Stvaraju li Trump i Putin zajednički odgovor na globalne izazove Jaltom 2.0?
Kad imaš abnormalno glupe, bezobzirne, neodgovorne i pohlepne političare, onda na nagovor “prijatelja” potpisuješ akcijske planove s NATO savezom, pa deklaracije o vojno-tehničkoj suradnji, pa završiš s 20 posto okupirane države i s “prijateljskim” ropskim ugovorima na sto godina za ostatak države. A prijatelj đavolji odvjetnik gleda te sa smiješkom i kaže: “Alo, budalo, jesam te ja natjerao da se parabočiš s monstruoznom silom pa izgubiš suverenitet i 10 milijuna stanovnika, od čega milijun mrtvih i ranjenih? Sam si ovo htio, ali to ima krvavu cijenu koju ćeš platiti!” I u pravu je đavolji odvjetnik, svatko je tvorac svoje sudbine, a politika je umijeće mogućeg. Što je za Ukrajinu moguće, a što nemoguće, sad je valjda jasno, piše Zoran Meter za Dnevno.hr.
Naravno, događaj tjedna, a vrlo vjerojatno i godine, pa i onih koje slijede, ovisno o tome kako će se stvari dalje razvijati, nedvojbeno je prvi razgovor američkog i ruskog predsjednika još od veljače 2022., kada je tadašnji američki predsjednik Joe Biden telefonski razgovarao s ruskim vođom Vladimirom Putinom, koji je nakon tog razgovora i konačno odlučio pokrenuti invaziju na Ukrajinu. Riječ je, naravno, o iznenadnom telefonskom razgovoru novog američkog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina koji je šokirao Europu i Ukrajinu, ali i izazvao olakšanje u “ostatku svijeta” koji je s velikom nelagodom promatrao ukrajinski rat i ples na rubu sraza dviju jedinih nuklearnih velesila koje zajedno posjeduju oko 95 posto ukupnog vojnog nuklearnog potencijala u svijetu i u čemu su u međusobnom paritetu.
Stvaraju li Trump i Putin zajednički odgovor na globalne izazove Jaltom 2.0? Dvojica moćnih lidera nemaju toliko suprotstavljene stavove o samom rješenju ukrajinskog sukoba koliko naizgled o budućem svijetu, koji se, između ostalog, u velikoj mjeri kuje već pune tri godine upravo na ukrajinskim bojišnicama. Pa što se to onda, zapravo, prošlog tjedna dogodilo? Dogodila se dramatična promjena – bit ću to potpuno slobodan reći – cjelokupne američke dosadašnje strategije, koja je prije svega sam SAD, a onda i cijeli svijet, dovela na rub provalije, tj. do izbijanja trećeg svjetskog rata, a koji baš nitko, uključujući i globalne velesile, ne želi. Posljednje tri godine ključni američki stratezi očekivali su potpuno iscrpljivanje Rusije ukrajinskim ratom i time iznuđenu promjenu vanjskopolitičkog smjera Moskve koja se nakon dva i pol desetljeća Putinove vladavine konačno morala vratiti u okvire američkih globalnih interesa.
(Foto: Guliver Image, AP Photo/Pablo Martinez Monsivais)
Refleksni utjecaj
Na kraju se dogodilo sve suprotno: od poraza Rusije nije bilo ništa, goleme i povijesno neviđene proturuske sankcije dovele su do ubrzane unutarnje konsolidacije i jačanja ruske ekonomije koja upravo pokazuje rast od 4 posto BDP-a (komparacija s EU-om i ključnim članicama koje su i gurale navedene sankcije u svojih desetak paketa i koje sada same grcaju na rubu recesije djeluje gotovo nestvarno); u “projekt Ukrajina” i njezinu transformaciju od Euromajdanske revolucije 2014. do izbijanja rata, kako je to nedavno objavljeno u Washingtonu, SAD je uložio čak pet milijardi dolara, a nakon izbijanja rata dodatnih, kako reče Trump čak 350 milijardi dolara vrijedne vojne i financijske pomoći Kijevu; odustajanje od širenja NATO saveza na Ukrajinu, koje je bilo i ključni uzrok strateškog poremećaja američko-ruskih odnosa još od početka ovoga stoljeća i na čemu su mnogi i u SAD-u i u EU-u “parazitirali” usisavajući goleme iznose prije svega američkog proračunskog novca, što je i dovelo do trenja na američkoj političkoj sceni koje je, u konačnici, sada i dovelo Trumpa na vlast.
