Piše: Fadil Hadžiabdić
Više od mjesec dana nakon prvostepene presude Miloradu Dodiku politička situacija u Bosni i Hercegovini nije ni blizu razrješenja, ali su gotovo svakodnevni potezi koje provode vlasti RS-a doveli do toga da bi pristajanje na bilo kakve razgovore bila politička smrtna presuda i kraj karijere.
Dodik većinu svoje političke energije koristi za stvaranje novih tema i novih kriza jer mu takav način djelovanja daje predstavu političke moći, a onim na suprotnoj strani malo vremena da odgovore na izjave i poteze koje povlači.
Jasno je da u okviru generalne strategije njegove vlasti u Republici Srpskoj koja se zasniva na tome da se Bosna i Hercegovina razvlasti u što značajnijoj mjeri do potencijalne prilike za odvajanje RS-a, Dodik na operativnoj razini u značajnoj mjeri improvizuje povlačeći “nasilničke” i nerezonske poteze poput izbacivanja njemačke ministrice Anne Lührmann ili najava uključivanja u vojni savez s Mađarskom i Srbijom.
Ipak, u djelovanju Milorada Dodika se može vidjeti i da on u hiperinflaciji vijesti izbacuje i izjave u kojima se poziva “na razgovor”, i kao otvaranju vrata da se zaustavi njegovo rušenje državnih institucija.
Tako je jučer Dodik poručio: “Pozivam ponovo, ne kao znak nemoći već uvjerenja, da pokušamo razgovarati sa regularnim predstavnicima. Republika Srpska je spremna da gradi Sud i Tužilaštvo koji bi bio dio ustava. Da joj damo dodatna ovlašćenja za terorizam, trgovinu ljudima, a ne da se pripiše pravo da bude politička policija”.
Jasno je da ove poruke nisu usmjerene na samo predstavnike prodržavnih političkih opcija nego su usmjerene i na “vanjsko tržište”, to jest na Dodikovu igru “mrkve i štapa” sa Evropskom unijom. Jučer je Dodikov “štap” bilo protjerivanje njemačke ministrice, a mrkva je bila poruka da je spreman na “kompromis” o djelovanju državnih institucija na području Republike Srpske.
Dodikovo nuđenje “mrkve” nije samo posljedica njegovog optimizma nego i informacija kojima raspolaže, a tiču se odnosa dijela evropskih birokrata prema situaciji u Bosni i Hercegovini.
Naime, iako se ovdje radi o tome da Dodik ima problem sa pravosuđem i vladavinom prava, pojedine birokrate i dalje na problem gledaju politički i spremne su da i pored svega da izvrše pritisak na probosanske stranke da “sjednu s Dodikom i postignu kompromis”.
Jasno je da bi takvo sjedanje s Dodikom bilo rušenje pravnog sistema, onog istog sistema za koji se insistira da mora biti nezavisan i da se mora izgraditi kako bi se približilo Evropskoj uniji. Ipak, pojedine birokrate su spremne preći preko svega toga kako bi sačuvale privid stabilnosti u Bosni i Hercegovini i u stilu Catherine Ashton ispunili dio želja.
Ipak, politička klima u Bosni i Hercegovini se u toj mjeri promijenila da bi svi politički lideri stranaka koje sebe smatraju probosanskim trebali biti svjesni da bi bilo kakvo sjedanje za stol s Miloradom Dodikom značilo da će njihove stranke sljedeće izbore vjerovatno završiti kao vanparlamentarna opozicija.
Takav potez, bez obzira pod kakvim pritiskom se našli od karijernih birokrata, bi značio legitimizaciju i legalizaciju Dodikovih poteza, a od oni koji sjednu s Dodikom bi postali saradnici u rušenju državnih institucija.
Lažna je dilema da se evropskim putem može pravdati rušenje institucija države. Bez institucija države dugoročno neće biti ni države ni evropskog puta, birokrate će napustiti Sarajevo jer će dobiti druge zadatke, a u Bosni i Hercegovini će ostati problem Dodik koji čeka novu priliku za napad na institucije i Ustav BiH.
Prihvatanje pregovora bi značilo i prihvatanje nove realnosti koju je Dodik stvorio svojim političkim i pravnim nasiljem, a samim tim bi u svakom rezultatu tih pregovora gubitnik bili država i probosanske političke opcije.
Lideri Trojke, ali i opozicija moraju biti svjesni da bilo kakvo popuštanje i pravljenje ustupaka, bez obzira na pritisak pred kojim se budu našli, značit će ne samo trajnu štetu za državu, nego i kraj njihovih političkih karijera.
Foto: I. L./Klix.ba