Partizanova publika Aleksandru Vučiću pogrdno i uporno skandira više od decenije. Studentski protesti su to proširili i na neke druge stadione i dvorane, kao i 1996. godine. Ako je raspoloženje navijača mjerilo popularnosti, predsjednik Srbije bi uskoro mogao završiti na klupi za rezerve

 

 

 

Kada su Partizan i TSC iz Bačke Topole 2. aprila započeli utakmicu na Topčiderskom brdu, očekivao se dobar fudbal. Partizan je Partizan, a TSC već godinama ozbiljno pretendira na status trećeg najmoćnijeg srpskog kluba. Regionalno širenje „meke moći“ Viktora Orbána, odnosno sponzorstvo moćne naftne kompanije MOL i pomoć Fudbalskog saveza Mađarske, vinuli su TSC (Topolyai Sport Club) iz opskurnosti nižih domaćih liga do reflektora evropskih takmičenja. Reflektori su sijali i na stadionu Partizana, ali pod njima su Partizan i TSC utakmicu završili bez golova. Razdvojili su ih tek penali. Brdo penala, zapravo. Psihička tortura u obliku 24 izvedena penala završila je rezultatom 10:9 za TSC, piše Radar.

 

 

U općoj političkoj apatiji donedavno se nije pridavalo mnogo pažnje pogrdnim skandiranjima partizanovaca Vučiću – izuzev samog Vučića, koji se na njih uporno žalio.

 

 

Da igra u značajnim utakmicama bude loša, nije specifičnost samo srpskog fudbala. Specifičnije je to što je značajnoj utakmici prisustvovalo jedva dvije hiljade ljudi, jer bez obzira na to ko igra, domaći fudbal pati od ozbiljnog manjka publike. I tih dvije hiljade, međutim, predstavljaju presjek društva. Na stadionu se okuplja raznolik svijet, od onih sa diplomama prestižnih fakulteta do „diplomaca“ ulice, a 2. aprila taj je presjek bio najglasniji dok je horski iznosio ocjene o karakteru predsjednika Srbije. To jeste specifično, iako nije novo, jer Partizanova publika Aleksandru Vučiću pogrdno i uporno skandira još od 2013. ili 2014. godine. U općoj političkoj apatiji na taj izazov donedavno nije obraćano mnogo pažnje – izuzev samog Vučića, koji se na provokativna skandiranja uporno žalio na televizijama i konferencijama za medije. Možda s razlogom, jer su komešanja na stadionima u prošlosti znala najaviti društvene potrese.

 

 

 

 

Skandiranja političkim „herojima“

 

 

Prvi primjeri takvih pojava mogu se pronaći daleko u prošlosti. Novosadski Dnevnik je, primjerice, decembra 1968. objavio izvještaj sa sjednice Republičkog vijeća Skupštine Srbije, gdje su glavna tema bili „nedavni šovinistički ispadi na fudbalskim terenima“, s posebnim osvrtom na utakmicu Partizana i zagrebačkog Dinama. Zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove Stevan Puvalić morao je poslanicima objasniti šta se dogodilo:

 

 

„Gledaoci su prvo negodovali zbog odluke sudije, a zatim je grupa neodgovornih navijača istupila šovinistički i uvredljivo prema igračima Dinama. Nakon utakmice uhapšeno je 13 najglasnijih izgrednika… Naknadno je uhapšeno još 30 osoba“, prenio je Dnevnik.

 

 

I sve to više od dvije decenije prije onih šovinističkih ispada koji su najdublje ostali u kolektivnoj svijesti. Ako se već 1968. godine Zagrepčanima vikalo da su ustaše, stadionske osamdesete nisu iznenađenje. No da ne bismo sve sveli na Partizan i Crvenu zvezdu u Srbiji, te Dinamo i Hajduk u Hrvatskoj, valja spomenuti da je i prištinska publika znala biti politički forum. Kosovo je ključalo 1981. godine, a 1983. FK Priština prvi put postaje prvoligaš. Ko je tada bio na stadionima, mogao je čuti da je to vrenje jedva prikriveno. Kada su navijači Prištine skandirali „E-ho, e-ho…“, možda je to zvučalo kao šala, aluzija na odjek kolektivnog skandiranja, ali izvjesnija je bila aluzija na ime tadašnjeg albanskog lidera Envera Hodže. Legendarni sportski novinar Mile Kos zapisao je oktobra 1983. da se isti „eho“ čuo i u augustu kada je Partizan gostovao u Prištini, i u oktobru kada je Priština gostovala Crvenoj zvezdi.