On sada polazi od teze da se bezumno bacanje američkog novca po svaku cijenu mora zaustaviti, a za svaki isplaćeni dolar morat će se znati za što je namijenjen i tko je za njegovu pravilnu uporabu odgovaran. Upravo je ukinuo moćnu agenciju USAID, zabranio financiranje hladnoratovskih medijskih projekata Radija Slobodna Europa i Glas Amerike (VoA) kao ljevičarskih medija koje više nitko i nigdje ne sluša i čiji novinari zapravo pišu i govore samo jedni drugima. Kada je riječ o Ukrajini, Trump polazi od činjenice da ondje sada treba spasiti što se spasiti može i spriječiti potpuni poraz te zemlje koja više ne može egzistirati ni vojno ni kao država bez golemih inputa od Zapada, koji za takvo što ima sve manje i sredstava i volje.
Suprotno Trumpu misle sadašnje političke elite unutar EU-a, ali samo kad su uvjerene da Amerika čvrsto stoji iza Ukrajine i njezine borbe protiv Rusije, a toga očito više neće biti. Zbog toga u Bruxellesu sada raste panika jer usklađene politike u promijenjenim okolnostima nema niti će je tako brzo biti lako postići s obzirom na sve izraženija unutarnja trenja i rast desnice koja otvoreno podržava Trumpovu viziju rješenja ključnih europskih problema. Ne mislim tu samo na otvorene antagoniste Bruxellesu kada je posrijedi njegova proturuska politika, poput Orbanove Mađarske ili pak Ficove Slovačke.
Objavu na X-u Elona Muska
Tu je još i Italija Giorgie Meloni, nesumnjive Trumpove simpatizerke, iako se ta zemlja zbog formalnosti solidarizira s vanjskom politikom EU-a. Sličan otklon upravo čini i Španjolska, dok ga je Austrija na izborima već javno demonstrirala, a sada još samo snažni refleksni utjecaj Bruxellesa sprečava austrijsku krajnju desnicu da i formalno preuzme vlast instaliranjem svog kancelara. Njemačku očekuju burne promjene koje je još nezahvalno prognozirati s obzirom na to da je ona stožerna zemlja EU-a o kojoj će puno toga ovisiti i čija je politika proteklih godina pod velikim pritiskom SAD-a, a to se nastavlja i sada.
Nakon što je NATO savez skupa s bivšim američkim predsjednikom i ključnim liderima zemalja EU-a gotovo dvije godine, od početka ukrajinskog rata, govorio da se Rusiji u tom ratu mora nanijeti strateški poraz, posljednjih godinu dana su reterirali u smjeru izjava kako treba spriječiti poraz Ukrajine i osigurati joj bolje startne pozicije za pregovore s Moskvom, da bi na kraju to potpuno evoluiralo u izjave kako se Europska unija i NATO moraju pripremiti za obranu od ruske agresije koja će “nedvojbeno uslijediti tijekom idućih nekoliko godina” i koju je zato nužno pobijediti u Ukrajini.
Upravo je to na dan navedenog razgovora američkog i ruskog predsjednika, ali prije njega, to rekao i glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte, a tjednima i mjesecima to govore i mnogi drugi čelnici država članica Saveza, prije svega s njegova istočnog krila predvođenog Poljskom i njezinim premijerom Donaldom Tuskom. Ovdje bih upozorio i na prošlotjednu objavu na X-u Elona Muska u kojoj kaže kako NATO savezu “predstoji ozbiljna rekonstrukcija”.
