O konačnim rezultatima lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini, stanju u hrvatskom političkom korpusu, ali i mogućem odlasku lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića s čelne pozicije, za „Slobodnu Bosnu“ govorio je akademik Slavo Kukić.
Nakon što su objavljeni i službeni rezultati lokalnih izbora u Mostaru, sad je već izvjesno da je HDZ BiH prvi put izgubio vlast u gradu na Neretvi. Dodatno je odjeknula izjava lidera DF-a Željka Komšića, koji je kazao kako će ta stranka glasati za izbor Irme Baralije za novu gradonačelnicu Mostara.
Koji su, prema Vašem mišljenju, glavni razlozi za ovakav rezultat Čovićeve stranke, prvenstveno u dosadašnjoj utvrdi HDZ-a BiH – Jugozapadu?
– Sve što u vezi s tim želim reći, ne vrijedi samo za HDZ nego za „borce“ za nacionalnu stvar uopće. No, budući da se pitanje tiče HDZ-a, sve ima vrijeme trajanja, pa i manipulacije i laži koji se serviraju vlastitom biračkom tijelu. A u Mostaru su i jedno i drugo bili možda i intenzivniji nego u drugim dijelovima BiH. Za okretanje leđa dovoljna bi, po mojem sudu, bila i četvrtstoljetna priča o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu – priča koju sve to vrijeme prati sve teži život sirota svijeta koji bi u tom istom gradu trebao ubirati plodove obećane svenacionalne brige „udarnog nacionalnog ešalona“. I sve intenzivnije pakiranje kofera i odlazak na različite svjetske destinacije s kartom u jednom smjeru, bez namjere da se u njega ponovno vrate.
A ta priča nije i jedina. Naprotiv, u prethodnih 25 godina članovi toga „hrvatskog udarnog ešalona“ su uništili sve što je predstavljalo bazu za život kod vlastite kuće. Prisjetimo se još jednom “Sokola”, gdje je radilo osam tisuća ljudi, u velikom postotku i Hrvata, a koji je uništen zbog interesa šačice ljudi okupljenih oko famozne “Sokolove” grupe, koja i danas u ime i za „interes“ Hrvata i vedri i oblači. Prisjetimo se, potom, najnovije priče s “Aluminijem”, koji je pred središnjicu HDZ-a, i to prvi put od uvođenja višestranačja, doveo 2.000 mostarskih Hrvata – s povicima „Dragane, lopove“, kriminalci i sličnima.
Sve to je dijelu mostarskih Hrvata otvorilo oči, a posljedica toga su gubici mandata u područjima Jugozapad i Zapad, gubici koji su izazvali pravu pomutnju u Čovićevim odajama – i onim u centrali HDZ-a i onim uz pomjereni tok rijeke Radobolje. No, poprilično sam siguran da to nije i najgore što mu se dogodilo. Da će se, drugim riječima, takav trend nastaviti i slijedeće dvije godine i da će „prvi u Hrvata“ svu gorčinu onoga što je sve ove godine činio iskusiti već na parlamentarnim izborima 2022. godine. Naravno, ako već do tada ne bude imao pojačane probleme sa zakonom zbog onoga što je u prethodnih petnaestak godina činio.
Čovićeva priča o „stolnom gradu Hrvata“ u BiH nije dodatno mobilizirala Hrvate da svoj glas na izborima daju HDZ-u BiH, baš kao niti sva logistička i ina pomoć od strane Vlade RH. Štoviše, na proteklim izborima nastao je opozicioni blok u hrvatskom političkom korpusu u vidu Hrvatske republikanske stranke.
Mogu li republikanci napraviti iznenađenje i na predstojećim općim izborima u BiH?
– Kad se čaša prelije, ne pomaže ništa. U mostarskom slučaju, hoću reći, nije pomogla ni „bratska pomoć“ iz središnjice hrvatskog HDZ-a – i iz državnih institucija Republike Hrvatske koje tamošnji HDZ kontrolira. Za sada, istina, glavnina okrenutih leđa je djelomična, jer ostaje u okvirima nacionalnog. I otuda takav bum Hrvatske republikanske stranke. Doduše, značajan dio svoga uzleta HRS ima zahvaliti činjenici da je hrvatsko biračko tijelo, što se nacionalnog stranačkog izbora tiče, ostalo bez alternative. Jer, alternativom je sve ove godine značila HDZ 1990.
