Tokom obraćanja iz Ovalnog ureda 1. aprila, američki predsjednik Donald Trump nije krio ogorčenje zbog zabrane učešća u političkom životu koju je francuska krajnje desničarska političarka Marine Le Pen dobila – nazvavši to “velikim skandalom”, gotovo skandalom stoljeća.
Njen pravosnažni krivični postupak odbacio je kao lov na vještice, povlačeći paralele sa sopstvenim pravnim problemima i ponovo se predstavljajući kao žrtva sistema.
Sudeći po reakcijama s druge strane Atlantika, ta strategija ima odjeka, piše Politico.
Le Pen je brzo prigrlila narativ mučeništva, veoma sličan načinu na koji je Trump interpretirao napad na Capitol Hill 6. januara. Štaviše, preliminarne ankete u Francuskoj pokazuju da njen štićenik Jordan Bardella trenutno vodi kao mogući favorit za predsjedničke izbore 2027. godine.
Strategija očito funkcioniše. Pitanje je – dokle?
U MAGA svijetu biti iznad zakona nije samo prihvatljivo – to se podrazumijeva. To je poruka koju Trump želi poslati kroz svoju neviđenu ofanzivu na američke pravosudne institucije. Sudovi, suci, presude i advokatske firme – svaka instanca koja se usudi suprotstaviti njegovoj političkoj agendi – postaje meta.
To je suština Trumpove druge kandidature: period nemilosrdne unutrašnje rekonstrukcije, s ciljem učvršćivanja potpune političke i kulturne dominacije. No, signali iz njegovog plana “Project 2025” jasno pokazuju da ova transformacija ne poznaje granice – što dodatno potvrđuje njegova otvorena podrška francuskoj ekstremnoj desnici.
Američki predsjednik tako korača dobro utabanim putem: traženjem saveznika krajnje desnice voljnih da podrže njegov autoritarni pohod. U tom kontekstu mu se savršeno uklapa milijarder Elon Musk, čija verzija “slobode govora” postaje nezamjenjiva komponenta pokreta.
Musk je, poput Trumpa, odbacio pravne postupke protiv Le Pen kao politički motivirane. Također je kritikovao njemačku obavještajnu službu zbog nadzora nad strankom AfD, a podršku nije uskratio ni krajnjoj desnici u Rumuniji, koju su pogodile slične pravne optužbe zbog stranog uticaja.
Trumpovo pravno pozorište, u sprezi s Musk-ovim “cirkusom slobode govora”, stvorilo je apsurdan model političke dominacije. To je mješavina koja predstavlja bojni poklič svim evropskim oportunistima koji žele iskoristiti američki uticaj za sopstvene ciljeve, dok demokratija pokušava pokupiti ostatke te predstave.
Ovakva dinamika podsjeća na koncept “kulturne hegemonije” koji je razvijao italijanski filozof Antonio Gramsci – ideja da dominantna ideologija ne vlada silom, već se usađuje kroz institucije poput medija i obrazovanja.
Trumpova djelovanja utjelovljuju ovu ideju: od početka mandata on targetira medije, slabi Ministarstvo obrazovanja, nameće sopstveni autoritet unutar elitnih krugova, ukida programe raznolikosti, jednakosti i inkluzije, drastično ograničava prava na pobačaj i uvodi stroge kriterije za vojnu službu.
A to je tek djelić šireg plana, koji se već odvija – simboliziran njegovim “Danom oslobođenja”, odnosno uvođenjem tarifa, kojima namjerava potčiniti druge države. Iako je Musk pokušao ublažiti ton tokom nastupa na događaju italijanske krajnje desničarske stranke Liga, njegov “šef” ne pokazuje namjeru da odustane. Te tarife su, u Trumpovim očima, završni udarac – poruka da je spreman pregaziti sve kulturne norme i ušutkati svaki otpor, čak i ako to znači novu ekonomsku krizu globalnih razmjera.
Ima li nade?
Ipak, nije sve beznadežno.
Postoje dva znaka otpora koji bude nadu. Prvi je sve izraženiji skepticizam evropskih država prema Trumpovom performansu. Trgovinski pregovori ukazuju na to da Evropa traži alternativna partnerstva kako bi smanjila zavisnost od SAD-a, što pokazuje da saradnja s MAGA svijetom postaje sve teža.
Drugi znak otpora dolazi iz same Amerike – konkretno iz izbora za Vrhovni sud u saveznoj državi Wisconsin. Uprkos tome što je Musk uložio milione dolara, širio dezinformacije i ponavljao optužbe o izbornoj krađi, njegov kandidat je poražen. Čak ga i mnogi republikanci više ne žele.
U trenutku kada SAD pokazuje jasne znakove političke erozije i ekonomske nesigurnosti, Evropa ima priliku da se suoči s prijetnjom autoritarizma. Može razotkriti saveznike američke desnice kao ekonomski nekompetentne i bez ozbiljnih politika, te probuditi novo povjerenje u demokratski poredak – uprkos svemu.
Jer, iako je demokratija daleko od savršene, njene mane nisu nepopravljive – pod uslovom da Evropa ne poklekne pred transatlantskim “carem”.
Upravo zato, evropske države stoje pred raskrsnicom: mogu se ponovo posvetiti vrijednostima na kojima je EU izgrađena – otvorenosti, prihvatanju migracija i zaštiti ljudskih prava. Jer, to je jedini istinski protuotrov otrovnoj autoritarnoj mješavini koja iz Amerike dolazi 2025. godine.