(Foto: Guliver /AP Photo/Evan Vucci)
Greška u koracima
Što je pod tim mislio, nije precizirao, ali i ovo je svakako više nego dovoljno da izazove uzbunu u vrhovima tog euroatlantskog političko-vojnog saveza kojemu, moguće je, slijede određene promjene. U svakom slučaju, ako želi opstati, uloga će mu biti jačanje obrambenih kapaciteta i prisiljavanje članica na još veća ulaganja u obranu i kupnju američkog oružja. Dakle, takve “greške u koracima” europskih elita i promjene navedenih izjava koje su gotovo strateškog karaktera najbolje su ukazivale na to da stvarne strategije Zapada u sukobljavanju s Rusijom na ukrajinskim bojišnicama zapravo ili nije bilo ili je bila potpuno promašena. Jer revidiranje izjava u skladu s promjenom ratne sreće na terenu nikako ne može biti konzistentna i čvrsta strategija, već puno prije ideologija s primjesom ostvarivanja željenog umjesto stvarno mogućeg.
Potonje je, nažalost, postalo dominantna analitička potka ključnih američkih think tankova još od kraja hladnog rata početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, a kada je ta potka ubrzano počela zauzimati mjesto analitičkoj školi američkog racionalizma, odmah su je slijedili svi ključni američki mediji koji su od Rusije sinkronizirano počeli stvarati sve većeg neprijatelja Zapada – puno brže nego što je to ona i sama bila ili uopće htjela biti.
Gotovo suluda politika Zapada, predvođena Joeom Bidenom, u posljednje četiri godine dovela je ne samo do potpune konfuzije u EU-u i NATO-u u pogledu nastavka njihove dotadašnje politike prema Ukrajini nego i do potpunog rastakanja i ono malo preostalog suvereniteta što ga je Europska unija imala prije dolaska Bidenove administracije na vlast 2021. Taj je suverenitet sada dugoročno izgubljen, jer poput Bidena, ni Trumpu sigurno neće padati na pamet da od Europske unije stvara bilo kakvo autonomno geopolitičko središte odlučivanja i globalnog gospodarskog konkurenta, već će nastaviti s isušivanjem konkurentne europske industrije i njezinim prebacivanjem u sigurnije američke luke za poslovanje, koje je počelo u doba Joea Bidena.
Šok i nevjerica
Uostalom, to je prošloga tjedna u praksi i demonstrirao uvođenjem novih carina na europski čelik i aluminij, što je pak izazvalo konsternaciju u Europskoj komisiji, čija je predsjednica Ursula von der Leyen posljednjih tjedana činila sve da se dodvori Trumpu kojem se, uzgred, tijekom američke predizborne kampanje oštro protivila, a u tome među europskim liderima nikako nije bila usamljena. Tako je nedavno najavila nužnost još većeg, ionako već vrlo velikog uvoza američkog ukapljenog plina (LNG), koji bi time dobio gotovo potpuni monopol na europsko tržište pa bi se EU de facto od strukture ovisne o ruskom pretvorio u strukturu ovisnu o američkom i pritom skupljem plinu. Najavila je i kupnju još više američkih proizvoda, jačanje europskog suprotstavljanja Kini i što sve ne. Ali očito – ništa nije pomoglo.
Spomenute carine i neočekivani Trumpov razgovor s Putinom o kojem prethodno nikog od europskih saveznika nije izvijestio šokirale su čelnike EU-a do te mjere da ni Ursula von der Leyen ni predstavnica EU-a za vanjsku politiku, Estonka Kaja Kalas, nisu to komentirale niti jednom jedinom riječju na dan kada se on i dogodio. Tim više što se zna da o ovome unutar EU-a nema niti će biti jedinstvenoga stava. Razočaranje je bilo tim veće što se i u Bruxellesu i u Kijevu očekivalo da će Trump prije razgovora s Putinom nazvati ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Dogodilo se suprotno, a osim toga, s Putinom je razgovarao gotovo nevjerojatnih sat i pol, podsjećajući ga pritom, između ostalog, i na savezničke američko-ruske odnose iz Drugoga svjetskog rata, razgovarali su o energetici, umjetnoj inteligenciji itd.
