno zagušljivoj sobi po najgoroj ljetnoj vrućini. Svaki dan sam im govorio da nisam dobro, a jednom sam dobio glukozu kojoj je istekao rok. Kortikosteroide koji se primaju muskularno ja sam primao intravenski i tek su kasnije shvatili da su pogriješili. Sve što mi je bilo potrebno moji roditelji su išli kupovati jer od njih nisam dobio ništa konkretno da mi pomogne. Mjesec dana su svi čekali biološku terapiju koju su trebali platiti moji roditelji. Niko se od doktora nije borio za mene i moj život, otpisali su me. Dovodili su mi psihijatra jer su govorili da sam slučaj za psihijatrije da sam umislio sebi da sam toliko bolestan, psihijatar mi je čak propisao i lijekove koji su me samo uspavljivali dok me bolest iznutra polako ubijala. Od profesora Nenada Vanisa smo tražili prijevoz kolima hitne pomoći do Tuzle i naravno nismo to dobili nego je rekao da idemo u Zenicu i da tamo tražimo. Moji roditelji su me smjestili u auto i odvezli hitno za Tuzlu, otpusno pismo u Sarajevu je bilo odavno spremno jer su otpisali moj slučaj. U Tuzli me lijepo primio profesor doktor Zijah Rifatbegović i obećao mi da će me operisati kao svog sina, vjerovao sam mu. Rekao je da sam bio strašno težak slučaj i da ne zna kako sam na svojim nogama došao u bolnicu. Operacija je trajala 4 sata i probudio sam se u strašnim bolovima, ali mislio sam da još samo to trebam izdržati. Doktor Rifatbegović mi je odstranio skoro komplet debelo crijevo i stavio kesu u koju je išla probava puna 3 mjeseca i rekao je da je ostavio samo 5 cm bolesnog rektuma i da će na toj drugoj operaciji ostavit samo 1,5 cm rektuma i napravit j pouch koji se pravi od tankog crijeva i sve povezati. Vjerovao sam mu, mislio sam kada mi skine kesu na toj operaciji i poveže sve da ću biti dobro i da je to kraj moje borbe. Drugu operaciju su radili profesor doktor Zijah Rifatbegović u doktor Konjić. Nakon te druge operacije očekivao sam uspješan oporavak međutim sve je krenulo naopako, imao sam strašne bolove, jak pritisak u stomaku i pouchu, stalno sam govorio doktoru da nisam dobro. Tri puta sam nakon druge operacije dolazio iz Zenice za Tuzlu i molio ga da mi pomogne, da nisam dobro, da ne napredujem, da gubim puno na kilaži. Govorio je da je to samo vrijeme adaptacije, da se moram naviknuti na sve i dati sebi vremena. Govorio mi je da popričam sa psihijatrom da me opusti malo i da ne razmišljam toliko. Doktor Rifatbegović i doktor Konjić su govorili da je sve dobro urađeno i da se ništa ne brinem ali ja puna dva mjeseca nisam prešao dalji put od svoje sobe do kupatila, jedva sam disao, živio, zaspao nisam nikad jer ni jedan položaj mi nije odgovarao,nisam mogao ni da jedem.Molio sam doktora da me opet operiše da sam spreman na nošenje kese doživotno ali on je govorio da je sve uredu. Nakon ta dva mjeseca opet se može reći da sam preko noći otišao za Tursku. Moj tata je prije odlaska išao doktoru Rifatbegoviću i molio ga da potpiše papir da mi je potrebno liječenje vani, on je naravno odbio. Doktori u Turskoj su nakon pregleda ustanovili da imam strašnu infekciju i da je ne mogu riješiti nikako drugačije nego ponovnom operacijom . Na snimci su vidjeli da je doktor Rifatbegović spojio tanko crijevo sa čak 10 cm bolesnog debelog crijeva a ne 1.5 cm!! Operacija je trebala ići bez ponovnog otvaranja stomaka ali kada su vidjeli na šta mi liči ožiljak iz Tuzle i gdje mi je bila postavljena kesa opet su me morali otvoriti i sve “popravljati” od reza, do postavljanja kese, do konca koji je urastao u meso jer ga nisu izvadili u Bosni, a zatim do odstranjivanja bolesnog tkiva i popravljanja poucha itd…Prije te operacije poslao sam poruku doktoru Rifatbegoviću da bi on i doktor Konjić znali šta su uradili. On je onda rekao da moj tata dođe i da će potpisati sve što je potrebno, shvatio je da smo otkrili o čemu se radi… Ja sada čekam novu kontrolu i novu operaciju povezivanja tankog crijeva u Turskoj jer u ruke naših doktora više ne idem. To je moja najkraća moguća priča o doktorima u Bosni!! Dijelite dalje da svi znaju kakve imamo strucnjake.

Edin Mujkanović