ANALIZA OLEKSANDRA LEVČENKA: Evo kako izgleda plan obnove SSSR, o kojem govori Šojgu

SSSR nije imao odlučujućeg uticaja na zemlje bivše Jugoslavije i Albaniju. Tako da Tirana nije cilj Kremlja, ali preko revanšista u Beogradu i Banja Luci sigurno bi krenuli u vojne akcije uz rusku potporu u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. Moskvi treba izlazak na Jadran. U Hrvatskoj bi bili ugroženi Vukovar i Dubrovnik.

Piše: Oleksandr LEVČENKO

Ministar odbrane Ruske Federacije Sergej Šojgu u obraćanju vojnim i političkim liderima Rusije otvoreno je rekao da je „sve ovo privremeno. Stvari će opet biti dobre. Imaćemo novi, veliki i snažan Sovjetski Savez. Opet će biti mir. Niko neće otići od nas“.

Da jasnije prevedem sa primitivnog vojnog jezika Šojgua, koji je realan kandidat za buduće suđenje na međunarodnom sudu u Hagu za zločine agresije i ratnih zločina na teritoriji Ukrajine. Planovi Kremlja o restauracije SSSR kao novog oblika Ruskog carstva bili su pripremljeni mnogo godina ranije i Moskva se upustila u njihovu realizaciju još daleke 2008. kada je okupirala dio Gruzije, nekoliko mjeseci pošto je NATO, na samitu u Bukureštu, odbio da podrži put za učlanjenje Ukrajine i Gruzije u Alijansu.

Njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozi nasjeli ne prijetnje Putina i lično blokirali evroatlantski put Kijeva i Tbilisija. To je bila greška istorijske težine, nivoa one od 1938. kad su Francuska i Britanija popustile Hitleru na konferenciji u Minhenu i dozvolile okupaciju čehoslovačke regije Sudeti.

Na žalost, to je bio direktan put prema Drugom svjetskom ratu. Osim toga, Berlin i Pariz prvi su 2010. podržali ideju da Ruska Federacija dobije status zemlje partnera NATO. Tako je Moskva poslije okupacije dijela Gruzije osigurala sebi status u Alijansi i krenula dalje u osvajački pohod.

2014. RF je okupirala ukrajinsko poluostrvo Krim i pola ukrajinskog Donbasa. To su ogromne teritorije. Na Krimu je bilo 2,5 miliona stanovnika, na okupiranom Donbasu više od 4 miliona ukrajinskih građana. Samo na Krimu je RF prigrabila ukrajinske imovine vrijedne 120 milijardi dolara. Ne manje ukrajinske imovine pokradeno je na okupiranom području Donbasa. Otuda su izvezene na teritoriju RF desetine ukrajinskih fabrika i postrojenja.

Znamo za slabašnu reakciju NATO, koji čak nije promijenio ni status Rusije kao zemlje partnera. Taj status Rusija je izgubila tek na Madridskom samitu, prije mjesec. Do tada već su bili potpuno uništeni ukrajinski gradovi Mariupolj, Volnovaha i Borodjanka. Od 24. februara 2022. Moskva je krenula na najtežu tačku realizacije svog Zločinačkog plana renoviranja SSSR. Sa padom Ukrajine ona bih mogla olako riješiti pitanje pripajana Bjelorusije, Moldavije, Jermenije i Gruzije. Potom bi na red došle baltičke zemlje – Litvanija, Letonija i Estonija.

Mi smo vidjeli uplašenu reakciju Brisela u prvoj nedjelji ruskog napada na Ukrajinu. Izgledalo je da se Zapad ne bi usudio da brani ni ove tri zemlje članice NATO. Sljedeći bi na redu bio Kazahstan. Poslije okupacije osam bivših sovjetskih republika, Kazahstan bi imao šanse samo ako bi Kina rekla odlučno ne. Opet, poslije osam ruskih vojnih pobjeda čak ni Kina, možda, ne bi stala u zaštitu Kazahstana?! Sama Astana nema šanse da se odbrani.

U centralnoj Aziji, Kirgistan i Tadžikistan su pod potpunom kontrolom Moskve. Sljedeći bi bio Uzbekistan, kao koridor prema ovim dvijema Kremlju potpuno lojalnim zemljama. Uzbekistan je po vojnoj snazi otprilke kao Kazahstan, tako da i on ne bi imao puno snage za odbranu. Na koncu, okupacija Turkmenistana bila bi samo simboličko pitanje.

I tek tada bi došao red na Azerbejdžan. Čak i uprkos vrlo jakoj podršci Turske, prevaga bi bila na strani Moskve. Poslije ruske okupacije trinaest zemalja – bivših republika SSSR, i Erdogan bi se pokolebao. Rusi bi, logično, uputili nuklearnu prijetnju Ankari i ona bi na kaju odstupila.

Ovo je logika ratnog zločinca, ruskog ministra odbrane Šojgua. Zato je Moskva prvo krenula na Ukrajinu kao najtežu tačku svog ekspanzionističkog plana. Ako Kijev padne, onda bi rješavanje svih ostalih pitanja bilo olakšano desetostruko. Ukrajina, dakle, brani od osvajanja 13 zemalja. Plus, ako Šojgu govori o renoviranju SSSR, onda i zona evropskog uticaja Moskve mora biti odgovarajuća. To znači da su i bivše zemlje socijalizma u opasnosti. A to su Poljska, Slovačka, Bugarska, Češka, Slovačka, Mađarska i Rumunija.

U ovom nizu Poljska, Slovačka i Bugarska bile bi u puno lošijoj situaciji od ostale četiri pobrojane zemlje. Mađarska je za svaki slučaj već osigurala status Rusiji prijateljske zemlje, ali svi ostali bi bili ugroženi.

SSSR nije imao odlučujućeg uticaja na zemlje bivše Jugoslavije i Albaniju. Tako da Tirana nije cilj Kremlja, ali preko revanšista u Beogradu i Banja Luci sigurno bi krenuli u vojne akcije uz rusku potporu u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. Moskvi treba izlazak na Jadran. U Hrvatskoj bi bili ugroženi Vukovar i Dubrovnik.

Tako okvirno izgleda plan Moskve. Ali sve ovo može postati fikcija samo ako Vašington, Brisel i svi saveznici u NATO, uključujući Tursku, ozbiljnije vojno i financijski podrže Ukrajinu. Zločinački plan Šojgua može prekrižiti samo Kijev. Napokon su u zemljama članicama NATO to počeli shvaćati, ali daleko od toga da su baš svi. Nije dovoljno samo čekati slabljenje potencijala Rusije na ratištu u Ukrajini. Treba ovaj krvavi rat što prije završiti oslobađanjem svih privremeno okupiranih ukrajinskih teritorija. To bi bio kraj snova kremaljskih agresora.

(Antena M)