OSVRT IVE KOMŠIĆA: “Što je Dodik više jačao secesiju Republike Srpske, sve je više jačala kosovska samostalnost”

Da li je Dodik politički genije ili luđak, pokazat će se uskoro. Ako je s punom sviješću išao na to da secesijom dobije samostalni RS, onda je luđak.

 

 

 

Piše: Ivo KOMŠIĆ

 

 

Možemo li govoriti  o Dodikovom poučku, kao što se u matematici i drugim znanostima govori? Koje su to konstante koje objedinjuju relativne vrijednosti ili elemente neke teorije?

 

 

Čini se apsurdnim dovoditi Dodika u bilo kakav pozitivan kontekst. Sve što je činio od kada je na vlasti i sve što čini ima samo negativan rezultat. Naravno, to je s pozicije države Bosne i Hercegovine. S pozicije srpskog nacionalizma i secesionizma, s pozicije entiteta koji zastupa, njegova djelatnost se čini pozitivnom. U povijesnim igrama negacije nekoga stanja pozitivan učinak se mora procjenjivati s različitih strana.

 

 

U čemu se sastoji Dodikov poučak?

 

 

Prvo, on je dokazao da entitetska uređenja države nisu funkcionalna. Entiteti uvijek imaju prenaglašenu regionalnu vlast koja je na granici suvereniteta države. Takav model kompromitira sve ideje regionalizacije ili federalizacije koje su se u nekim državama pokazale funkcionalnim. Dodik je svojom politikom srušio tu ideju i pokazao da je ona opasna ukoliko se ne kontrolira i ukoliko se sastavnicama države dadne prevelika samostalnost.

 

 

Drugo, Dodik je pokazao da radi centripetalnih entitetskih interesa entiteti završavaju u političkom i kvazidržavnom totalitarizmu. Svi životni interesi, demokratski, razvojni, politički, kulturološki, suspendiraju se radi očuvanja entitetske moći. Sve se stavlja u funkciju entiteta, otvara se sukob s nadređenom državom i sva politika se svodi na otimanje nadležnosti. U takvom sistemu vlasti cvate korupcija i kriminal jer ne postoje slobodne institucije njihove kontrole, a državne se ne priznaju.

 

 

Treće, Dodik je pokazao da entitetska uređenja, nastala na velikim političkim sukobima ili čak ratovima, ne mogu biti demokratska. Takva uređenja održavaju političke tendencije osamostaljenja, neprestano podgrijavaju ideje koje su bile u temelju sukoba iz kojih su nastala.

 

 

Četvrto, Dodik je dokazao da su entitetska uređenja uvijek destabilizirajuća za državu. Održavanje i jačanje entiteta je moguće samo uz slabljenje ili čak urušavanje države.

 

 

Peto, Dodik je dokazao da destabilizacija države vodi, paradoksalno, do centralizacije državnih politika i do homogenizacije regionalnih i svjetskih politika. Iz takvog poučka neminovni su zaključci o krajnjim dometima i štetnim posljedicama entitetskih uređenja. One proizvode suprotne efekte jer se državna politika ujedinjuje oko zaštite države. Centralistička entitetska politika silom guši svoju opoziciju, državna politička opozicija se ujedinjuje slobodnom voljom. Što se tiče međunarodne politike i njenog zaštitničkog odnosa prema državi BiH, ona nikada nije bila ovako jedinstvena. To jedinstvo je mogao postići samo Dodik.

 

 

Da su ovi poučci rezultat temeljitih i suptilnih političkih analiza, sa jasno programiranim ciljem, Dodik bi bio politički genije čija bi djelatnost ušla u političku teoriju. Međutim, on je samo pokazao dokle se smije ići s regionalizacijom ili federalizacijom neke države i gdje završava suverenitet države, a počinje regionalni legalitet. Ma koliko u političkoj teoriji to bilo fleksibilno postavljeno, u Dodikovoj praksi se pokazalo kao problematično. Federalno ili regionalno uređene države, a ima ih mnogo u svijetu, poslije Dodika, moraju strogo voditi računa o tome. Razmjere toga su se već vidjele u nekim secesionističkim pokušajima u složenim evropskim državama. Ovaj Dodikov poučak se pokazao učinkovitim naročito na primjeru Kosova i njegove samostalnosti.

 

 

Da nije bilo Dodikovog entitetskog forsiranja i da nije imao podršku iz Srbije, proces kosovskog osamostaljenja možda bi išao drugačijim tempom i drugim smjerom. Što je Dodik više jačao secesiju Republike Srpske, sve je više jačala kosovska samostalnost. Na kraju, Srbi nisu dobili ni “zajednicu općina”. To je zahvaljujući Dodiku jer njegov poučak je bio primjenljiv – ništa slično s entitetom RS nije se moglo dozvoliti. Ogledan primjer međunarodna zajednica je imala u BiH, s entitetom koji je izgradio Dodik. Kosovari trebaju Dodiku podići spomenik. Da je radio suprotno, da je s pozicije entiteta jačao institucije BiH, možda bi drugačije završila i ideja “srpskih općina”. Ovako, Dodik je uništio tu ideju.