Nakon toga odmah je nazvao Zelenskog, za kojega je navodno izdvojio samo desetak minuta, dovevši ukrajinskog čelnika de facto pred svršen čin. Najavljujući mu slanje u Kijev svojih bliskih suradnika, od kojih je za Zelenskog najneugodniji američki ministar financija Scott Bessent koji postavlja neugodna pitanja gdje je završio isporučeni golemi američki novac. Još je neugodnije što će Trumpov ministar i službeno zahtijevati prebacivanje u američke ruke ukrajinskih vrijednih zemnih elemenata, u vrijednosti od – kako to Trump kaže – 500 milijardi dolara. To bi bila kompenzacija za američku dosadašnju i buduću pomoć toj zemlji. Reuters je prenio kako je Trump tijekom telefonskog razgovora s Putinom spomenuo mogućnost prekida vatre, ali da je Putin naglasio potrebu trajnog prekida vatre, što je potvrdio i Trump u svojoj izjavi u Bijeloj kući. “Sada želi mir. Ne želi da to završi i da opet počnu svađe za šest mjeseci”, rekao je Trump, istaknuvši kako vjeruje da je primirje moguće postići u “bliskoj budućnosti”.
(Foto: Guliver Image/ AP Photo/Jacquelyn Martin)
Dogovoreni sastanak
Rekao je da će nastaviti telefonski komunicirati s Putinom i da se s njim planira sastati u Saudijskoj Arabiji u “ne tako dalekoj budućnosti”. Osim toga, očekuju se i međusobni posjeti dvojice čelnika, dodao je. Upitan hoće li podržati ustupanje Kijeva ili razmjenu teritorija, američki je predsjednik rekao da će Zelenski “morati učiniti što mora”. The Economist 12. veljače između ostaloga piše kako se “čini da je Amerika prva napravila kompromis”. Novoimenovani američki ministar obrane Pete Hegseth nazvao je povratak Ukrajine u međunarodne granice “nerealnim”. Priznao je da “trajni mir u Ukrajini mora uključivati vjerodostojna sigurnosna jamstva kako bi se osiguralo da borbe više ne izbiju”.
Vezano uz navedene konstatacije dvaju medija, Putin je posljednjih mjeseci više puta ukazivao na to da Rusiju ne zanima primirje već trajni mir. Dalje Economist u istom tekstu kaže: “Pristaše Ukrajine na Zapadu optužuju Trumpa i njegovu svitu da čine ustupke Putinu, a da zauzvrat nisu dobili ništa. Ruska je burza porasla. Cijene nafte na svjetskim tržištima pale su za tri posto, dijelom odražavajući očekivanje da će razgovori u konačnici rezultirati oporavkom Kremlja i ukidanjem zapadnih sankcija za ruski energetski sektor i gospodarstvo u cjelini.” Trump djeluje brzo, nastavlja isti medij i konstatira kako je bivši general Keith Kellogg kojeg je Trump imenovao posebnim američkim izaslanikom za Ukrajinu i Rusiju sada ispao iz igre, a umjesto njega je uskočio “Trumpov prijatelj s golfa” i sadašnji izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff. On je 11. veljače stigao u Moskvu, odakle je vratio američkog učitelja Marka Vogela, koji je pušten iz zatvora, “što je bila gesta Putinove dobre volje uoči razgovora s Trumpom”.
