DIMNJAČARKA IZ BRČKOG u dimnjaku kojeg je čistila našla vreću sa 3 kilograma zlata!

“Imala sam osam godina kada sam u jednom dimnjaku našla vreću punu zlata. Imala je najmanje tri kile. Držala sam tu vreću i gledala u oca, a on mi je samo rekao: ‘Ili ćeš sada, dok si još dijete, postati pošten čovjek ili nećeš nikada’. Shvatila sam šta mi govori i vreću sam predala ženi na čijoj kući smo čistili dimnjak”

Dvadesetpetogodišnja Dajana Đurić od šeste godine penje se na krovove i čisti dimnjake.

“Spazzacamino, spazzacamino!” (dimnjačar, dimnjačar!), vikala je gospođa iz italijanskog gradića S. Maria Maggiore, kada je lani ispod svog prozora vidjela mladu dimnjačarku.

Gospođa se toliko izvinula kroz prozor, da se dimnjačarka prepala da će ispasti.

Ipak nije, pa je dimnjačarka sa svojim muškim kolegama iz cijelog svijeta, mogla u svom svečanom odijelu i sa crnim cilindrom, nastaviti dimnjačarsku feštu koja se tu održavala.

Dimnjačarka kojoj se italijanska gospođa tada silno obradovala, bila je 25-godišnja Dajana Đurić iz Brčkog.

“Nikad nisam vidjela da se neko toliko obradovao dimnjačarima. Gospođa kao da je vidjela predsjednika, toliko je mahala, bilo me je strah da će ispasti kroz prozor.Talijani su ludi od sreće kada vide dimnjačare, svi trče da nas dotaknu, hvataju se za dugme, čupaju nam četke…”, priča Dajana, dočekujući nas garavog lica i ruku, u crnoj dimnjačarskoj uniformi, iz čijeg džepa se klati svjetlucavo ogledalce za dimnjake, u jednoj brčanskoj ulici, u kojoj je upravo završila posao.

Ova, jedina dimnjačarka u BiH, kaže da u Brčkom, ljudi baš i ne trče za njom da je dotaknu, da se uhvate za dugme i požele želju, ali …

“Da, to je istina, mi donosimo sreću”, kaže samouvjereno i, dok otvara jedan dimnjak i u njega uvlači dugačku četku, nastavlja: “Vidite, ja kada čistim dimnjak, izvlačim iz njega onaj mrak, gluhoću, a u kuću upuštam toplinu. Kad je dimnjak čist, onda vatra dobro gori, onda je kuća topla. A gdje je kuća topla, tu je i sreća. I zato mi donosimo sreću, u to ne treba sumnjati”.

Dajana je krovove i dimnjake počela osvajati sa samo šest godina.

“Nije me strah popeti se, jer znam, kad se popnem, odozgo mogu bolje da vidim svijet. Ali, i kad sam visoko, ja sam uvijek na zemlji, jer sam tako odgojena”, priča kao neki mudrac i uvodi nas u prostranu porodičnu kuću i u priču o porodici koja je bukvalno iz ničega napravila pravo malo dimnjačarsko carstvo i osvojila krovove uz rijeku Savu.

“Moj otac je dimnjačar i već godinama ima dimnjačarsku firmu. Uz njega sam, još kao mala djevojčica, naučila sve o četkama, dimnjacima i krovovima. I već tada sam naučila da se penjem, da sebi napravim put. Jer, u kući nikad nije bilo vremena za gubljenje. Ako sam htjela nešto da imam, to sam morala i zaradit”, priča, dok Jadranko, njen otac, dodaje kako je bio strog u odgoju, ali se isplatilo.

“Znate li da smo mi Romi?”, upita odjednom Jadranko i, ne čekajući odgovor, nastavi kako su se Đurići u životu, stalno borili sa predrasudama: “Ima ih puno, ali ove dvije su najgore – prva je – što Romi rade, imaju firmu, kuću…, a druga je – što se žensko bavi dimnjačarskim poslom”.

