Po istom pravilima vakufa po kojima je nastalo Sarajevo nastao je i Mostar, Zvornik, Foča, Rogatica, Višegrad, Travnik, Bijeljina, Stolac, Gornji Vakuf, Donji Vakuf i brojni drugi gradovi. Cijeli proces nastanka gradova se, dakle, odvijao po jasno utvrđenim pravilima. Da to nije bio Isa-beg Ishaković, bio bi neki drugi visoki (vojni) funkcioner Osmanske države, ali nastanak i razvoj grada su odredile strateške potrebe osmanske države.

 

 

 

Piše: SAMIR BEGOVIĆ

 

 

Nakon što je predsjedavajući Gradskog vijeća Sarajeva Jasmin Ademović (NiP) na dnevni red naredne sjednice planirane za 19. februar odlučio staviti Odluku o obilježavanju osnivanja Sarajeva kojom bi se utvrdio i ozvaničio Dan osnivanja Sarajeva, a koji bi se obilježavao organiziranjem naučnih, kulutrnih i drugih manifestacija i javnih događaja, ponovo je u domaćoj javnosti otvoreno suštinski naučno pitanje osnivanja grada Sarajeva, kakvoj smo mogli svjedočiti 2019. godine kada je prvi put ovo pitanje pokrenuto.

 

 

Rasprava se još uvijek vodi u političkom polju, naučnici se rijetko oglašavaju, uglavnom putem otvorenih pisama. Sukus svih kritika na nastojanje da se donese odluka o obilježavanju Dana osnivanja Sarajeva jeste da će Dan grada Sarajeva, koji se obilježava 6. aprila i koji je uspomena na oslobađanje Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, najblaže rečeno, pasti u drugi plan.

 

 

Tako je gradska vijećnica iz Naše stranke, Mirela Džehverović, poručila da “nikad ne bismo smjeli dopustiti da početak stvaranja Sarajeva vežemo za vakufnamu Isa-bega Ishakovića”.

 

 

“U najboljem slučaju mi taj datum možemo vezati samo za ime grada, ali nikako i za sam grad koji je postojao i prije dolaska Osmanlija i čija je infrastruktura dijelom inkorporirana u ono što će se graditi u sklopu Osmanskog carstva a što je danas jedan od stubova identiteta Sarajeva, ali nikako njegov početak”, kazala je Đehverović ne negirajući veliki značaj Isa-bega Ishakovića u historiji grada.

 

 

Džehverović, dakle, izričito tvrdi da je “sam grad postojao i prije dolaska Osmanlija”, ne navodeći izvore i djela na koja se poziva.

 

 

A upravo je to ključno pitanje: kakva su naučna saznanja o nastanku Sarajeva, na koje izvore i djela se pozivamo, koliko je to pitanje u nauci istraženo… Ne možemo, a to se redovno radi, pozivati se na mišljenja određenih naučnika samo zato što imaju titulu historičara bez da smo uzeli u obzir u kojem polju se navedeni naučnik specijalizirao i koliko ima autentičnih naučnih radova u polju koje nas zanima.

 

 

Kada je u pitanju Sarajevo, historijska nauka je zaista odgovorila na gotovo sva krupna pitanja iz njegove prošlosti da suštinski nema mjesta za ovakve polemike, ukoliko imamo političke odgovornosti ili odgovornosti prema prošlosti našeg grada.

 

 

KAKO JE NASTALO SARAJEVO?

 

 

Na području današnjeg Sarajeva se još u neolitiku nastala čuvena Butmirska kultura (3500–2500. godine prije nove ere). Nakon propasti butmirske kulture, područje Sarajeva naselili su Iliri koji su tu formirali svoja naselja i čije materijalne ostatke su arheolozi otkrili.

 

 

Nakon rimskih osvajanja ovih područja, polako počinje i širenje rimske kulture (prvo stoljeće nove ere), da bi se u trećem stoljeću na području današnje Ilidže, razvio u pravom smislu, antički grad – Aquae S… (drugi dio naziva nepoznat) koji je postao administrativno središte ovog dijela rimskog carstva sa, procjenjuje se, više hiljada stanovnika.