“General Kellogg nije čak ni u Trumpovu imenovanom pregovaračkom timu koji čine državni tajnik Marco Rubio, savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz, direktor CIA-e John Ratcliffe i predsjednikov pouzdanik Witkoff.” Trump je “iznenada promijenio smjer”, nastavlja dalje britanski medij. “Dana 12. veljače izvijestio je na svojoj društvenoj mreži Truth Social o ‘dugom i vrlo plodnom telefonskom razgovoru’ s ruskim čelnikom. Trump je slavio savezništvo dviju zemalja u Drugom svjetskom ratu, obećao ‘vrlo blisku’ suradnju s Putinom i spomenuo ‘međusobne posjete’…”
(Foto: Guliver AP)
Eliminiranje uzroka
“Pregovori će zahtijevati izravne kontakte. Ali Trump je zapravo započeo normalizaciju odnosa s Rusijom bez postizanja značajnih ustupaka. Štoviše, Putinov je glasnogovornik rekao da se razgovori ne bi trebali ograničiti na okončanje borbi, već na ‘eliminiranje temeljnih uzroka sukoba’, što u žargonu Kremlja znači dovođenje Ukrajine u sferu utjecaja Rusije.”
Govoreći o spomenutoj Hegsethovoj izjavi o “trajnom miru koji mora uključivati vjerodostojna sigurnosna jamstva”, Economist konstatira: “No stječe se dojam da je on sam ta jamstva sasjekao u korijenu, jasno dajući do znanja da će Amerika učiniti malo na ovom području. Kijev neće biti primljen u NATO. Amerika neće slati trupe u Ukrajinu da provode bilo kakav mirovni sporazum. I neće dopustiti NATO-u da rasporedi europski kontingent za obranu koji bi mogao biti poslan onamo. Sigurnost Ukrajine bit će zadatak europskih i neeuropskih snaga, a ova misija ‘neće biti povezana s NATO-om’.” (…)
“Buduća podrška Ukrajini također je nejasna. Čini se da Trump vidi sporazum o američkom pristupu ukrajinskim rijetkim zemnim mineralima kao kompenzaciju za desetke milijardi dosadašnje pomoći Kijevu, koju je nazvao ‘neučinkovitom‘. Zelenski je nagovijestio da bi mogao omogućiti takav pristup u zamjenu za nastavak podrške, ali Trump još nije pristao.” Raspoloženje je među ukrajinskim dužnosnicima tmurno. “Mislim da će se sve odlučiti bez sudjelovanja Ukrajine”, zaključio je jedan od izvora ovog utjecajnog medija. “Ukrajina je u potpunoj nevolji. I Europa, usput, također.”
Potpredsjednik njemačkog Bilda Paul Ronzheimer razgovarao je u svom podcastu s Carlom Masalom, profesorom međunarodne politike na Sveučilištu Bundeswehra u Münchenu, o posljedicama telefonskog poziva. “Putin će pljesnuti rukama. Ovo je najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi. Europske sigurnosne snage neće ga spriječiti u ponovnom napadu na ostatak Ukrajine za nekoliko godina. … Putin će, dakle, dobiti ovaj rat. Postigao je da se Amerikanci povuku iz ovog sukoba.”
(Foto: Guliver Image / Sarsenov Daniiar)
Pokazana vrata
Činjenica da Donald Trump “nije čak ni obavijestio Kijev i Bruxelles o predstojećem razgovoru s Putinom znači da Europa i Ukrajina neće biti pozvane da sudjeluju u predstojećim pregovorima. Jednostavno su im pokazana vrata, bez ikakvog oprostite”. “Jednostavno će biti obaviješteni o odlukama koje su donijele dvije glavne figure, a nitko neće tražiti pristanak Europljana i Ukrajinaca. Svjedoci smo provedbe apokaliptičnog scenarija”, rekao je ljutiti Masala iako nije definirao zašto je to zapravo apokaliptično. The New York Times piše o potpunoj Putinovoj pobjedi, a slično piše i Bloomberg. Na CNN-u je ugošćen jastreb neokonzervativaca i bivši Trumpov suradnik, a već dugo veliki neprijatelj John Bolton, koji govori o Trumpovoj izdaji američkih i ukrajinskih interesa.