 

 

„Nedavno je u Beogradu Priština slavila pobjedu nad Crvenom zvezdom. Došlo je tristotinjak navijača s Kosova. Bili su bučni, čak i simpatični u svojoj vjeri i odanosti igračima i klubu sve dok se opet nije nadvila sablast nacionalističke strasti i najcrnjeg šovinizma. Opet se čulo: ‘E-ho, e-ho…’ Domaći navijači su protestovali, bilo je i onih spremnih da takve izgrednike izbace iz gledališta. Neko ih je zaustavio. I dobro je što jeste, možda bi pala i krv“, zapisao je Kos.

 

 

Haos kraja osamdesetih obilježila su politička skandiranja koja bi danas djelovala smiješno da nisu vodila u strašan rat. Navijači zagrebačkog Dinama isprva su skandirali Stipi Šuvaru.

 

 

Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve teže takve incidente pripisivati „neodgovornim pojedincima“, a još teže klupskom rivalstvu. Navijačke tribine su sve više prepoznavane kao ozbiljan barometar političkog pritiska, a kazaljka je ulazila duboko u crveno. Navijači Partizana i Crvene zvezde, uprkos klupskom neprijateljstvu, zajedno su odlazili na gostovanja u Zagreb, kao što su navijači Dinama i Hajduka dolazili u Beograd. Srbi i Hrvati igrali su „utakmice“ mnogo prije službenog rata i raspada države, a haos kraja osamdesetih obilježila su skandiranja koja danas zvuče groteskno. Navijači Dinama nisu odmah slavili Tuđmana ili Mesića, već Stipu Šuvara. A u Srbiji su se orili stihovi: „Delije, delije, haj'mo svi u glas, Slobodan Milošević navija za nas“ i „Partizan, Partizan, to je srpski tim, Slobodan Milošević ponosi se njim“.

 

 

 

 

Od Miloševića do Tadića

 

 

Nakon nestanka hrvatskih rivala, srpske tribine su postale pomalo konfuzne, baš kao i srpska unutrašnja politika devedesetih. Na stadionima su se veličali Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, pa i zaboravljeni Mirko Jović. Tribine su bile mjesta srpskog nacionalizma i regrutacije za ratove, ali su se tek građanskim protestima 1996–97. navijači ozbiljnije okrenuli protiv režima.

 

 

Pažljivijim promatračima stadioni su otkrivali dublje društvene polarizacije od obične stranačke politike – raskol Beograda i unutrašnjosti.

 

 

U februaru 1997. navijači Partizana, vraćajući se iz Soluna, pridružili su se protestima u Nišu sa transparentom upućenim „Slobi Turčinu“. Od 1998. do 2000. tribine i Partizana i Crvene zvezde pjevale su: „Umri, Slobo, spasi Srbiju“ i „Spasi Srbiju i ubij se, Slobodane“. Zastave studentskog pokreta „Otpor“ bile su vidljive na stadionima. U septembru 1998. Radnički iz Kragujevca dočekuje Partizan i cijela domaća publika skandira ne samo protiv vlasti, već i protiv Beograda. Nacionalna konfuzija jasno se osjećala i na utakmicama reprezentacije – nakon što se 1990. zviždalo himni „Hej, Sloveni“ u Zagrebu, sada se to događalo i u Beogradu.

 

 

Nakon pada Miloševića, fragmentacija političke scene prenosi se i na stadione. Više nema jasnog političkog izraza osim nacionalizma. Pojavljuju se zastave Srpske radikalne stranke na južnoj tribini Partizana, što tjera dio navijača. Reprezentacija Srbije i Crne Gore postaje svjetski fenomen jer na Svjetskom prvenstvu 2006. za nju skoro niko ne navija. Vlast Borisa Tadića vraća u opticaj staru pjesmu: „Spasi Srbiju i ubij se, Tadiću Borise.“

 

 

 

 

Boris Tadić je 2011. pokušao promijeniti tu percepciju žonglirajući loptom na stadionu Crvene zvezde i dovodeći Gasprom kao sponzora. No tek 2012. na vlast dolazi čovjek koji istinski shvata važnost stadiona – ne samo kao barometra, nego i katalizatora političkog pritiska.