Od 2016. godine je, međutim, bilo sve očiglednije da se ona utopila u HDZ. Da ju je Čović, još konkretnije, pridobivajući lidera devedesetke na način koji je samo njima dvojici znan, uspio potpuno umrtviti i izbaciti iz političke kolotečine. HRS je tu činjenicu, očito, iskoristio i to biračko tijelo u najvećem dijelu vezao za sebe. Ne vjerujem da će prvom čovjeku HDZ-a 1990 doći „iz dupeta u glavu“ i da će učiniti baš išta da pokuša reanimirati stranku koja je desetak godina slovila kao jedina stvarna oporba Čoviću i njegovom interesnom krugu. Ne učine li, drugim riječima, članovi vodstva Devedesetke ništa, ne izvrše li, recimo, smjenu na čelu stranke, HRS će na sljedećim parlamentarnim izborima biti istinska nacionalna oporba HDZ-u i uzet će dobar dio hrvatskog biračkog tijela.
Stranke s hrvatskim predznakom su na izborima u Mostaru osvojile oko 24.300 glasova, odnosno nekoliko stotina manje od ostalih stranaka i kandidata, iako su Hrvati još uvijek najmnogobrojni narod u Mostaru.
Što nam to govori?
– To može značiti samo jedno – da je dijelu mostarskih Hrvata postalo jasno kuda ih vodi politika „zaštitnika“ nacionalnih interesa. I da je iz njih počeo progovarati ljudski, građanski bunt koji ih, onda, po automatizmu vodi građanskim političkim partijama. U prilog tome, uostalom, govori i podatak da su u dva mostarska područja Jugozapadu i Zapadu, koja su desetljećima tretirana prostorom HDZ-ova apsolutnog političkog ekskluziviteta, građanske političke partije osvojile dva mandata – da je u njima Bh. blok bio treća politička snaga. I to je, što se mene tiče, dobar znak – i, po svemu sudeći, početak drugačijih političkih vjetrova od onih koji su obilježili poslijeratnu prošlost.
HDZ BiH je na proteklim lokalnim izborima ostao bez vlasti u četiri općine s većinskim hrvatskim življem, a isto bi se moglo dogoditi i u petoj takvoj općini. Što se događa u Livnu?
– I to je pokazatelj promjena među Hrvatima u BiH. Oni su se, naprosto, zasitili HDZ-a i njegove manipulativne, vrlo često i naglašeno kriminogene prakse njegovih najisturenijih kadrova. I stoga mu okreću leđa. Okrenuli su mu leđa u Tomislavgradu u kojem je s pozicije neupitne parije, koja je osvajala i do 80% glasova birača, spao na svega 14% osvojenih glasova i pao na poziciju četvrte političke partije. Čović je, potom, učinio sve da vrati Prozor-Ramu, a doživio je bukvalni potop – i njegova stranka i njegov kandidat za općinskoga načelnika. Na koncu, u Livnu su aktualna partijsko-politička grupiranja. Po informacijama koje dolaze do mene, vrlo realna je mogućnost da HDZ i tamo, prvi put nakon 1990. godine, završi na poziciji oporbene stranke. Sve u svemu, trend ove stranke je padajući i vrlo visok je stupanj vjerojatnosti da će se on nastaviti i na parlamentarnim izborima za dvije godine.
Od gubitka vlasti na lokalnim izborima još je gore ono što se događa stihijski i bez puno pompe. Naime, Hrvati masovno napuštaju BiH. Koliko za to „zasluge“ ima HDZ BiH, koji je na vlasti već gotovo 30 godina?