Ali gledano općenito, od samog sadržaja gotovo da je važniji bio ton razgovora između Trumpa i Putina. Prvi put nakon mnogo godina, pa i desetljeća, američki i ruski čelnici razgovarali su bez vječno prisutnih optužbi poput onih o nepoštovanju ljudskih prava, bez ugroza, prijetnji novim sankcijama i sličnog, što dovoljno govori o promjeni ukupne paradigme. Razgovor između Trumpa i Putina šok je za mnoge, ali ne i one koji su ili vrlo dobro upućeni ili pak imaju sposobnost vidjeti dalje od drugih. Jer dogodilo se ono što se itekako moglo naslutiti još početkom prošle godine, otkako su postupno sazrijevali uvjeti za otklanjanje svih prepreka za Trumpovu kandidaturu, a onda i pobjedu na izborima.
Uski krug najviših američkih elita koje vladaju kapitalom i koje u konačnici o svemu odlučuju, nakon definitivne spoznaje o propasti “operacije Ukrajina” započete još 2014., čiji im je željeni uspjeh trebao osigurati nove goleme resurse i ključnu geopolitičku moć za dugotrajnu, ako ne i vječnu, globalnu dominaciju, a time i očuvanje svojih privilegija – shvatio je nužnost potpunog zaokreta američke strateške politike. U suprotnom bi, zbog upornog odbijanja Moskve da im se ponovno pokori kako je to već jednom bilo nakon raspada SSSR-a, prije ili poslije, nastavkom ukrajinskog rata unedogled došli u situaciju neizbježnosti neposrednog američko-ruskog vojnog sukoba.
(Foto: Guliver/AP Photo/Roman Chop)
Zaobiđeni Ukrajinci
Spomenuta suluda Bidenova politika, koja je gotovo gurala upravo u tom katastrofičnom smjeru, samo je naizgled bila suluda, a de facto je bila kontrolirana politika navedenih američkih sila, koja na kraju nije dala za njih očekivani rezultat i koju je stoga nužno bilo promijeniti ne samo da se sačuva ono što se na globalnoj razini za Ameriku još može sačuvati nego i da se spriječi stvarni armagedon. Moskva i Putin u tom su smislu iskazivali nevjerojatnu strpljivost kada su mnogi i zbog Putinovih prijetnji eskalacijom u slučaju prelaska ruskih “crvenih crta” očekivali puno oštriju rusku vojnu reakciju, pogotovo zato što je Moskva doživljavala poniženja zbog ukrajinskih vojnih uspjeha ili napada na ruski matični teritorij zapadnim dalekometnim raketama.
Ruske oštre reakcije na kraju nije bilo osim po teritoriju same Ukrajine, u čemu su ulogu odigrali i razni zakulisni američko-ruski kontakti kao što su bili tajni sastanci šefova njihovih obavještajnih službi ili pak misije Trumpu vrlo bliskog novinara i sadašnjeg suradnika Tuckera Carlsona, koji je putovao u Moskvu prije točno godinu dana i intervjuirao Putina, Sergeja Lavrova i čuvenog geopolitičara i ruskog tvrdolinijaša Aleksandra Dugina. Ta su putovanja zapravo bila kanal za odašiljanje signala američkih silnica Putinu, kao i obratno, o neizbježnosti početka dijaloga u odnosima dviju zemalja i završetka neprijateljstava.
