Vladimir Putin je otkazao svoju redovnu godišnju konferenciju za novinare, što se dugo smatralo jedanim od najvažnijih događaja u kalendaru Kremlja. U analizi za britanski Telegraph, Con Coughlin smatra da je to pokazatelj na na dvoru Vladimira nije sve u najboljem redu.
Vladimiru Putinu obično svečano druženje sa svjetskim medijima pruža savršenu priliku da pokaže svoja postignuća. Uz sva pitanja koja su unaprijed pažljivo ispitana kako bi se osiguralo da neće biti zatečen, maratonske sesije, za koje se zna da traju četiri i pol sata, dopuštaju mu slobodu da održi majstorski kurs dezinformacija.
U jednom od svojih najupečatljivijih nastupa 2020. godine, kada su ga ispitivali o tvrdnjama da ruske sigurnosne snage stoje iza pokušaja ubistva disidenta Alekseja Navaljnog, Putin je opušteno odgovorio da su Rusi zaista željeli njegovu smrt, onda bi “završili” posao. Jednako je odbacio sugestije da su se ruski hakeri umiješali u američki izborni proces, tvrdeći da su optužbe izmislili protivnici Moskve “kako bi naštetili američko-ruskim odnosima”.
Velika je šteta, nakon epizoda koje je Putin doživio u Ukrajini, da je ovogodišnji događaj neočekivano otkazan. Bilo bi fascinantno čuti mišljenje ruskog čelnika o tome kako napreduje “specijalna vojna operacija” njegov termin za invaziju na Ukrajinu, ili kako novopripojeni teritoriji istočne Ukrajine uživaju u životu pod ruskom vlašću.
Iako iz Kremlja nije stiglo objašnjenje zašto je press konferencija otkazana, opća pretpostavka je, s obzirom na brojne ponižavajuće neuspjehe koje su Rusi pretrpjeli tokom desetomjesečnog napada na Ukrajinu, Putin ne usuđuje rizikovati s bilo kakvim javnim istupom , čak ni na pažljivo koreografiranom događaju poput njegove godišnje medijske revije.
Jer, uprkos provjeri, od Putina bi se još uvijek očekivalo da se pozabavi nizom teških pitanja, bilo da se radi o izražavanju saučešća obiteljima procijenjenih 100.000 ruskih žrtava u borbama ili objašnjavanju zašto ključni strateški gradovi poput Hersona više nisu pod kontrolom Rusije.
Kremlj zna da čak ni njegovi sofisticirani propagandni mediji ne mogu prikriti činjenicu da je 2022. bila neupitna katastrofa za Putina i rusku vojsku, do te mjere da je ruski narod sada itekako svjestan poraza koje je pretrpio, s najnovijim mišljenjem ankete pokazuju da samo jedan od četiri Rusa sada podržava ovaj novi “veliki domovinski rat”.
Budući da su ostali bez ljudi i opreme (Putin je ranije ove sedmice priznao da se Rusi čak bore da osiguraju odjeću za trupe na prvoj crti ), Rusi su morali pribjeći korištenju bespilotnih letjelica iranske proizvodnje za gađanje ukrajinske infrastrukture. Ostatak vojničkog ormara je prazan.
Međutim, učinkovitost napada bespilotnim letjelicama iz dana u dan postaje sve manja jer Ukrajinci postaju vještiji u njihovom presretanju prije nego što pogode svoje mete. A sposobnost Ukrajinaca da se brane uskoro će biti uvelike poboljšana nakon odluke predsjednika Bidena koji je odobrio postavljanje odbrambenih raketnih sistema Patriot .
Putin se ne nalazi u odbrani samo na bojnom polju. Kakve god narative njegovi pristaše širom svijeta prizivali, zapadne sankcije imaju iscrpljujući učinak na rusku privredu, dok se nade Kremlja da će njegove finansije podržati visoke cijene nafte nisu ostvarile. Globalne cijene nafte pale su dok se industrijalizirane zemlje suočavaju s gospodarskim padom.
Budući da Putinu brzo ponestaje opcija, postoje glasine da bi ruski čelnik mogao biti zainteresiran za pregovore o okončanju neprijateljstava.
Brojni zapadni čelnici, uključujući Bidena i Emmanuela Macrona, zalagali su se za sporazumno rješenje . Neki su sugerisali da bi čak mogli vršiti pritisak na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da otvori mirovne pregovore s Moskvom. Turska je također lobirala da Moskva i Kijev uđu u pregovore.
Iz Putinove perspektive, nova runda pregovora oko spornog ukrajinskog teritorija pomogla bi ublažiti neke od njegovih trenutnih problema, što objašnjava zašto je nedavno izjavio da je “otvoren” za tu ideju.
No, dok svaku inicijativu koja vodi do prekida krvoprolića treba pozdraviti, od ključne je važnosti da zapadni čelnici ne upadnu u zamku koju je napravio Putin. Prije invazije na Ukrajinu, Rusija je bila uključena u mirovne pregovore s Kijevom u sklopu sporazuma iz Minska, ali malo je postignuto zbog odbijanja Moskve da se odrekne bilo kojeg teritorija koji je nezakonito okupirala na Krimu i u istočnoj Ukrajini 2014. Rusko stajalište ostaje isto i danas.
Štaviše, svako buduće mirovno rješenje mora se pozabaviti brojnim ratnim zločinima koje su Putinove snage počinile od invazije. Razgovori usmjereni na okončanje sukoba mogli bi se činiti dobrom idejom, ali ne ako oni znače puštanje despota s udice.
(Klix)