Ideologija koja kaže da je cjelokupan naš život nadziran, ali je to OK, jer nas nadziru oni koje mi – zahvaljujući demokratskim procedurama – nadziremo, ponekad se, ipak, neuvjerljivom učini i nama samima. Tada se govori o krizi demokratije.

 

 

 

Piše: Andrej NIKOLAIDIS 

 

 

Godine 1874. farmer iz Ilinoisa, imenom J.F. Glidenn, prijavio je patent za bodljikavu žicu. Isprva je bodljikava žica bila sredstvo kojim su američki farmeri mogli zaštititi svoja imanja.

 

 

 

Godine 1887. donešen je takozvani Dawesov zakon, koji je američkom predsjedniku omogućio da indijansku zemlju dodijeli bijelim farmerima. Suočeni sa bodljikavom žicom koju su postavljali novi vlasnici, Indijanci su se sreli sa fenomenom koji je prkosio njihovoj životnoj filozofiji i religiji. Indijancima je bilo nepojmljivo da bi zemlja mogla pripadati pojedinačnoj osobi, a ne biti opšte dobro svih koji žive na njoj. Kako čitamo kod Oliviera Razaca u „Političkoj povijesti bodljikave žice“, „William Jones, povjerenik za indijanska pitanja između 1897. i 1904, smatrao je da je sistem parcelizacije zemljišta rješenje indijanskog problema“. Dawesov zakon Jones je vidio kao „moćnu drobilicu za mrvljenje plemenske mase“. Svako onaj ko u rečenom ne vidi sličnost sa našom „tranzicijom“, drobljenjem srednje klase i procesom pretvaranja javnih dobara u privatna, ima ozbiljan problem sa apstraktnim mišljenjem.

 

 

 

Suočeni sa bodljikavom žicom i oružanom silom koja ju je nametala, Indijanci su se pomjerali ka zapadu, sve dok sami nisu završili u prostoru ograđenom bodljikavom žicom.

 

 

 

A ona, bodljikava žica, dispozitiv je prostorne primjene moći. Takva je primjena moći očita i otud po našu slobodu manje opasna. Bodljikava žica, napokon, može biti presječena. Ona bijeg sprječava, ali istovremeno obećava da je bijeg ipak moguć.

 

 

 

Za razliku od nadzora. Koji je sveobuhvatan i od kojega nema bijega.

 

 

Nadzor bodljikavu žicu čini izlišnom. Za onoga koji sanja slobodu, bijeg van prostora ograđenog bodljikavom žicom danas ne znači ništa. Ne samo da će biti nadziran i van tog prostora. Biće nadziran i van vremena koje je ograđeno žicom. Nadzor nikada ne počinje i nikada ne prestaje. Za savremenoga čovjeka, živjeti znači biti nadziran. Savremeni čovjek je nadziran od prednatalne faze, preko čitave egzistencije do smrti – i nakon toga. Sve: od toga kako će teći majčina trudnoća, preko toga kako ćemo živjeti do toga kako ćemo biti sahranjeni – normirano je. Postoje jasne medicinske procedure: kako ćemo doći na ovaj svijet.

 

 

 

Naš boravak na tom svijetu do detalja je definisan obavezujućim pravnim procedurama. Kada i kako ćemo biti sahranjeni – i to je do detalja definisano. Postoje jasne, nedvosmielene norme o tome kako će se postupati sa mrtvim čovjekom. Čak ni tako intimna odluka kakva staje u iskaz „želim biti sahranjen u vlastitom dvorištu“ ne može biti realizovana bez upliva prava i države: i za to vam je, naime, potrebna dozvola. Privatno vlasništvo je sveto; ali ako poželiti biti sahranjeni na svom svetom tlu, suočićete se sa državom. Nikada u istoriji država nije imala tako punu kontrolu nad čovjekovim životom. I smrću.

 

 

 

Zato termin „dispozitiv“ koji sam upotrijebio. Mi taj termin, dakako, prepoznajemo kao Foucaultov. Ali taj je termin stariji: znatno stariji.

 

 

Još Carl Schmitt primijetio je da su svi pregnantni pojmovi savremene političke teorije zapravo sekularizovani teološki pojmovi. Ni pojam „dispozitiv“ nije iznimka.

