Aleksandra Radović: Čuvam dijete, porodicu i svoj život.

Portretiraju Vas i kao pjevačicu i kao tekstopisca i kao kompozitora? Koja Vam od ove tri uloge najbolje leži? Šta ste najradije od svega toga?

– Najviše volim da pjevam, to je ono gdje u jednom trenutku može da učestvuje cijelo biće. Ali, ja volim i da pišem tekstove, volim i muziku da komponujem, volim i da sviram. U posljednje vrijeme mi se dopada da više sviram. Ipak, pjevanje je ono u čemu se najviše pronalazim ili najbolje “plivam”. Šta će se kasnije desiti, to se nikada ne zna. Ne volim da planiram stvari. Mnogo puta se ispostavi da planovi nisu ostvarivi kada mi želimo i kako mi želimo, nego “onako”, što nam Bog da, tako će nam biti. Treba se opustiti, šta bude, bit će.

Ovdje u Sarajevu, gdje trenutno razgovaramo, teško je biti zvijezda, bar vlada takvo mišljenje. Može li se biti zvijezda na ovim prostorima? Je li Aleksandra Radović zvijezda?

– Mislim da se može biti zvijezda. Postoje takvi ljudi. Sebe ne smatram zvijezdom. Kolege me ponekad označavaju zvijezdom, ne znam zašto, jer se apsolutno ne doživljavam tako, ali da se može biti zvijezda, apsolutno može. Postoji jedan Zdravko Čolić, koji je velika zvijezda; postoji Dino Merlin, koji je velika zvijezda, u Srbiji pogotovo. Postoji Đorđe Balašević, koji je zvijezda, iako ga nema trenutno nigdje. Ali on je, također, zvijezda. Postoji Lepa Brena. Postoje ljudi koji imaju višedecenijske karijere i koji istrajavaju u tom kvalitetu koji su imale od početka ili su bolji s godinama. Oni su zvijezde.

Ko je Aleksandra Radović mimo Aleksandre Radović koja pjeva i nastupa?

– To me stalno pitaju. Ne znam kako to da definišem. Ja sam normalna žena kao i svaka druga. Imam svoje super trenutke. Imam svoje “žute” minute. Imam spokojne periode, imam nervozne periode. Prosto, kao i svaka majka, trudim se da postignem sve u toku dana, ali privatno mnogo radim na sebi, na svom temperamentu, uopšte na sebi kao osobi. Trudim se da budem bolja iz dana u dan.

Može li se napraviti nekakav balans između privatnog i poslovnog?

– Kako da ne. To je samo stvar volje, kada čovjek jasno razgraniči posao od svog privatnog života.

Ko je na Vas najviše utijecao u formiranju muzičkog ukusa?

– Svojevremeno je kod nas postojao Treći kanal, koji je stalno puštao te MTV spotove. Stalno sam gledala Treći kanal i mogu reći da je utjecao na mene. Također, moj tata je utjecao na to da se ja i sestra počnemo profesionalno baviti muzikom, da završimo muzičke škole. Tu su nas usmjeravali. Tako da su možda roditelji najzaslužniji.

Vi ste osoba koja jako čuva svoju privatnost. Može li se ona sačuvati danas i koliko Vam je važna?

– To je prirodna ljudska želja i postoji više kategorija privatnosti. Postoje ljudi koji žele da saznaju samo to. Postoje ljudi kojima je OK da slušaju moju muziku i da slušaju nešto o meni. Postoje ljudi koji samo slušaju moju muziku i apsolutno ih ne zanima ništa o meni. Postoje razne kategorije ljudi, tako da ja mogu da razumijem sve. OK je da ljude zanima moj privatni život. Zanima ih svačiji. Mi smo danas došli u fazu da nas sve zanima. Sve zanima sve. Mislim da je zanimacija bavljanja sobom najvažnija, a manje drugima. Čuvam koliko mogu, ono što mi je važno. Znači, dijete, porodicu, moj život, ono što je neophodno.

Majka ste jedne kćerke. Je li izazov odgajati dijete u jednom ovakvom vremenu?

Svim roditeljima je izazov odgajati djecu u vrijeme kada vlada kriza morala, koja je prisutna svuda, kada se na televiziji pušta šta se pušta, kada se u novinama čita i gleda to što se gleda. Svima je teško, ali naš je zadatak da djecu naučimo da kroz živote idu pošteno i hrabro. Moj zadatak nije ništa teži od zadatka bilo kog drugog roditelja.

Često ste u Sarajevu, ovdje Vas vidimo, nastupate… Kakva je to konekcija između Vas i Sarajeva?

– Sarajevo je grad koji ima toplinu, grad čine ljudi. Arhitektira, kultura i sve ostalo jeste važno, ali najviše ga čine ljudi. Potom osjećaj kada prvi put dođete negdje i kada vas neko dočeka kao što vas dočekaju ljudi u Sarajevu, onda vi razvijate posebnu emociju prema tom gradu, svaki put kada dođem meni je ljepše. I svaki put kada mislite da vam nije ljepše, vama bude ljepše. Evo meni je sada mnogo ljepše nego prošli put. Svaki put me neko iznenadi nekim novim lijepim gestom. To je ljubav prema gradu i prema ljudima. Ne znam to drugačije da objasnim. Svako ima neki “svoj” grad, ne mogu da kažem. Meni je ovdje svaki put kao da dođem kući.

Napravili ste jednu dužu muzičku pauzu nakon albuma iz 2009. Zbog čega?

– Jednostavno, nije bilo vrijeme da se album izdaje, pop muzika je u krizi, u Srbiji pogotovo. Neki drugi muzički pravci su zauzeli medijski prostor. Ljudi koji rade dobru muziku su se malo povukli, osamili i prestali da snimaju, da se bave diskografijom. Tako da nije bilo vrijeme. Mislim da i svom djetetu i drugim mladima dugujem to nešto što sam ja napravila i što smatram dobrim i vrijednim. Svakako će slušati šta njemu odgovara.

Smatrate li da ste u muzičkom smislu, radeći na albumu “Carstvo”, sazreli za ovih sedam godina?

– Kako da ne, mislim da se to čuje i na albumu, da sam dosta ujednačena, da su tekstovi duboki i smisleni, da je muzika mnogo toplija mnogo pitkija, čini mi se. Ipak, Mahir Sarihodžić je mnogo doprinio ovom albumu, on je odigrao ozbiljnu ulogu u svemu ovome i dao tu notu topline, koja je bila neophodna svim ovim pjesmama.

Kada se danas osvrnete na album iz 2003., kada slušate pjesme s tog albuma sa početka karijere, zapitate li se: “Ovo je moglo malo bolje?”

– Uh, kako da ne. Tako čovjek može da nađe milion mana i posljednji kada snimi uvijek se tu nešto nađe. Nije isključeno da ću uraditi nove aranžmane za neke svoje stare pjesme, jer sada aranžmanski zvuče staromodno. Voljela bih da to promijenim, pa da dobiju neki novi život.