 

 

Vučićeva vremena

 

 

Jedan sporedni akter Miloševićevog doba to je razumio mnogo bolje. Aleksandar Vučić pokreće renesansu FK i KK Crvena zvezda, kupujući mir crveno-bijelog svijeta, ali time od početka zaratava s crno-bijelim tribinama. Još u proljeće 2014. godine, na Partizanovom stadionu golovi se ne slave veseljem, već pogrdnim skandiranjem Vučiću. Na košarkaškim utakmicama Partizana bilo je još žešće, naročito nakon odlaska Duška Vujoševića.

 

 

Kada je Vučić 2015. rekao da ga Partizanovi navijači vrijeđaju „jer njihovi igrači imaju dvije lijeve noge“, Petar Grbić je proslavio gol izuvanjem i obuvanjem dvije lijeve kopačke. Inat je eskalirao, a Partizanovi navijači su to skupo platili prepuštanjem južne tribine ljudima poput Aleksandra Stankovića i Veljka Belivuka. Septembra 2016. emisari ovih grupa na istočnoj tribini, pred očima policije, tukli su navijače koji su skandirali protiv Vučića.

 

 

Na „vječitom derbiju“ 12. aprila, usred SNS skupa u Beogradu, crno-bijeli tabor rivale šalje u „Ćacilend“, upozorava ih da požure na miting i naziva ih lojalistima.

 

 

Pogrdna skandiranja su se prorijedila, ali nisu nestala, a sve do hapšenja Belivukove grupe 2021. trajao je mutan period. Ljeti 2021, na evropskoj utakmici protiv Dunajske Strede, na istočnoj tribini ponovno dolazi do sukoba zbog skandiranja Vučiću. No publika uzvraća, jug organizira novu upravu i skandiranja se vraćaju žestinom. Jug ih ne pokreće, ali ih ni ne sprječava.

 

 

Jug ih ne predvodi, ali ih ni ne ometa, a povremeno im se i pridruži. Na vječitom derbiju odigranom 12. aprila, usred naprednjačkog skupa u Beogradu, crno-bijeli navijački tabor je svoje rivale slao u “Ćacilend”, upozoravao ih da požure na miting, nazivao ih lojalistima – kao i mnogo puta ranije.

 

 

 

 

Sve to zato što je, kako rekosmo, Aleksandar Vučić do nedavno mogao računati na srdačan doček kada bi se pojavio na utakmicama Crvene zvezde. U decembru 2024. godine, u jednom zanimljivom ponavljanju historije, studentski protesti napokon su naveli i crveno-bijelu košarkašku publiku da se na utakmici Jadranske lige oglasi protiv predsjednika. “Sever” tada doduše nije bio prisutan, jer bojkotira Jadransku ligu, dok je na utakmici Eurolige u martu, kada je bio prisutan, politička atmosfera bila prilično šarena. Obična publika tada je pokrenula skandiranje “Ko ne skače, taj je ćaci”, što je “Sever” prihvatio, ali odmah uzvratio skandiranjem “Ko ne skače, taj je plenum”, “Ko ne skače, Kreni-promeni”, “Ko ne skače, Zeleno-levi” itd., metaforički razvijajući zastavu apolitičnosti, odnosno izjednačavanja režima i opozicije.

 

 

Srbija naravno nije jedina zemlja u kojoj tumač navijačkih povika mora poznavati političke prilike. Bilo bi, ipak, zabavno strancu objašnjavati zašto je poneki od dvije hiljade mazohista, koji su gledali utakmicu iz uvoda ovog teksta, zaurlao i protiv premijera Mađarske.

 

(Radar)

NAVIJAČI I STADIONI KAO BAROMETAR DRUŠTVENIH PROMJENA: Da li je Vučić “odigrao” svoje