 

 

Sarajevski historičar Salmedin Mesihović Aquae S… naziva “starovjekovnim pretkom današnjeg Sarajeva” jer svojim političkim značajem i veličinom odgovara onome što će kasnije, u osmanskom periodu, postati Sarajevo.

 

 

Propašću rimskog carstva taj “predak Sarajeva” će također “umrijeti” i potpuno nestati pa će u sarajevskom polju samo preživjeti kultura stanovanja koja neće rezultirati urbanim načinom života sve do dolaska Osmanlija.

 

 

Da sa osmanskim osvajanjem nastaje grad, odnosno da nikakvo razvijeno gradsko naselje na sarajevskom polju Osmanlije nisu zatekle, konsenzus je svih historičara unazad cijelo stoljeće.

 

 

Još je čuveni sarajevski historičar Vladislav Skarić, prethodnik generacije velikih bosanskohecegovačkih historičara, u svom znamenitom djelu “Sarajevo i njegova okolina: od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije” objavljenom prije Drugog svjetskog rata, ukazao na presudnu ulogu osmanskih osvajanja u nastanku novog grada.

 

 

“Izvorni kraj rijeke Bosne leži na sredoraći putova, koji vode sa raznih strana i sastaje se u sarajevskom i visočkom polju. Radi toga je u srednjem vijeku Visoko sa svojom okolinom bilo središte bosanske države. Strateški i politički interesi Turskog Carstva pomakli su doduše centar pokrajine Bosne, ali ne mnogo, ni izvan ovoga kraja. Mjesto Visokog podigla se opet u istom kraju, samo za tridesetak kilometara dalje na jugoistoku, nova varoš, Sarajevo, koja je postala strateško i političko središte turskog dijela Bosne, a poslije 1463. godine i docnijih godina i njeno pripredno središte”, pisao je 30-ih godina prošlog stoljeća.

 

 

Da na području današnjeg Sarajeva prije dolaska osmanlija nema gradskog naselja istakla je i čuvena historičarka Desanka Kojić-Kovačević u svom znamenitom djelu “Gradska naselja Srednjovjekovne bosanske države”.

 

 

“Tako se postepeno nazire jedan malo poznati proces formiranja trgova, izraslih iz lokalnih sajmova. Čak i pomenuti Tornik, najveće naselje koje su Turci zatekli kaka su došli u ove krajeve (područje današnjeg Sarajeva), nije ništa drugo nego jedan seoski trg, čije ime čak ni Dubrovčanima nije bilo poznato. To su sve, u stvari, bili mali seoski trgovi bez uticaja na velike ekonomske procese, koji su se odigravali u Bosni u ono vrijeme. Njihov značaj je u tome što ukazuju na razvijenost agrarne proizvodnje i potrebu da se na određenom mjestu vrši razmjena viškova agrarnih i stočarskih proizvoda”, navodi Desanka Kovačević-Kojić u svom djelu.

 

 

Da bi razumjeli kako je nastalo Sarajevo, moramo prije svega razumjeti instituciju vakufa koja je bila ključna u njegovom nastanku, ali i čitavom nizu gradova širom Bosne i Hercegovine i Balkana.

 

 

“Poznato je da je uloga vakufa za vrijeme osmanske uprave, naročito ranijeg perioda, bila u toj mjeri značajna da se razvitak gradova ne može odvojeno ni razmatrati od istorije i uloge vakufa. Vakufski objekti razne namjene, sa značajnom arhitekturom, u kojima je bio skoncentrisan cio vjersko-prosvjetni, kulturni i privredni život muslimana, činili su urbane kosture svih gradova. U periodu širenja granica Osmanske države osnovnu brigu države predstavljala je vojska i uprava, dok je briga o kulturno-prosvjetnim i socijalnim prilikama ostavljana privatnoj incijativi, uglavnom ustanovi vakufa”, pisao je veliki bosanski osmanista Adem Handžić.

 

 

Još jedna ključna činjenica na koju Handžić upozorava jeste uloga države u nastanku gradova. Dakle, Sarajevo kao i svi drugi novonastali gradovi širom osmanskog carstva i BiH bili su, kako Handžić kaže, “rezultat državne politike” Osmanskog carstva, a carstvo je to ostvarivalo “preko institucije vakufa”.