Iako vrlo važan, razgovor dvojice najmoćnijih svjetskih vođa zasad ne znači ništa drugo nego, nakon mnogo vremena, davanje prilike diplomaciji, a ne međusobnim optužbama, uvredama i na kraju ratu. Zapravo je tek odlučeno o početku pregovora, a oni će biti i vrlo složeni i dugi. Dotad će se ukrajinski rat nastaviti svom žestinom. Ruska vojska istu je noć nakon tog razgovora ukrajinske regije i glavni grad Kijev masovno zasula dronovima, raketama Iskander i drugim vrstama ubojitog oružja, a ukrajinska je uzvraćala napadima svojim dronovima na susjedne ruske regije. Time je Moskva demonstrirala kako, iako se oprezno nada uspjehu u pregovorima s Trumpovim četveročlanim timom, ništa ne smatra sigurnim dok se konačni sporazum ne stavi na papir i ne potpiše.
Udarac na ego
Zasad će o njemu odlučivati samo Trump i Putin, a s vremenom će im se pridružiti i ukrajinski predsjednik jer ga i on mora potpisati, ma tko to bio s obzirom ma to da Trump inzistira na provedbi izbora i, čini se, već križa Zelenskog. Njemu pak predstoji oštra unutarnja borba koja je počela odmah nakon Trumpova razgovora s Putinom i bit će “na život i smrt”, kako je to još nekoliko dana prije navedenog razgovora izjavio gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko. Osim Ukrajine, u početnoj fazi u pregovorima neće sudjelovati ni EU. Europske elite sada su u šoku i pokušat će učiniti sve da ostanu u igri barem kao prividni čimbenik koji o nečemu odlučuje. U stvarnosti neće odlučivati ni o čemu, već će se nastojati prilagoditi i same početi inzistirati na pregovorima.
One svoju priliku vide u tome da Trumpu kažu kako ni one bez Amerike neće sudjelovati ni u kakvim mirovnim operacijama u Ukrajini ili u financiranju te zemlje, u nadi da će to Trumpa prisiliti ili na oštriji stav prema Putinu ili na uvažavanje i ključnih europskih interesa jer će u protivnom ostati i bez svog novca i bez ukrajinskih rijetkih zemnih metala. Ali teško da će time impresionirati Trumpa koji u tom slučaju cijelu Ukrajinu može lako prepustiti Putinu i time potpuno degradirati kratkovidne europske političare, a i sam bi Putin u tom slučaju američkim kompanijama sigurno velikodušno dao ukrajinska rudna bogatstva na koja je Trump sada bacio oko. Zato će mnogi u Europi sa žaljenjem i nevjericom gledati vjerojatni vrlo brzi sastanak Trumpa i Putina u Rijadu (koji nije slučajno odabran, jer će i sa saudijskim nasljednim princem Muhammedom bin-Salmanom, kao domaćinom, obojica sigurno razgovarati i o širim bliskoistočnim temama – od Gaze i Izraela do Irana).
Tim više što je Trump ovim Putinu s vrata i konačno skinuo pokušaj međunarodne izolacije odnosno zabrane njegovih putovanja u mnoge svjetske zemlje. Štoviše, oba su lidera potvrdila i svoje vrlo vjerojatne susrete u Moskvi i Washingtonu. Ondje će u konačnici odlučiti o tome tko će sve s njima moći sjesti za pregovarački stol radi postizanja sporazuma o trajnom rješenju ukrajinskog sukoba, čije će okvire oni prije toga sami definirati. Ostali će biti samo dekor koji će kimati glavama, jer ih inače ondje neće ni biti, što bi opet bio prevelik udarac za njihov ego i ugled pred domaćim elektoratom koji se ionako ubrzano topi.
Većina je rudnika u ruskim rukama ili su im vlasnici oligarsi
Neugodnost za Zelenskog, koji ovih dana putuje s kartom ukrajinskih zemnih elemenata kojima namjerava trgovati jer mu je to posljednja poluga spasa, i daje intervjue brojnim medijima, ovdje predstavljaju dvije važne činjenice: prvo, da je vlasnik tih rudnika jednim dijelom Rusija koja je okupirala teritorije na jugoistoku zemlje bogate njima, a drugim dijelom ukrajinski oligarsi.