 

 

 

Kako piše Agamben, „u prvim je stoljećima povijesti Crkve – recimo između 2. i 6. stoljeća – grčki termin oikonomia igrao unutar teologije odlučnu ulogu. Oikonomia u grčkom znači vođenje oikosa, domaćinstva, još općenitije, upravljanje, management”.

 

 

 

Termin oikonomia bio je odgovor crkve na kontroverzu Svetoga Trojstva. Veliki teolozi tog vremena, piše Agamben, tada iznose sljedeći argument: ”Bog je u svom bivstvovanju i svojoj supstanciji dakako jedan; ali u svojoj oikonomia, u načinu kako upravlja svojim domom, životom i svijetom što ga je stvorio, trostruk. Kao što može dobri otac povjeriti svojemu sinu određene poslove i zadatke, ne gubeći pritom vlastitu moć i jedinstvenost, tako i Bog povjerava Kristu ‘ekonomiju’, upravljanje i vladanje ljudskom poviješću”. Pa poentira: “Latinski termin dispositio, iz kojeg proizlazi naš termin ”dispozitiv”, u cjelini je preuzeo u sebe svu kompleksnu semantičku sferu teološke oikonomia”.

 

 

 

Ingerencije koje rani hrišćanski teolozi delegiraju Hristu savremena sekularna država preuzima na sebe. Danas dispozitiv znači sljedeće:

 

 

dio sudske presude (ili zakona) koji odlučuje ili određuje; ali i ”način na koji su raspoređeni dijelovi stroja ili mehanizma; šire i sam mehanizam”; ali i ”skup vojnih sredstava raspoređenih u skladu s određenim ciljem”.

 

 

 

Dispozitiv, dakle, isprva mišljen kao sredstvo “preko kojega Bog upravlja i vlada svijetom stvorenih bića”, transformisan je u sredstvo kojim upravlja država; sredstvo apsolutne kontrole države nad našom egzistencijom.

 

 

 

Tajne službe su, jasno, dispozitiv moći – kao što je to (bila) i bodljikava žica. Aktuelna crnogorska trakavica o kontroli nad tajnim službama odvija se javno, u najboljem duhu konstitutivne demokratske iluzije o moći koju kontroliše javnost. Teza je sljedeća: oni čiji svaki segment života kontroliše moć, nazovimo to demos, zapravo kontrolišu samu moć. Kontrolisani je pozvan da vjeruje da je on taj koji kontroliše: čitava igra počiva na toj iluziji. U suprotnom, istinska moć ukazala bi se kao entitet van demokratske kontrole. Svijest o tome je egzistencijalna opasnost za demokratiju, koja počiva na komičnom uvjerenju da smo mi gospodari naših gospodara. U republici, za razliku od monarhije, vlast nije od Boga, nego od naaaaroda. A glas naaaaroda je, je li, glas Boga. Narod sebe vidi kao dispozitiv Božije moći. Tri grane vlasti, navodno, kontrolišu jedna drugu – a narod ih kontroliše sve, svu vlast.

 

 

 

Tajne službe ostaju izuzetak. Narod ne može kontrolisati tajne službe – jer one u tom slučaju ne bi bile tajne, nego javne. Kako je to prije neki dan saopštio Milan Knežević, parafraziram: ko kontroliše tajne službe, kontroliše državu. A to znači i čitav njen represivni aparat.

 

 

 

Ideologija koja kaže da je cjelokupan naš život nadziran, ali je to OK, jer nas nadziru oni koje mi – zahvaljujući demokratskim procedurama – nadziremo, ponekad se, ipak, neuvjerljivom učini i nama samima. Tada se govori o krizi demokratije. Tada frekventni postanu termini poput “Duboka država” – superstruktura koja funkcioniše van nadzora javnosti.

 

 

 

Bodljikava žica je sredstvo brutalne prinude. No ona je istovremeno The Devil We Know – simbol našeg ropstva. Istinski neprijatelj naše slobode nije ono što nam je nametnuto, nego ono na što smo pristali: svi oni mehanizmi kontrole i državnog nadzora koje ne prepoznajemo kao ropstvo, nego kao sredstvo za odbranu naše nepostojeće slobode.

 

 

 

Niko nije tako potpuno porobljen kao onaj koji vjeruje da je slobodan.

 

(CdM)

ANDREJ NIKOLAIDIS: “Ko kontroliše tajne službe, kontroliše državu. Ko kontroliše državu, kontroliše ljude”