Bijelom maramom, koja je već uveliko crna, obriše čađ sa lica, pa nastavi: “Vidite, obraz se ne može uprljati čađu, nikada”, na što Dajana, baš kao da se igra slaganja priče, dodaje:

Dajana i Jadranko prisjećaju se dogodovština s posla. Kažu bilo je veselja, padova za skrivene kamere, ali i za hitne pomoći.

“Napadala sam se kroz krovove, ali se nikad nisam, hvala Bogu, teže povrijedila. Najljepše mi je bilo kada sam padala u snijeg, to je uvijek veselo. Ali, jednom je tata pao i uhvatio se za neku gredu, a ja sam uzela mobitel da ga slikam. Zezala sam se kako mu je super poza, a on je jaukao. Tek tada sam shvatila da je stvar ozbiljna i zaista je i bila, ali sad je dobro. A često misle da sam dečko, jer kosu smotam i stavim kapu, pa mi je jedna djevojka tražila broj telefona. Rekla sam joj: Evo ti broj, možda ti za nešto zatreba, ali, djevojko draga, ja sam ti žensko”, priča Dajana kroz smijeh, a na čađavom licu blistaju se dva reda bijelih zuba.

Veli da, iako je ponekad, pogotovo zimi, u pripravnosti po 24 sata, ne žali što radi od djetinjstva, ni zbog strogog odgoja, ni što ne gleda TV sapunice i reality emisije…

“Sve meni ovo u životu koristi. Tek mi je 25, a ja imam svoj hljeb u rukama i ni od koga ne zavisim. Šta imaju moji vršnjaci? Mnogi oni, pa i puno stariji, sjede u kući i čekaju da im roditelji kupe majicu, laptop, dadnu novac za kafu”.

No, iako je većinu djetinjstva provela po krovovima ili zavučena u dimnjake i velike peći, Dajana nije zapostavila ni školu, a ni bilo šta drugo.

Tako je završila dvije srednje škole – ekološku u Banjoj Luci i dimnjačarski zanat u Beogradu, potom diplomirala na Fakultetu za ekologiju, a uskoro treba da brani magistarski rad. Uz sve to, u FK Lokomotiva igra fudbal.

Pitamo je kako sve stigne i koju poziciju ima u timu, a njena mama, Hanifa, koja je također zaposlena u porodičnoj dimnjačarskoj firmi, kao sekretarica i ekonomista, umjesto nje odgovara:

“Ma i ja sam se pitala. Išla sam jednom na utakmicu, gledala je, gledala i onda se upitala: Bože, šta ovo moje dijete igra? Je li ona bek, napadač, golman, šta li je, jer sam je viđala na svakoj poziciji, sad ovdje, sad ondje. Kakva je na terenu, takva je i u kući, u školi, na poslu”.

Dajana ne misli napustiti posao dimnjačara, očekuje da će uvijek u njemu biti na neki način, ali traži posao u svojoj struci. Nažalost, tu joj, kaže, ne pomažu ni dimnjačarska uniforma, ni dlake iz četke.

“Predavala sam na nekoliko mjesta. Jednom su mi rekli da sam prekvalificirana, drugi put da traže muškarca, treći put mislim da im je smetalo što sam Romkinja… uglavnom, uvijek ima neki razlog. Ali ja nemam namjeru odustati”, kaže i izvinjava se što mora nakratko izaći iz prostorije.

Dok nam njen otac priča o Eko dimnjačaru, njegovoj firmi koja je sad druga najopremljenija dimnjačarska firma u BiH, o tome kako se dimnjačari sve manje penju, jer je tehnologija uznapredovala pa se dimnjaci sada čiste odozdo prema gore, a njegova žena o vrećama i vrećama deterdženta koji potroši za pranje njihove uniforme, te o specijalnim kremama kojima prvo skidaju garež, pa se tek onda kupaju, Dajana se vraća – okupana, našminkana, namirisana – odjevena u svečanu dimnjačarsku uniformu.

“A kako vam se isplatilo da dođete samo zbog mene iz Sarajeva?”, odjednom upita, malo se zamisli, pa sama odgovori: “Znači da smo uspjeli, da ovo što radimo, vrijedi”…