Susan Sontag je u svojoj sjajnoj knjizi „Bolest kao metafora“ zapisala: postoje dvije vrste pasoša.

Pasoš zdravlja i pasoš bolesti.

Dok je onaj moj urednik stajao u redu za pasoš koji će ga upisati u kulturnu avangardu, bivši gradonačelnik Sarajeva je stekao pasoš bolesti. I time ga udaljio od svijeta.

Baš kao što Bosnu i Hercegovinu, evo skoro punih 30 godina, dejtonski pasoš udaljava od Evrope.

Piše: Boro KONTIĆ 

Na današnji dan, prije tačno 27 godina, postignut je jedan mirovni sporazum koji one kojih se tiče obavezuje na pamćenje, podsjećanje, evociranje… stav.

Dejtonski sporazum.

U Sarajevu je onog jutra kada je sporazum kao informacija osvanuo na naslovnoj stranici njegovog lista, bilo vedro ali hladno. Sedam podioka ispod nule.

Naslov „Mir dobija šansu“ i fotografija učesnika Sporazuma . U podnaslovu je telegrafski opisana suština Sporazuma: BiH ostaje i cjelovita i podijeljena – sa zajedničkim institucijama. Sarajevo nepodijeljeno. Najava izručenja optuženih za ratne zločine. Pravo na povratak prognanih.

Bila i ona rubrika kojom urednici krpe nedorečenost. Zaustavljanje prolaznika i pitanje: šta mislite? A šta su to mogli misliti ljudi koji su dovedeni do ruba izdržljivosti? Najkraće rečeno: odahnuli. Ostanu vam tako i neka imena u pamćenju. Slučajna prolaznica, Esma Ličina, reporteru Oslobođenja: Uzeli ste mi muštuluk!

Komentatori Oslobođenja nisu, međutim, žurili s euforijom. Skeptično je intoniran naslov „Krečenje srušene kuće“. Ne izostaje upozorenje da valja pričekati da li će prevagnuti „ideja tolerancije ili aparthejda i berlinskih zidova“.

Kako je suština ratnih devedesetih u Bosni i Hercegovini, između ostalog, i nasilno prisvajanje forsiranjem pridjeva „srpsko“, ni ovdje ne izostaje notorna matrica. Odmetnuvši se u „srpstvo“, kreatori istog su pokrenuli srpsko Oslobođenje. Krikaturalno se distancirajući od sarajevskog, zapravo jedinog Oslobođenja! Te je u srpskom Oslobođenju osvanuo naslov ispisan ogromnim ćiriličnim slovima (prepoznatljiv font beogradske Politike): Zaprepašćujući mir. Za vijeke ostaje pitanje kome li je naumpalo da za dominantnu ilustraciju naslova izabere fotografiju babe zabrađe crnom maramom, a u rukama joj puška s bajonetom! Za borbu prsa u prsa? Prati je dijete (unuk?) koji je, na sreću, bez ove rekvizite. Što se pokrivala za glavu tiče: šajkača.

Srpsko Oslobođenje objavljuje da je delegacija Republike Srpske tek deset minuta prije potpisa vidjela mape i da je presudio glas Slobodana Miloševića. Nabraja se šta Srbi nisu dobili: proširenje koridora, izlaz na more, a Sarajevo je u cjelosti „pripalo muslimanima“. Prenosi se izjava Momčila Krajišnika (u vječnost će se zahvaljujući Haškom tribunalu upisati kao ratni zločinac) da Republika Srpska ne prihvata takav dogovor i da će o sudbini srpskog potpisa odlučiti Skupština ili narod na plebiscitu.

Dva dana kasnije, nakon što su otišli u Beograd, Slobodanu Miloševiću na noge, „vođstvo Srpske Republike“ bez uslovljavanja je prihvatilo Dejtonski sporazum. Baba s bajonetom je odložena u arhivu srpskog Oslobođenja. Mada se ono i pored miloševićevskog discipliniranja, još neko vrijeme (soft) opiralo Dejtonu. Potrajali su naslovi tipa: „Miru da – mapama ne“ ili „Ovo je naše“. Kad je Dejtonski sporazum konačno potpisan sredinom decembra u Parizu, uz ikonografski prepoznatljivu fotografiju (Ajfelov toranj ) stajao je naslov „Grad bez svetlosti“. Oni koji su četiri godine držali Sarajevo u bukvalnom mraku, upustili su se, eto, u provincijalnu, kičerajsku kvazimetafiziku.

A danas? Kada je prošlo 27 godina. Danas osviće samodopadni naslov da je Republika Srpska „najtvrđi orah u odbrani Dejtona“. Manipulacija, zloupotreba njegoševskim konotacijama ( „Tvrd je orah voćka čudnovata…“) više je nego prozirna. A u strukturi ovog sporazuma pronašlo se najbitnije uporište: podjela na entitete. Berlinskog zida nema. A tvrd bi orah volio izaći na more… Do badema jednako tvrdog. U kombinaciji sa srpskim svetom, Crnom Gorom itd…

A danas u Federaciji? Na margini registrujemo AntiDejton grupu, koja ove godine bilježi desetogodišnjicu postojanja. Prva joj je akcija bila naslovljena sloganom „ukopajmo Dayton pod zemlju i beton“. Grupa deklarativno ima cilj „promoviranja bosanskih vrijednosti i zaštitu tekovina naše domovine“. Ova je grupa benigna folklorna činjenica i pominjem je tek zbog upotrebe imena Dejton.
Jedno je, međutim, sigurno. Dejton Bosni i Hercegovinu ne garantuje budućnost kakvu svojom prošlošću, tradicijom, kulturom itd. Bosna i Hercegovina zaslužuje.