 

 

“O formiranju gradskih naselja sa orijentalno-muslimanskom fizionomijom najsadržajnije podatke nalazimo u turskim popisnim defterima iz 15-17. stojeća. Također, rijetko sačuvane zaklade (vakifname) o prvim džamijama sadrže podatke o pravom cilju podizanja gradskog naselja. Iz tih podataka proizilaze da je nastanak gradova u Bosni, odnosno podizanje prvih džamija, mnogo više rezultat osmišljene državne politike, uslovljene vojno-administativnim , komunikacionim, strategijskim, privrednim i drugim državnim potrebama, nego što je to bilo prosto realizovanje pobožne volje konkretnog vakifa”, piše bosanski osmanista Adem Handžić.

 

 

Sve ovo što je istakao, Handžić je u svojim naučnim radovima dokazao upravo na primjeru Sarajeva i nekoliko drugih gradskih centara u današnjoj Bosni i Hercegovini. Zato je vakufnama Isa-bega Ishakovića toliko važna u historiji Sarajeva odnosno njegovog nastanka.

 

 

To je vrlo opsežan dokument koji nam pruža uvid u svu kompleksnost i važnost institucije vakufa u nastanku gradova u Osmanskom carstvu. Institucija vakufa je regulisala cijeli niz poslovnih odnosa, do u sitne detalje, tako da je gotovo po pravilu, brojne današnje općine i gradovi širom BiH svjedoče o snazi i utjecaju osmanske institucije vakufa.

 

 

Sarajevo, dakle, nije nikakav izuzetak. Po istom pravilima vakufa po kojima je nastalo Sarajevo nastao je i Mostar, Zvornik, Foča, Rogatica, Višegrad, Travnik, Bijeljina, Stolac, Gornji Vakuf, Donji Vakuf i brojni drugi gradovi. Cijeli proces nastanka gradova se, dakle, odvijao po jasno utvrđenim pravilima. Da to nije bio Isa-beg Ishaković, bio bi neki drugi visoki (vojni) funkcioner Osmanske države, ali nastanak i razvoj grada su odredile strateške potrebe osmanske države.

 

 

Dokaz da je Sarajevo jedan sasvim novi urbani centar jeste i činjenica što se on nakon stabiliziranja osmanske vlasti u tadašnjoj Bosni počeo razvijati impresivnom brzinom. Naime, oni gradovi, a to su istraživanja potvrdila, koji su izrastali kao urbani nastavak srednjovjekovih varoši, razvijali su se znatno sporije od onih koji su Osmanlije podizali kao sasvim nove gradove. Sarajevo je sa druge strane, već početkom 16. stoljeća je postalo jedan od vodećih gradova po veličini na cijelom Balkanu.

 

 

Da u Bosni nastaju novi gradovi, bez obzira da li je na mjestu njegovog nastanka ranije postojalo određeno naselje, istakla je i Desanka Kovačević Kojić.

 

 

“Turci su sa sobom donijeli novi tip grada, po postanku i karakteru različit od onog koji su zatekli. Ukoliko se neki gradovi nastavljaju na srednjovjekovni grad, u pitanju je često samo kontinuit mjesta, a ne i života”, navodi u svom znamenitom djelu o gradskim naseljima u Srednjovjekovnoj Bosni.

 

 

Da je institucija vakufa bila ključna za nastanak i razvoj Sarajeva potvrđuje nam upravo jedna od stavki vakufname Isa-bega Ishakovića.

 

 

“A kad se ukaže potreba za podizanje kakve građevine u spomenutom vakufu, pa bilo to na naseljenom ili nenaseljenom mjestu, nju će osnivati i graditi mutevelija (upravitelj vakufa) prema mjestu i potrebi”, navodi se u jednoj od stavki Isa-begove vakufname. Ovo je jasan dokaz da je vakuf “živo tijelo” koje se ne prestaje širiti sa nekoliko objekata izgrađenih i navedenih u vakufnami već prihode koje generira nastavlja, današnjim rječnikom rečeno, reinvestirati.

 

 

ZAR JE DATUM ZAISTA BITAN?