 

 

Dodik je pokazao da jačanjem entiteta jača samo osobna vlast lidera. Da bi se pojačavale centripetalne entitetske moći, moraju slabiti demokratski procesi i pluralizacija politike. Centralizacija se podjednako provodi i u vladajućoj stranci i u političkoj stvarnosti. Sužavaju se prostori djelovanja političkih stranaka i nevladinih organizacija.

 

 

Svaki oblik opozicije proglašava se izdajom entitetskih interesa ili, još opasnije, izdajom naroda. Lider poistovjećuje interese naroda sa svojim interesima. Zaštita totalitarne vlasti se osigurava zakonima o državnoj sigurnosti, zabranom djelovanja nevladinog sektora, medija, i krivičnim zakonom o suzbijanju unutrašnjeg neprijatelja. U Dodikovoj izvedbi to se proširuje i na vanjske neprijatelje, a tu spada cijeli svijet.

 

 

U takvim okolnostima puca granica suvereniteta države i legaliteta entiteta. Da bi se granica pobrisala, entitet mora stalno širiti svoj legalitet. To je urušavanje države. Lojalnost državi se uskraćuje pred interesima osamostaljenja, autonomija nadrasta suverenitet države. Pošto je suverenitet države zaštićen Ustavom, onda se ide na njegovo ograničenje: državne institucije ne mogu djelovati u entitetu, entitet je država u državi. To je samo po sebi direktan sukob s Ustavom, a antiustavno djelovanje je krivično djelo.

 

 

Svjesno istrajavanje na tome je političko rušenje države jer praktičko nije moguće. Za praktične korake potrebna je sila. Bila ona vojna ili policijska, ona vodi u oružani sukob. Da bi se on izveo, potrebni su unutarnji kapaciteti za to i praktična destrukcija države. Ima li Dodik ta sredstava? Možda ih ima Srbija. Sigurno ih ima Rusija. Međutim, nije ovo ‘92. godina, rekao je šef NATO-a. Tko u tome još želi sudjelovati? Uz to, državne institucije rade.

 

 

Što je onda korist od secesionizma koji je praktički neprovodiv? Korist je privatna. Totalitarni sistem je najbolja podloga za korupciju i kriminal jer on suspendira sve demokratske institucije kontrole sistema. Na kraju cijeli sistem pada s padom lidera. Dodik je majstorski vezao entitet Republiku Srpsku za svoju osobnu sudbinu i vuče je u ambis. Pošto je krenuo u sukob s Ustavom države i državnim institucijama, koji ne može dobiti pravnim sredstvima, ostaje mu politička scena. Ovu scenu je sam urušio i izgubio podršku jer su mogući suradnici već proglašeni neprijateljima.

 

 

Dodikov poučak je primjenljiv i na sve buduće pregovore o miru širom svijeta. Sigurno ga u svijesti ima i američka administracija i EU pri pregovorima o zaustavljanju agresije na Ukrajinu. Hoće li Ukrajina i zapadni saveznici dozvoliti ikakav oblik ruske autonomije u okupiranim ukrajinskim pokrajinama bez obzira na to što ih je Ruska Federacija već pripojila? Dodikov poučak govori da se agresija ne smije nagraditi, da se agresivne ideje ne smiju ostaviti živima u administrativnim mirovnim rješenjima. Sam Holbrooke, tvorac RS-a se pokajao.

 

 

Da li je Dodik politički genije ili luđak, pokazat će se uskoro. Ako je s punom sviješću išao na to da secesijom dobije samostalni RS, onda je luđak. Ako je išao na to da ga uruši, onda je genije. To nitko ne bi tako dobro i dosljedno proveo.

 

 

Tek u tom kontekstu može se razumjeti ono što je Christian Schwarz-Schilling posvjedočio u svojoj knjizi “Prokockani mir u Bosni”. Kada je 2006. godine, kao visoki predstavnik za BiH, donio proceduru Dodikovog uklanjanje iz politike, jer je pripremao referendum o izdvajanju RS-a iz države BiH, upozoren je iz američke administracije da to ne čini. Zaštitili su Dodika. Da li su imali bolju procjenu o Dodikovoj ulozi u rušenju Republike Srpske od svih? Vjerovati je da američka administracija uvijek ima bolje informacije od ostalih. Ili ima bolje mehanizme kontrole?

 

 

Dodikov poučak dokazuje zakon dijalektike po kome negativno postaje pozitivno. Naš narod je stari dijalektičar: nije svako zlo za zlo.

 

(Oslobođenje)

OSVRT IVE KOMŠIĆA: “Što je Dodik više jačao secesiju Republike Srpske, sve je više jačala kosovska samostalnost”

| Bosna i Hercegovina, Slider, Vijesti |
About The Author
-