BIH IZMEĐU DODIKA I SCHMIDTA: Jedan leti svuda, drugi još ne zna kuda

Pred zoru, kad radni svijet spava a neradni se sprema poći leći, Milorad Dodik je – stigao. Gdje?

Ne zna se. Bar ne službeno. Ali zna onaj tko treba znati – ruski car, koji ne prima svakog na kapiju. A pogotovo ne onoga tko nije iznad barem jednog međunarodnog skandala.

Tri sata ujutro, društvene mreže, status od tri riječi: “Stigao sam.” Nije čovjek da piše romane. Dovoljno mu je da kaže da je tu. Jer kad Dodik kaže da je stigao, znaš da se nešto pomiče – ako ne u zemlji, a onda barem na popisu međunarodnih letova.

I dok u Sarajevu broje tjeralice kao nekad marke iz albuma, i dok se Schmidt umata u svoju dekret-deku, smišljajući novi trik kako da dokaže da je stvaran, Dodik – koji po domaćim zakonima ne smije nigdje – uredno preleti granice i sleti u Moskvu.

Ne vojni avion, ne Vladin zrakoplov, već obična komercijalna linija. Ko gospodin u avionu s narodom.

Zašto redovnim letom, pitate? Pa zato jer kad vam NATO pošalje poruku da se ne igrate preko neba, bolje vam je da se ne zamarate čarterima. Jer kad ti avion ostane u Moskvi, a ti u Banja Luci – nemaš ništa. Ovako si barem ti u Moskvi, a avion u hangaru. Šah-mat.

Navodno, u utorak sastanak s Putinom. “Navodno”, jer kod Dodika je sve između “možda” i “naravno”. Tamo gdje je za druge granica, za njega je prolaz. Tamo gdje bi netko drugi išao u pritvor, on ide na prijem. A ako vas to čudi, samo se sjetite – ovo je Balkan. Mi tu pravimo premijere od apsurda, režiramo krize za vanjskopolitičku pozornicu.

Sud BiH izdaje nalog za uhićenje, policija gleda u plafon, Interpol još vijeća. U međuvremenu Dodik ruča u Moskvi, a Schmidt valjda pije čaj i razmišlja gdje je pogriješio. Možda je trebao kupiti kartu za isti let. Ili barem pratiti Twitter.

A doma – doma imamo spektakl. Sud naloži tjeralicu. Tužiteljstvo ga traži. Policija ga ne može uhititi. A čovjek putuje više nego hrvatski ministar turizma. Jučer Izrael, danas Moskva. A gdje je Europa? Europa piše priopćenja. Kao da se priopćenjem zaustavlja voz koji ne staje ni na crveno ni na granici.

I sad se svi pitaju – što će reći Putin? A pravi odgovor je – nije važno što će reći. Važno je tko sjedi s njim. Jer kad sjediš s carem, to već nešto znači. Ako ništa drugo, znači da onaj koji te traži ne zna gdje da te traži.

Schmidt, u međuvremenu, pravi društveni eksperiment: može li se slučajni prolaznik iz Njemačke samouvesti u zakon BIH? Može li netko koga Ustav ne prepoznaje izdati naredbu, a da se svi ponašaju kao da je to naredba Boga osobno? Dodik mu, izgleda, svaki put odgovara – “Ne može.”

Jer kako možeš kazniti čovjeka za nepoštivanje autoriteta koji ne postoji kao fakt u Ustavu i autoritet u zakonima koje si napisao da bi sudio?

I tako imamo igru sjena. S jedne strane – Dodik, koji ne priznaje ništa, a ide svuda. S druge strane – Schmidt, koji priznaje sve, a ne zna kud bi sa sobom.

(Ljudski.ba)