 

 

“Vakufnama Isa-bega Ishakovića, turskog vojvode tzv. Zapadnih strana i drugog sandžakbega bosanskog koji је u maloj Vrhbosni udario temelj današnjeg Sarajeva, – za njegove zadužbine u Sarajevu iz godine 1462. То је najstariji turski spomenik sačuvan u Bosni, iako u prepisu, i osnovni izvor о postanku Sarajeva”, ovim riječima je Isa-begovu vakufnamu još 1952. godine opisao beogradski univerzitetski profesor Hazim Šabanović, najznačajniji osmanista ovih prostora i dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva.

 

 

Vakufnama je nastala u mjesecu džumade-l-ula 866. godine po hidžri odnosno između 1. februara i 3. marta 1462. godine. Otuda i prijedlog da se kao datum osnivanja Sarajeva uzme 1. februar, kao prvi dan u navedenom vremenskom rasponu.

 

 

Činjenica da jedan glavni grad države ima dokument koji svjedoči o njegovom postanku, da zna ime čovjeka koji je sve napisano sproveo u djelo, da o tom imaju konsenzus svi najznačajniji historičari koji su istraživali ovo pitanje, i da se kroz historijske dokumente od tada do danas može pratiti razvoj cijelog grada je izvanredan dokaz kulturnog bogatstva grada i historijskog naslijeđa kojeg grad treba obilježavati na prikladan način.

 

 

Dobar primjer takve prakse, bez obzira na sporove oko datuma, različite historijske okolnosti i kulturne utjecaje u svojoj prošlosti, jeste italijanska prijestolnica – Rim.

 

 

(VJEČNI GRAD) RIM – PRIMJER ODNOSA PREMA PROŠLOSTI

 

 

Svake godine se u Rimu paradama i raznim performansima obilježava osnivanje grada. Kao datum osnivanja Rima uzima se 21. april 753. godine. To je datum koji je predložio antički autor Marko Terencije Varon koji je živio u prvom stoljeću stare ere. Mnogi drugi antički istraživači su pisali o datumu osnivanja Rima, ali se Varonov proračun prihvatio u tradiciji i ostao do danas prihvaćen iako su moderni naučnici utvrdili da on nije tačan.

 

 

Drugim riječima, tačan datum suštinski i ne postoji, jer Rim nije nastao i razvio se u praznom prostoru već je rezultat višestoljetnog obitavanja ljudi na tom prostoru (još od paleolita), i najvjerovatnije, smatraju naučnici, rezultat spajanja više manjih naselja negdje u 8. stoljeću prije nove ere. Svima je, na kraju krajeva, poznata čuvena rimska izreka “Roma non uno die aedificata est” ili, u prijevodu – Rim nije nastao u jednom danu.

 

 

Ipak, to nije nikakva prepreka da današnji Rimljani prihvate Varonov izračun kao datum kada će oblježavati dan osnivanja svoga grada, niti se taj datum osporava tvrdnjama kako je postojalo i nešto starije od toga. Naravno da je postojalo, ali se time danas bavi arheologija, prekopavajući zemlju i slažući mozaik života na tom području, a ne politika. Organizacija ovog slavlja je povjerena udruženju građana, odnosno volonterima koji drže do antičke tradicije Rima.

 

 

Ipak, stanovnici i vlasti Rima danas više pridaju pažnju 29. junu – Blagdan svetih Petra i Pavla – zaštitnika Rima, što se vezuje za katoličku tradiciju mučeništva. U organizaciji proslave učestvuje više nivoa vlasti, zajedno sa crkvenim velikodostojnicima.

 

 

Imamo dakle u najslavnijem evropskom gradu lijep primjer kako se skladno obilježavaju dva važna datuma u njegovoj historiji, u čemu učestvuju svi njegovi građani iako se obilježavaju suštinski različite historijske epohe i različiti historijski događaji.

 

 

 

(SB)

SARAJEVO, KAO NI RIM, NIJE NASTALO U JEDNOM DANU, ALI NIJE NI SLUČAJNO: Sve se odvijalo u skladu sa strateškom politikom osmanske države, Isa-beg Ishaković je bio njen izvršilac!