Prema insajderskim informacijama, prve ozbiljnije razmirice između dvojice popularnih Sarajlija zaiskrile su nakon što je Zdravko odbio Goranov poziv da gostuje na nekim koncertima na kojima je nastupao sa “Orkestrom za svadbe i sahrane“…
Piše: SENAD AVDIĆ
„Ovo je priča o o tome kako smo moj drug i ja išli da plešemo“. Ovo su riječi kojima Goran Bregović otvara pjesmu „Manijači“ koju su on i Zdravko Čolić zajedno otpjevali prije 15-ak godina i koja se našla na albumu „Kad pogledaš me preko ramena“, objavljenom 2010. godine. Pjesma je, kako je kasnije objašnjavao Čola, bila njegova ideja koju je Bregović onda aranžerski dotjerao, a tekst je pisala pokojna beogradska hitmejkerka Marina Tucaković. Čolić, koji nikada ranije nije snimio duet sa nekim pjevačem ili pjevačicom, objašnjavao je da nije riječ o klasičnom duetu, nego prije o „drugarskom projektu“ dvojice starih prijatelja, veseloj plesnoj pjesmi…
Bilo je to prvi put da se na nekoj pjesmi dvojica Sarajlija pojavljuju zajedno. Bila je, to, ujedno, i posljednja njihova suradnja.
Životne i umjetničke biografije Zdravka Čolića i Gorana Bregovića preplitale su se, preklapale i dopunjavale skoro punih pola stoljeća. Obojica su rođeni iste godine (1950.) u Sarajevu. Zdravkov otac Vlado je bio policajac, Goranov otac Franjo je bio oficir Jugoslovenske narodne armije. I jedan i drugi su rano postali najpopularniji muzičari i izvođači na prostoru Jugoslavije. Čolić je promijenio nekoliko pop-rock grupa („Ambasadori“, „Korni Grupa“) prije nego što je počeo solističku karijeru. I Bregović je do objavljivanja prvog albuma „Bijelog dugmeta“(1974. godine) imao ozbiljno izvođačko/tezgaroško iskustvo, svirao je u zemlji i inostranstvu u različitim muzičkih postavama i formatima.
…A SAD SU ONI NA REDU
Prva Bregovićeva pjesma koju je otpjevao i snimio Zdravko Čolić nastala je prije 50 godina, 1974., i imala je naslov „Sad sam ja na redu“. Bila je to na izvjestan način i najava njegove prakse „posuđivanja“ poznatih i manje-poznatih svjetskih muzičkih hitova tog vremena: preuzeo je cijele dijelove vrlo popularne pjesme „Paranoid“, engleske heavy metal grupe „Black Sabbath“.
Ova se pjesma nije našla na debitantskom albumu Zdravka Čolića „Ti i ja“ objavljenom 1975., ali jesu druge dvije Bregovićeve kompozicije: balada „Loše vino“ za koju je tekst napisao Arsen Dedić i „Igraš se vatrom“. Najveći broj pjesama na albumu je napisao Kornelije Bata Kovač, koji je bio i izvršni producent. Goran Bregović je autorstvom u nekoliko pjesama pomogao mladom Čoliću da se iz šlagersko-festivalskih voda, „lakih nota“u koje je u početku zaplovio, približi pop i rock muzičkom izrazu.
Bregović se ne pojavljuje kao autor na narednom Čolićevom albumu „Ako priđeš bliže“ koji ga je afirmirao kao jedinstvenu i tih godina nedostižnu muzičku zvijezdu jugoslovenske estradne scene. U vrijeme pripremanja i izlaska toga albuma lider „Bijelog dugmeta“ služio je vojni rok, pa Čolić okuplja „šarenu“ ekipu vodećih autora i muzičara iz toga vremena, Kemal Monteno, Arsen Dedić, Ranko Boban, Slobodan Bodo Kovačević… i, naravno, neizbježni Kornelije Kovač. I Čolić i „Dugme“ tih godina svoje albume snimaju u muzičkim studijima u Londonu i objavljuju u zagrebačkom „Jugotonu“.
Uoči odlaska u JNA Bregović i „Bijelo dugme“ održali su po mnogo čemu prevratnički koncert, nezabilježen u dotadašnjoj povijesti jugoslovenske popularne muzike, u Beogradu kod Hajdučke česme se okupilo 50-70 hiljada posjetitelja.
Ništa manje ljudi nije se okupilo godina dana kasnije na koncertu Zdravka Čolića na stadionu „Marakana“ u Beogradu i nekoliko dana kasnije na sarajevskom „Koševu“.
