DOK SE TROJICA SVAĐAJU... Bošnjacizam, hrvatizam, srbizam i bivši... - Sarajevograd.CLICK

socijalizam…

Ova tri današnja izma su alati vodećih etničkih političkih partija.

Piše: Dr. Aleksandar Knežević

Brkanje pojmova u javnoj komunikaciji je običaj u ovoj neuređenoj državi. A trebalo bi da se srede i država i terminologija. Bez uređenja političke terminologije nema razvoja. Motamo se kao pile u kučini.

U neko vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, u Sarajevu je nekoliko godina izlazio humoristički list „Čičak“. Još uvijek se sjećam dvije karikature iz vremena Informbiroa (vremena kada je drug Tito 1948. godine rekao tovarišu Staljinu “Njet”).

Na jednoj od tih karikatura, u Moskvi na slici čovjek nosi radioaparat pod rukom. Prijatelj ga sretne i pita gdje će sa radioaparatom. Ovaj mu odgovara: “Nosim ga na popravak – stalno laže”.

Ja imam televizor i koji god program da pritisnem, meni je nejasno šta pričaju na TV dnevnicima. Tako, na primjer, gledam, vidim i čujem, dakle u potpunosti percipiram: Bakir Izetbegović kaže: “Srbi hoće…” A meni nije jasno koji Srbi: da li su to dva Srbina s kojim on kontaktira, da li misli na dežurnu političku stranku sa srpskim atributom, da li misli na Srbe u Federaciji BiH koje on takođe treba da osluškuje, da li misli na Srbe u Republici Srpskoj, da li misli na sve građane Republike Srpske, da li misli na Srbe u Srbiji ili na sve Srbijance u toj državi. Da li misli na sve Srbe u svijetu.

Ili Draško Stanivuković kaže: “Ja radim za svoj narod.” Opet nije jasno da li radi za sve Srbe u Republici Srpskoj ili radi za sve građane u Republici Srpskoj. Izgleda ono prvo, a trebalo bi ovo drugo.

Ili Aljoša Čampara u jednoj TV emisiji reče: „Bošnjaci su jak politički faktor.“ Da li misli da su svi građani Bosne i Hercegovine bošnjačke etničke pripadnosti jaki u politici. Ili misli na stranku SDA koja okuplja Bošnjake. Vjerovatno namjerno nedorečeno.

Ili Dragan Čović kaže da Hrvati treba da glasaju za Hrvata. Kao da ne može da se nekom Bošnjaku ili nekom Srbinu sviđa neki Hrvat. Ili nekom Hrvatu sviđa neki Bošnjak, Srbin ili neki Ostali.

U književnosti postoji retorička figura Pars pro toto, što znači Dio za cjelinu. Primjer je, kada se kaže glava, a misli se na cijelog čovjeka. U slučajevima koji se ovdje razmatraju, to je kada se cjelini (toto) pripisuje stav nekolicine (pars), kao da svi misle kao vladajuća manjina.

Ovdje hoće da se kaže da se pod bošnjacizmom, hrvatizmom i srbizmom podrazumijeva pojava da se cijeloj etničkoj grupi u Bosni i Hercegovini pripisuje politički stav samozvanog etničkog vođe (predsjednik stranke ne može biti etnički vođa). I da se demokratija sastoji u tome da se njih trojica javno ili tajno svađaju, ili javno ili tajno dogovaraju u ime svoja tri totala.

Ovakav običaj postoji od predizborne kampanje pred prve višestranačke izbore 1990, bio je izvanredno jako koristan u međunarodnom ratu na teritoriji Bosne i Hercegovine za podjelu građana u tri suprotstavljene vojske za tuđi račun, koristan je i danas u vrijeme poratnog ne-mira, ali samo za strane i domaće tajkune i bogatune.

Ovdje se priznaje da je takav politički stav bio i u doba socijalizma. To ilustruje drugi vic iz „Čička“ prije nekih 70 godina. Na slici sala u Tirani, glavnom gradu Albanije, i ljudi plješću, a u potpisu slike stoji: “U ovoj sali je prije sedam dana neko uzviknuo: Živio Enver Hodža.” Radi se kultu ličnosti – niko ne smije prvi da prestane pljeskati. Svi smo podržavali glavnog, predsjednika Partije i predsjednika države. Oni koji se nisu tako ponašali, bili su smatrani kontrarevolucionarima, bili su protiv socijalizma koga je trebalo čuvati kao zjenicu oka svog.

Sociolozi kažu da samo pet posto ljudi ima svoj stav, 95% se ponaša kao ovce, slijede predvodnika stada. Šta je bilo sa ovih 5% u doba socijalizma. Neki su u sebi mislili drugačije, a na glas poštovali pravilo: Pars pro toto – svi slijedimo onog gore. Neki su rekli naglas i išli na spektakularna suđenja, a neki su bili smještani u umobolnice. Dakle, ne mogu da kritikujem trojicu dežurnih nosilaca etnokratizma danas. Oni su prihvatili pravilo vladanja iz bivšeg političkog sistema – još jednog izma – socijalizma. I usavršili ga.