Ne znam da li zato, ali nikada nisam ušao u mesnicu Dejton. Naime, nakon novembra 1995. uslijedilo je brendiranje imena Dejton. Kafane, agencije za promet nekretninama, a onda i lanac mesnica. Danas je, kažu, preživjela samo jedna .

Tri bosansko-hercegovačka grada imaju ulicu nazvanu po Dejtonu. Brčko, koji svoj poseban status distrikta zahvaljuje ovom sporazumu, te dva grada u Republici Srpskoj. Foča i Gradiška.

Ono što kao stanovnik opkoljenog Sarajeva pamtim kao jednu od prvih manifestacija Sporazuma, tj. okončanja opsade, jeste jedan koncert. U Sarajevo je stigla slovenačka grupa Laibach. Promovisala je novi album znakovitog naslova „Nato“. Članovi grupe su prigodno, lajbahovsko zafrkantski, dijelili pasoše NSK (Neue Slowenisch Kunst). U redu za NSK ugledao sam i ozbiljno lice urednika koji me je svojedobno kaznio umanjujući mi platu za dvadeset procenata jer sam „puštao Laibach i Neue Slowenich Kunst“ u program Radio Sarajeva. Bio je to moje prvo post-opsadno iskustvo „redizajniranja prošlosti“. Ima onih koji redizajniraju svoju prošlost! Agresivniji su od svjedoka njihove istinske prošlosti. No, to je već druga tema. A u plišanoj atmosferi sarajevskog Narodnog pozorišta pomalo neskladno je zvučao agresivni sound Laibacha. No, svi smo se prisutni trudili primiti to kao muzički uvod u jedan novi početak. I skandirali smo uz famozni lajbahovski refren „Life is life“. Život je život!

Listajući ovih dana štampu iz dana Dejtona, listajući dnevničke zapise i tome slično, shvatio sam da u jednom od najobimnijih dnevnika sarajevske opsade (ispisao ga je jedan od bivših gradonačelnika Sarajeva) nema ni pomena Dejtona. On, koji je vrijedno iz dana u dan ispisivao izvještaje, događaje, pomalo dosadno kako to već biva sa revnosnim socijalističkim kadrovicima, u pred i post dejtonskim danima piše kao da se ništa po tom pitanju nije desilo. Naime, tih je dana uplovio u svoje onkološke vode. Postao je ozbiljan onkološki pacijent. Susan Sontag je u svojoj sjajnoj knjizi „Bolest kao metafora“ zapisala: postoje dvije vrste pasoša. Pasoš zdravlja i pasoš bolesti. Dok je onaj moj urednik stajao u redu za pasoš koji će ga upisati u kulturnu avangardu, bivši gradonačelnik Sarajeva je stekao pasoš bolesti. I time ga udaljio od svijeta. Baš kao što Bosnu i Hercegovinu, evo skoro punih 30 godina, dejtonski pasoš udaljava od Evrope. Kako ono kažu: Kaput koji počnete kopčati pogrešnim redosljedom dugmadi, na kraju će biti pogrešno zakopčan. Jedno je izvjesno: Ona baba sa puškom i bajonetom, osim ako nije orlova vijeka, je mrtva. Ali je pitanje šta je s onim dječakom kome su za potrebe slikanja natukli šajkaču. Do danas je i on stekao svoj čvrst (kolektivni) stav o Dejtonu.

(Gradski.me)

Related posts:

PRIČA UGLEDNE KNJIŽEVNICE Slavenka Drakulić: Kako sam preboljela koronu i preživjela šest dana na “NAJVJEROVATNIJE U ZATVOR…”: Dragan Bursać jednom rečenicom brutalno poklopio Nenada Stevandića… AVDO AVDIĆ ŠOKIRAO DOKAZIMA: Njemački kandidat za visokog predstavnika Schmidt u Starčevićevom redu s ratnim zločincima VASKOVIĆ UNIŠTIO VOŽDA IZ LAKTAŠA: “Dodikovo “Ma nemojte” je nepatvoreni Nacizam, što ne iznenađuje od Zlikovca koji je, nerijetko, vrijeđao, čak i psovao mrtve” OVAKO SE VEDRANA RUDAN OPROSTILA OD BALAŠEVIĆA: “Doći će neki novi klinci koji će zagrljeni slušati… SAM PROTIV ZAPADA: Može li se karijes s Pantovčaka proširiti na Evropsku uniju i NATO? KOLUMNA BOŠKA JAKŠIĆA: “Sjaj vojne moći sa Crvenog trga tamni dok se gledaju snimci uništenih ruskih tenkova rasutih po Ukrajini. Čija se pobjeda slavi?” PROFESOR NIKOLA SAMARDŽIĆ: “Vučić šalje Vulina da lupeta i prijeti; manipuliše Dodikom, sada ima i Dritana u Crnoj Gori. To je jedan opšti cirkus” ANTE TOMIĆ O VLADIMIRU MATIJANIĆU: “Posmrtno nam je ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države. A do zadnjeg je daha htio da ona uspije” VIKTOR IVANČIĆ: “Najtraumatičnije uspomene na jugoslavenski pakao uzgajaju oni koji su rođeni nakon devedeset i prve. Što je duže m*tva, po Jugoslaviji se ležernije lupa”

Powered by YARPP.

BORO KONTIĆ: “U strukturi Dejtonskog sporazuma pronašlo se najbitnije uporište: podjela na entitete. Berlinskog zida nema. A tvrd bi orah volio izaći na more…”