Goran Bregović se po povratku iz JNA pridružuje autorskom timu koji radi pjesme za naredni Čolićev album „Zbog tebe“ objavljen 1980. Zdravko je na ovoj ploči ponovo okupio impresivnu ekipu vrhunskih autora, Kornelija Kovača, Kemala Montena, Đorđa Balaševića, Arsena Dedića, Duška Trifunovića…, ali je ipak najveće hitove („Pisaću joj pisma duga“, „Pusti, pusti modu“, „Prava stvar“) potpisao Bregović. On je bio bio još prisutniji na narednom Čolićevom albumu „Malo pojačaj radio“(1981.) na kojem su se našli i njegovi i danas popularni evergrini „Mađarica“ (zajedno sa Đorđem Balaševićem), „Malo pojačaj radio“, „Oktobar je počinje sezona kiša“…
Da su Zdravko Čolić i Goran Bregović mnogo više od muzičkih suradnika i drugova koji „upadaju u mravinjak diskoteka“ potvrdilo je njihovo zajedničko osnivanje prve privatne diskografske kuće u tadašnjoj državi simboličnog naslova „Kamarad“ (Drug) pod čijom etiketom 1984. godine stvaraju i prodaju sarajevskom„Diskotonu“ njegov naredni album „Ti si mi u krvi“… Taj je diskografski projekat izazvao napetosti na relaciji Sarajevo- Zagreb jer je „Jugoton“ cijelu prethodnu deceniju imao ekskluzivna prava na sarajevske „zlatne koke“, „tvornice para“ Zdravka Čolića i „Bijelo dugme“.
TRI MUŠKETIRA: ČOLA, BREGA, DINO
Nakon skoro šest godina tokom kojih je Zdravko Čolić snimio samo jedan za njegove standarde relativno blijed i komercijalno neuspješan album „Rodi me majko sretnog“ kojeg je producirao Kornelije Kovač, dvojica drugova se nalaze u Beogradu tokom 1990. godine; Bregović preuzima na sebe gotovo cjelokupan posao (autorski i producentski) na povratničkom albumu velikog pjevača „Da ti kažem šta mi je“. Naslovnu pjesmu je napisao Dino „Merlin“ Dervišhalidović koji u to vrijeme još uvijek nije bio autorska i izvođačka zvijezda kakvom će postati posljednjih dvadesetak godina. „Čaj shukarije“, „Čija je ono zvijezda“, „Negdje na dnu srca“, „Rijeka suza i na njoj lađa“ neke su od Bregovićevih pjesama (na tekstove Marine Tucaković i Duška Trifunovića) koje su uz naslovnu Merlinovu numeru vratile Zdravka Čolića na sami vrh jugoslovenske diskografske i estradne scene kojim je godinama suvereno gospodario.
Zdravko Čolić je godinu-dvije prije rata iz Sarajeva preselio u Beograd, gdje će mu se na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu pridružiti i Bregović. U ratnim godinama Čolić je zamrznuo muzičku karijeru, ne snima, ne nastupa, nema ga u medijima, živi povučeno. Rat u Sarajevu i Bosni teško je podnosio, roditelji su mu izbjegli sa Grbavice u Beograd. Sa druge strane, Bregović se feniksovski diže iz egzistencijalne i kreativne krize, najviše zahvaljujući muzici koju radi za filmove Emira Kusturice, najprije „Arizona dream“, potom i „Underground“. Suradnja sa Kusturicom otvara mu vrata velikih svjetskih diskografskih i filmskih kuća, komponuje muziku za velike filmske projekte („Kraljica Margot“…), obnavlja koncertnu aktivnost sa živopisnom družinom talentovanih srpskih muzičara koje okuplja u „Orkestru za svadbe i sahrane“.
Bregović u drugoj polovini 90-ih sporadično angažira Čolića za neke svoje muzičke projekte tokom snimanja u studiju, a uključio ga je u veliki muzički događaj na kojem je on bio kreativni domaćin, u Atini kada je glavni grad Grčke bio evropska prijestolnica kulture.
Njih dvojica i dalje održavaju u životu diskografsku kuću „Kamarad“ za koju 1997. godine zajedničkim snagama snimaju Čolićev album „Kad bi moja bila“, prvi nakon sedam godina odsustva sa estrade i javnosti općenito. Izdavač je bila filmsko-muzičko-producentska kuća „Komuna“. Bregović je ovaj album „nakrcao“ svojim pjesmama ( „'Ajde, ‘ajde, Jasmina“, „Jako, jako slabo srce zavodiš“, „Melankolija“, „Tabakera“…) sa prepoznatljivim pop-folk zvukom.