Pa valjda nije da se od pada socijalizma ništa nije promijenilo. Ili je iz socijalizma ostalo ono što nije valjalo, a ukinuto ono što je valjalo (socijalna politika, na primjer). Nije jasno kako to da je Pars pro toto (etnokonfesionalni vođa misli za sve) tako jak. Ova tri današnja izma su alati vodećih etničkih političkih partija. Međutim, nije samo stvar u tome da se ovom figurom koriste etničke političke stranke, nego u tome kako se opozicione stranke ne probude i ne pokušaju da uvedu neko novo pravilo u politički život države – Toto pro toto (svi za sve), na primjer.

Etničke grupe u državi i etničke stranke (ima ih mnogo više od tri) ne treba brkati. Postojanje etničkih grupa je nešto sasvim normalno, ali krajnje je vrijeme da izumru monoetničke političke stranke. A do tada ne treba poistovjećivati neke političke stranke sa etničkim grupama. I, naravno, etničke grupe ne treba brkati sa narodom. Etničke grupe su Bošnjaci, Hrvati, Jevreji, Romi, Srbi i drugi, a narod je jedan – bosanski narod gdje spadaju svi pripadnici etničkih grupa, te nacionalne manjine i oni koji se izjašnjavaju samo kao pripadnici države.

Naravno, nije istina da u Bosni i Hercegovini svi Bošnjaci misle isto, nije istina da svi Hrvati misle isto i nije istina da svi Srbi misle isto. Postoji mnogo jača podjela među građanima Bosne i Hercegovine. Od podjele na (1) Bošnjake, (2) Hrvate, (3) Srbe i (4) Ostale, jača podjela je na: (1) one koji žive ispod granice siromaštva, na (2) one koji žele za pet posto veću platu, na (3) one koji žele da svoje sposobnosti iskoriste da se obogate i na kraju (4) one koji žele da zauzmu položaj koji će im omogućiti legalnu i legitimnu krađu. O ovoj ili ovakvoj podjeli građana ne govore ni slabašne i srednje slabe opozicione političke stranke. I opozicione stranke su omađijane političkim pristupom Pars pro toto – svi misle kao oni gore.

Koja politička stranka zastupa one ispod granice siromaštva, a koja one koji bi željeli za pet posto veću platu? Praktično, nijedna. Pa, nema ni stranke koja bi stala ispred onih koji žele da iskoriste svoje sposobnosti u uređenom društvu, da se obogate svojom glavom i svojim rukama, što je u kapitalizmu dozvoljeno. Postoje samo opozicione političke stranke koje se ne slažu sa strankama ovdje definisanih izama, a ne kažu čime treba zamijeniti ove izme. U politici nije dovoljno reći: ne slažem se, treba reći za šta sam i to na način da se to može sprovesti i da se i sprovede.

Potrebne su stranke koje bi bile opozicione današnjim vladajućim i današnjim opozicionim strankama. Potrebne su stranke koje će u svoj rad značajno uključiti i socijalnu komponentu. Danas onaj koji je ispod granice siromaštva glasa za etničku stranku, jer se boji bilo kakve promjene – da ne izgubi i ono malo što ima. Nema prostora za eksperimentisanje za glasanje za neku drugu stranku. Svaki psihoanalitičar bi potvrdio opravdanost postojanja ove pojave.

Da li će neka od današnjih opozicionih stranaka u svoj program rada da uključi i socijalnu komponentu, zvanično i konkretno da je uključi ili promjenu može da izazove samo pobuna, koju ovdje niko ne zagovara, i koja ništa dobro ne bi donijela. Vjerovatno današnje opozicione partije nemaju vremena za to, jer one ordiniraju samo dva šuta sedmično od 16 do 18 časova. One nemaju ni kapaciteta jer svaka opoziciona stranka ima samo po nekoliko članova koji se vide i čuju, koje građani percipiraju.

I opozicione stranke imaju svoj “Pars pro toto”, samo se nekoliko ljudi vidi, čuje i osjeti. A cijela stranka se ne vidi, ne čuje niti osjeti. Nema se percepcije cijele stranke i njenog određenog stava.

Čekam da neka opoziciona stranka u predizbornoj kampanji pred opšte izbore 2022. godine, pored izborne parole koje će se kraće pamtiti od parola etnokonfesionalnih političkih partija, da kaže za šta se ta stranka zalagala u prethodnom izbornom periodu, šta je uradila, šta nije uspjela i zašto. Nisu krivi za stanje u državi predsjednici etničkih političkih partija, nego svi mi. Ali mi možemo svoje htijenje izraziti i preko opozicionih političkih stranaka. Ali one moraju biti Toto pro toto. Cijela stranka za čitavu državu.

Ponavlja se, potrebne su stranke koje bi bile opozicione današnjim vladajućim i današnjim opozicionim strankama.

(Oslobođenje)