– Prvo, demografski egzodus nije samo hrvatski nego usud BiH i svih njezinih građana – ili, ako bi se koristio religijski vokabular, božja kazna za civilizacijsko i ljudsku posrtanje, izraženo kroz potporu nacionalšovinistima i probisvijetima koji su etničku mržnju koristili kao paravan za punjenje vlastitih džepova. Naravno da među tim nacionalšovinističkim polusvijetom i ideologijama HDZ-u pripada vrlo respektabilna uloga. I koliko god se njegovi „mozgovi“ trudili pilatovski prati ruke i za golgotu vlastita naroda optuživati druge, neke činjenice ih demantiraju na vrlo uvjerljiv narod.
Jer, egzodus Hrvata nije obilježje samo RS-a, tuzlanskog, sarajevskog i zeničkog kraja nego, nažalost, i prostora od Stoca do Livna – u kojima je demografsko pražnjenje zadnjih desetak godina čak i intenzivnije nego u drugim dijelovima zemlje. A u tom dijelu zemlje problem nisu ni Srbi ni Bošnjaci, niti se krivica za vlastitu kalvariju može svaljivati na njih. Hoću reći, u tom dijelu zemlje i sva priznanja za učinjeno i sva odgovornost za neučinjeno ide na samo jednu adresu – na HDZ BiH. Uostalom, pogledajmo što je u tom dijelu zemlje učinjeno. Kakvu su sudbinu imali gospodarski potencijali koji su postojali ranije, do 1990. godine. Koliko je novih proizvodnih pogona podignuto. Budimo pošteni i prema sebi i prema drugima. Nije građeno ništa. Samo je uništavano kako bi se prisvojilo za sitnu lovu. I kako bi se lovom punili vlastiti džepovi. I onda je nacionalni egzodus učinak koji se jedino i mogao dogoditi.
Nakon svega, je li došlo vrijeme za odlazak Čovića s čela HDZ-a BiH? Je li vrijeme za ostavku?
– Vrijeme za to je bilo davno. No, ostavku od Čovića ne treba očekivati. S tim je kalkulirao Sanader kad je 2005. godine i lobirao za Ljubića – prvo da dođe na čelo HDZ-a, a potom da amputira snagu HDZ-a formiranjem tobože izvornoga HDZ-a na čelu s Ljubićem. Svatko drugi bi u takvoj situaciji podnio ostavku na poziciju predsjednika stranke. No, Čović to nije učinio. Naprotiv, Sanaderu je poručivao da je HDZ BiH partija druge države i da je njegovo petljanje zapravo miješanje u poslove druge države.
U odnosu na to vrijeme je njegova pozicija danas značajno povoljnija. Jer, za svoju politiku on ima potporu i hrvatskoga HDZ-a i hrvatske države – čak i predsjednika Republike Hrvatske. S druge strane, ostavka na poziciju šefa stranke njemu danas znači veliki uteg o vratu, jer ga, zbog onoga što je činio prethodnih petnaestak godina, izlaže kao glinenog goluba različitim vrstama pravosudnog progona – i prijeti, usput, da završi tamo gdje ljudi tog kova u uvjetima djelovanja pravne države vrlo često završavaju. I stoga Čović neće učiniti ništa što bi ga ostavilo na brisanom prostoru – a ostavka na čelnu poziciju HDZ-a bi značila baš to.
Dakle, da zaključim, ostavka na mjesto predsjednika HDZ-a je, što se Čovića tiče, ravna misaonoj imenici. Ili drugim riječima, jedini način da ga se s trona skine je pobuna partijskoga članstva i svrgavanje po principu unutarstranačkoga puča. Pitanje je, međutim, je li za to sazrelo vrijeme. Moji prijatelji iz samog vrha HDZ-ove stranačke piramide me, a nije da ih nema – i usput, zauzimaju vrlo značajne pozicije u stranačkoj nomenklaturi – uvjeravaju da je Čović sve usamljeniji. I da je samo pitanje dana kada će se unutarstranačka eksplozija dogoditi. Osobno, međutim, nisam sklon povjerovati u takav scenarij u bliskoj budućnosti. Na rušenje Čovića će se, bojim se, još neko vrijeme morati čekati.
(Razgovarao: M. Iličić)