Zanimljivo je u tom smislu i ime Mikole Zločevskog, kontroverznog oligarha i svojedobnog suvlasnika čuvenog Burisma Holdingsa, energetske kompanije u čijem je vijeću direktora sudjelovao i Bidenov sin Hunter Biden dok je njegov otac još bio potpredsjednik SAD-a u drugom mandatu Baracka Obame i zadužen za ukrajinsku politiku.
Ne slučajno, prošlog tjedna u ukrajinskoj Verhovnoj radi najavljena je potreba žurne provedbe nacionalizacije tih rudnih bogatstava i njihovo “vraćanje narodu”, kako je to 10. veljače rekao predsjednik njezina odbora za financije i carinsku politiku Danilo Hetmantsev, prijašnji zastupnik iz proruske Stranke regija bivšeg predsjednika Janukoviča, a sadašnji zastupnik vladajuće stranke Sluga naroda Volodimira Zelenskog. U ovoj suludoj ukrajinskoj političkoj kaši teško mi je ne vjerovati da je u navedenoj izjavi Hetmantsev zapravo mislio na američki narod.
Rusi preuranjeno slave vojnu pobjedu
Kada se sve objektivno sagleda, čini se da je Rusija uistinu izvojevala potpunu pobjedu, ali ne nad Trumpom nego nad cijelim združenim Zapadom koji nije imao izlazne strategije iz pokrenute “operacije Ukrajina”, uvjeren u nemogućnost poraza od jedne Rusije koja je desetljećima u zapadnom političkom i medijskom miljeu prikazivana kao bijedna i slaba država – velika benzinska crpka koja se održava samo zahvaljujući izvozu nafte. Na kraju se pokazalo da je sve suprotno od toga te da je politika Zapada bila potpuno promašena.
Sada smo tu gdje jesmo. Povratka na staro više nema i potpuno je nepotrebno tražiti krivce i govoriti tko je i zašto u čemu pogriješio. To je upravo i stav vječno pragmatičnih američkih elita koje shvaćaju da život ide dalje. Ovoga su puta pokušale i nisu uspjele, što ne znači da jednom u budućnosti neće imati i neke nove prilike. Zato je bolje ići naprijed nego i svijet i sebe skupa s njim iz očaja zapaliti do temelja.
(SB)
Related posts:
LJETO U SARAJEVU: Najviše turista došlo je iz ovih zemalja…
RAZDIRALO JU JE ŠTO JE VARALA MUŽA! Otkriven MOTIV ljubavne drame! ZBOG 1 STVARI PEKARKA SA ČUKARICE JE UPUCANA
DODIKU OPET NEĆE BITI DOBRO; PROFESOR KURTĆEHAJIĆ NAJAVIO: „Republika Srpska mnogo je bliža raspadu nego otcjepljenju…“
STEFAN SCHWARTZ ŠOKIRAO HADŽIFEJZOVIĆA: Čović treba zaboraviti “Herceg-Bosnu”, Inzko evnuh a Dodiku…
NAKON SRAMOTNIH IZJAVA USLIJEDILO POKAJANJE; MILOMIR MARIĆ SE PRAVDA: “Nisam nacionalista, IZVINJAVAM SE LOGORAŠIMA Omarske…”
“POSLE `AIDE` I FILM O UBICI SRBA”: EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ najavom da će se snimati filma o NASERU ORIĆU digao Srbiju na noge!
Eksplozije od ranog jutra odjekuju diljem Ukrajine: Karta pokazuje gdje su sve Rusi dosad napali
OBJAVLJENO KAKO SE BIDEN IZNERVIRAO ZBOG ZELENSKOG: DOBIO JE MILIJARDU DOLARA, A NIJE POKAZAO ZAHVALNOST
PROPAO PRLJAVI PLAN KONAKOVIĆA I HIFA-OIL: Poništena dozvola za gradnju opasnog kompleksa u vodozaštitnoj zoni na Dobrinji
Zelenski: Sankcije ruskoj nafti značajno utiču na Putinovo financiranje rata
Powered by YARPP.
