Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, uporno nastavlja govoriti o “svojoj strani” i “evropskom putu”, ali iza kulisa raste sumnja da je sljedeći na redu za političko uklanjanje.
Nedavno se sastao sa trojkom u Mostaru i raspravljao o stabilnosti i proračunu, strane sile – kroz svoje poslušnike u Sarajevu i Mostaru – već kuju planove kako bi preuzeli kontrolu nad ključnim resursima i institucijama, a Čovića gurnuli u politički zapećak.
Prodaja Aluminija Izraelcu s potjernicom samo je prvi korak
Čovićeva prodaja strateški važnog Aluminija Mostar stranim interesnim grupama pokazala je njegovu spremnost na kompromise s vanjskim akterima.
Međutim, ta prodaja, koja je izazvala bijes među lokalnim radnicima i građanima, nije bila dovoljna da zadovolji apetite onih koji žele potpunu dominaciju nad bosanskohercegovačkom ekonomijom.
Strane kompanije, uz potporu političkih marioneta, polako “čiste teren” kako bi istisnule domaće uspješne firme i preuzele tržište.
Čović, čiji su savjetnici sve glasniji u ograđivanju od Dodika, očito ne shvaća da će i sam uskoro postati žrtva istog mehanizma. Upravo će ga ti savjetnici prvi izdati, kao što su izdali sva svoja uvjerenja.
Partneri se ograđuju, Dodik nije jedini meta
U posljednjim tjednima Čovićevi bliski saradnici daju intervjue u kojima jasno distanciraju HDZ BiH od Milorada Dodika i njegove politike u Republici Srpskoj.
Ta taktika, koja na prvi pogled izgleda kao pokušaj očuvanja “proeuropskog” imidža, zapravo je dio šire strategije stranih faktora da oslabe utjecajne nacionalne vođe i zamijene ih figurama koje će bezuvjetno služiti interesima izvan BiH.
Dok Dodik suočava s pritiskom međunarodne zajednice, Čović ostaje slijep na činjenicu da je i on na meti.
Na jučerašnjoj konferenciji, Čović je poručio da “niko nema šta gledati na čijoj smo strani”, ističući da HDZ BiH radi za “sve građane”. Međutim, takva retorika zvuči prazno u trenutku kada se njegova vlastita stranka sve više oslanja na privremene koalicije s Trojkom, dok strane vlade i korporacije aktivno rade na destabilizaciji domaćih kvazi elita.
Povećenje minimalne plaće, povećanje poreza na dohodak, povećanje akciza na duhanske proizvode i na naftu, su globalističke metode ugroze jedne zemlje.
Čovićevo inzistiranje na “evropskom putu” i jednakopravnosti Hrvata u BiH neće ga spasiti – upravo su te teme postale alat u rukama onih koji ga žele smijeniti.
Što slijedi?
Dok se Čović bori za održavanje iluzije kontrole, strane sile već pregovaraju o novim kadrovima koji će preuzeti vlast u Federaciji. Ti su kadrovi sisali sisu u Americi i drugim europskim zemljama. Radi se o ambicioznim mediokritetima, ali vrlo poslušnim, jer za drugo ništa ne znaju.
Ćovićeva naivna vjera u “partnerstvo s EU” ignorira činjenicu da su upravo ti “partneri” ti koji traže smjenu svih političara koji ne pristaju na potpunu ekonomsku i političku podređenost. Kao što je Aluminij Mostar pao, tako će pasti i Čović – a njegovi savjetnici već pripremaju teren za novu epizodu kolonijalnog upravljanja BiH.
Ono što Čović naziva “svojom stranom” postaje sve uža – a kada ga stranci smjene, možda će shvatiti da je bio samo privremen most ka novoj fazi strane dominacije.
Kupili smo dosta kokica. BiH “spektakl” može krenuti.
(Logicno)