“Ako Crna Gora pod Mandićevim vođstvom 2028. uđe u EU, mene za muda objesite na Balšića pazaru. I dovedite đake iz Bogoslovije da dan i noć…”

 

 

 

Piše: Andrej NIKOLAIDIS

 

 

Od ulaska u EU 2028. nema ništa. To je jasno otkako se priča o 2028. kao „godini ulaska“ vrti u javnom prostoru. Svaka neprincipijelna koalicija, svaki gadluk, svako poniženje, sve je pravdano „ulaskom 2028“. Ja inače nikad nisam sreo čovjeka koji nije imao uzvišene razloge za gadluke koje je počinio. Moglo bi se reći: što grđi gadluk, to uzvišeniji razlog. A đe ćeš uzvišeniji od „ulaska u veliku EU porodicu“, gdje „Crna Gora oduvijek pripada“.

 

 

Evo, nećete ući 2028. Ne da Njemačka. I šta ćemo sad? Naravno, sve isto, kao i toliko puta do sada. Idemo sa pričom „ulazak 2030“. Pa onda „ulazak 2035“. Potom jako lansiramo „ulazak 2040“. Ponavljaj to, ponavljaj to, ponavljaj. Za pola godine, niko se i neće sjećati da su vladajući četiri godine mlatili kako „ulazimo 2028“, kao što smo ulazili i 2012. i 2018. I svake druge godine.

 

 

Što se EU tiče, ne brinite: pričaće vam isti što i dosad – evropska perspektiva ostaje otvorena, sve je do nas, moramo ispuniti zadatke i doseći standarde, ostvarujemo – ama evo 20 godina – odličan napredak, vlada radi dobar poso, jer poso je dobar, a para laka, burazera je munto Šefket Ramadani. I tako to. Znate već tu priču, čuli ste je milion puta. Kako se ono veli: godine su samo broj. Znate ono: isto ti je imaš li 55 ili 35; važno je kako se ti osjećaš. Jes, al u k**cu.

 

 

 

 

Nego, okle meni da nećemo u EU ni 2028? Veli ugledni ekspert za Balkan, Michael Martens, u ne manje uglednom Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

 

 

Dakle, koalicioni sporazum o formiranju nove njemačke vlade zaustavlja proces proširenja. Nova njemačka vlada ga ne želi.

 

 

Naravno: biće proširenja. Samo ne u dogledno vrijeme.

 

 

Dakle, da ponovim ono što sam već ponudio na CDM-u:

 

 

Ako Crna Gora pod Mandićevim vođstvom 2028. uđe u EU, mene za muda objesite na Balšića pazaru. I dovedite đake iz Bogoslovije da dan i noć, na smjene, nada mnom sprovode lokalni ekvivalent kineskom mučenju vodom – zlostavljanje popadijom. Stavite me dakle na muke paklene i dovedite ih da mi pjevaju hitove Danice Crnogorčević.

 

 

Ovako. Drugi najveći pjesnik grčkog jezika, Konstantin Kavafi, napisao je „Iščekivanje varvara“. Pjesma počinje stihovima:

 

 

“Koga to isčekujemo ovdje na agori?

 

 

Varvari danas će doći”.

 

 

Kavafi opisuje imperiju na umoru. Senat ne donosi zakone, jer kad varvari dođu – donijeće svoje. Vladar od zore čeka na kapiji, čeka ono što ne dolazi, da mu preda vlast. I konzuli stoje u špaliru, čekaju varvare. Besjednici ne pišu govore, jer “besjede, ljeporječje, varvarima dosadno je”. Čekaju oni tako varvare. Kad…

 

 

“Al otkud najednom nelagodnost i pometnja?

 

 

(Kako ozbiljna su postala sva lica.)

 

 

Zašto tako brzo ulice i trgovi puste

 

 

I svak odlazi doma, opsjednut mislima?

 

 

Zato jer noć pade a varvara nema.

 

 

Neki ljudi stigoše s granice,

 

 

Tvrde da varvara nema više.

 

 

Bez varvara sada, što će biti s nama?

 

 

Ti ljudi, na kraju, bjehu neko rešenje”.

 

 

Mi živimo ovu pjesmu, napisanu iz perspektive varvara.

 

 

Mi iščekujemo imperiju – da postanemo njen dio. Sve što radi naš Senat, naš vladar, konzuli, besjednici – sve je čekanje imperije. Postanak dijelom imperije je samo srce eshatolgije naše političke teologije. Ulazak u EU predstavlja se kao krajnja svrha čitave naše istorije – njen hepiend.

 

 

To je paradoks istorije Crne Gore. Klasična Crna Gora postojala je kao otpor imperiji, kao borba da se ne postane njen dio. Moderna Crna Gora postoji kao neutažena želja da se uvuče u tople skute majke -imperije.

 

 

No šta ako jednoga dana neki ljudi stignu s granice, tvrdeći da imperije nema više? Bez imperije, tada, što će biti s nama? Borio se protiv nje ili želio pod nju – imperija, naime, ipak bješe neko rješenje.

 

(CdM)

ANDREJ NIKOLAIDIS: “Ništa od ulaska u EU 2028. Kad su htjeli da nas uzmu, dušmani nam ne dadoše”