Bidenova je administracija temeljila svoju politiku pomirenja na privatnim uvjeravanjima Aleksandra Vučića. Iako je nekoliko opasnih kriza prošle godine na susjednom Kosovu imalo srpski potpis, SAD su izbjegavale previše krivnje pripisati bilo kojoj strani te su radije pozivale na smirivanje situacije.
Uredništvo The Washington Posta objavilo je komentar o situaciji u Srbiji pod naslovom “U Srbiji je Bidenova politika propala”, uz sugestiju kako bi se Bidenova administracija trebala zapitati je li vrijeme da pokušaju nešto novo.
Komentar Uredništa Washington Posta prenosimo u cijelosti:
Kada je američki predsjednik Biden stupio na dužnost 2021. godine, njegova je administracija dugo nestabilan zapadni Balkan proglasila odgovornošću za Evropu. Zvaničnici su uvidjeli da je Srbija, najveća zemlja u regiji, tvrdoglavo ostala u ruskoj orbiti. Brinuli su da će Rusija gotovo sigurno podržati Srbiju ako bi nasilje u regiji ponovno izbilo. Te su brige postale još izraženije nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Bidenova politika bila je prigrliti autoritarnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u pokušaju da odvoji svoju zemlju od Rusije. Ta politika se sada sve više čini promašajem.
U protekle dvije sedmice su pripadnici srbijanske opozicije protestirali zbog velikih nepravilnostima na prijevremenim izborima održanima 17. decembra. Na Badnjak je policija nasilno rastjerala gomilu koja je pokušavala provaliti u zgradu gradskog vijeća Beograda. Scene borbe policije s demonstrantima postale su u Srbiji uobičajene. No ovaj puta su predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić tvrdili da se radi o pokušaju rušenja vlade, te su za to implicitno okrivili Zapad.
Obraćajući se naciji, Vučić je pojačao takvu retoriku i rekao da su srpske obavještajne službe znale da opozicija planira pobunu. Mračno je nagovijestio da su strane sile prvo odbacile njegova privatna upozorenja o nemirima i slavile destabilizaciju Srbije. Zahvalio je onim stranim službama koje su ne samo slušale, nego i davale dodatne obavještajne podatke pomažući srpskim institucijama da prebrode ono najgore.
Primjedbe Ane Brnabić nekoliko dana prije gušenja pobune pomogle su razjasniti na što je Vučić zapravo mislio. Brnabić je zahvalila ruskim sigurnosnim službama na pružanju obavještajnih podataka koji pokazuju da se opozicija sprema organizirati proteste poput Majdana u Beogradu kako bi preuzela vlast revolucionarnim metodama. Dan nakon Vučićevog govora, ruski ambasador u Srbiji je rekao na ruskoj državnoj televiziji da mu je srbijanski predsjednik rekao da postoje neporecive informacije da je Zapad potaknuo te proteste.
Vučić je sobom sigurno zadovoljan. Rusija je moćan talisman u srpskoj politici, a Vučić je to godinama dobro koristio. Mnogi Srbi osjećaju povezanost s drugim pravoslavcima te na Moskvu gledaju kao na pokrovitelja velike sile, posebno otkako je NATO 1999. bombardirao Beograd.
Raspirivanjem ogorčenosti protiv navodno nepouzdanog Zapada i svrstavanjem uz Moskvu, Vučić dobiva bodove kod nacionalističke većine u zemlji, dok svoje demokratske protivnike prikazuje kao marionete stranih interesa.
Međutim, u četiri oka je Vučić svoje zapadne sugovornike više puta uvjeravao da se bori da svoju neposlušnu naciju uvede u Europsku uniju gdje joj je i mjesto, te da im je ona jedini pouzdani partner.
Bidenova je administracija temeljila svoju politiku pomirenja na privatnim uvjeravanjima Aleksandra Vučića. Iako je nekoliko opasnih kriza prošle godine na susjednom Kosovu imalo srpski potpis, SAD su izbjegavale previše krivnje pripisati bilo kojoj strani te su radije pozivale na smirivanje situacije.
Nažalost, srpski moćnik se odužio nastavivši s balansiranjem. Više je puta odbio pridružiti se zapadnim sankcijama Rusiji, iako je Zapad umirio dopuštajući da srpsko oružje ide u Ukrajinu preko posrednika. Povremeno je Srbiju još više približio Rusiji. U svjetlu najnovijih događaja 2021. srbijanski ministar unutrašnjih poslova otputovao je u Moskvu kako bi potpisao sporazum s Rusijom o zajedničkoj borbi protiv “obojenih revolucija”. A 2022., dok je rat u Ukrajini bio u punom jeku, Srbija je potpisala sporazum s Rusijom o koordinaciji vanjske politike.
Nedavni protesti nisu predstavljali nikakvu prijetnju poput državnog udara. Opozicioni lideri su tvrdili da su glavni pokretači bili nogometni huligani, što je policiji dalo izgovor za nasilni obračun. No čak i da provokacija nije bila inscenirana, malobrojna masa nije prijetila preuzimanjem vlasti. Što se tiče Zapada koji navija za proteste, i ta je optužba nerazumna. Bidenova je administracija dala sve od sebe da budu diplomati te su jedva spomenuli optužbe za izbornu manipulaciju.
Iza zatvorenih vrata Vučić vjerovatno uvjerava zapadne vođe da je još uvijek na njihovoj strani te da je sve ovo bilo samo za pokazivanje. No s obzirom na to koliko je malo rezultata donijela ovakva politika, Bidenova bi se administracija trebala zapitati je li vrijeme da pokušaju nešto novo, komentar je uredništva The Washington Posta.
(SB)