Zdravko Čolić nakon iznimnog uspjeha (još jednog) povratničkog abuma svake dvije-tri godine objavljuje nove albume („Okano“, 2000, „Čarolija“ 2003, „Zavičaj“ 2006) na kojima više ne sudjeluje Bregović. Sve češće pjesme piše sam, ili angažira afirmirane autore, stare suradnike Balaševića, Bajagu, Arsena Dedića. U međuvremenu je pronašao novog aranžersko-producentskog čudotvorca, još jednog predratnog Sarajliju (rođenog u Travniku) Nikšu Bratoša, multinstrumentalistu, svestranog elektro-inženjera koji je nekoliko godina uoči rata bio član „Crvene Jabuke“, a prije toga zanimljivog novovalnog sarajevskog benda „Bonton Baja“. Bratoš, „čovjek-orkestar“ kako su ga u Sarajevu zvali, je nezobilazan suradnik svih velikih hrvatskih muzičkih zvijezda (Gibonni, Severina, Crvena Jabuka), a suradnja sa Čolićem ga etablira kao veliku regionalnu producentsko-glazbenu „zvjerku“.
ISPOČETKA, JOŠ JEDNOM
Zdravko Čolić nakon definitivnog povratka na estradu uspostavlja suradnju sa još jednim važnim čovjekom u svojoj karijeri: Adisom Gojakom, menadžerom, koji je početkom rata kao srednjoškolac iz Sarajeva preselio u Beograd gdje je familiju sklonio njegov otac – vojno lice. Za mladog i ambicioznog Adisa se pričalo da se „dobro oženio“ kćerkom izvjesnog utjecajnog policajca iz Srbije. Takva „reputacija“, bila stvarna, ili napuhana, pomogla je Gojaku u ugostiteljskim poslovima kojima se u početku bavio u Beogradu. Bolje upućeni u muzičku industriju Srbije i regiona nemaju dilemu da je Gojak praktično spasio, odnosno produžio zvjezdanu karijeru Zdravka Čolića za kojeg se dugo govorkalo da nema više ambicija, da ga je letargija trajno odvojila od studija, turneja, estrade. On je bio izvršni producent svih pet Čolićevih albuma koje je veliki pjevač snimio u periodu 2000-2010, a organizirao je i zahtjevne turneje tokom kojih je Čola (iznova) pokorio regionalnu muzičku konkurenciju.
Na velikim koncertima, poput onoga u sarajevskoj „Zetri“ Bregović sa svojim orkestrom je bio Čolićev gost.
Prema insajderskim informacijama, prve ozbiljnije razmirice između dvojice popularnih Sarajlija zaiskrile su nakon što je Zdravko odbio Goranov poziv da gostuje na nekim koncertima na kojima je nastupao sa “Orkestrom za svadbe i sahrane“. I jedan i drugi su kroz decenije muzičkih karijera umjeli vješto izbjegavati javne svađe i konflikte, pogotovo u zajedničkim poslovima i odnosima, pa ni ova spekulacija nikada nije potvrđena. Ali, tvrde ljudi iz njihovog okruženja, odnosi Gorana i Zdravka su posljednjih desetak godina potpuno zahladili, njihovo udaljavanje se iz poslovne sfere preselilo u privatnu.
Navodno je tome presudio događaj koji je prilično iznenadio muzičko-poslovni establišment regiona: Adis Gojak je nakon deset godina izuzetno uspješne suradnje i lojalnosti Zdravku Čoliću (navodno su zajedno, „popola“ napravili i kuću u Beogradu) postao menadžer Gorana Bregovića!
Godinama, praktično od početka rata u Bosni i Hercegovini, najvažniji i najuspješniji menadžeri u Srbiji su dolazili iz Sarajeva. Među njima je posebno mjesto zauzimao Raka Marić, dugogodišnji menadžer „Bijelog dugmeta“. Marić je bio pokretač ponovnog okupljanja i velikog povratka „Bijelog dugmeta“ tokom 2005. godine kada su održali tri spektakularna koncerta u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Bio je glavni organizator nastupa nekih od najvećih pop-rock muzičkih zvijezda u Crnoj Gori i Srbiji, poput Madonne, „Rolling Stonesa“. Pored Marića, krupne muzičke projekte u Srbiji vodio je Dragan Gane Pecikoza, koji je, pored ostalog, menadžer Emiru Kusturici i njegovom „No smoking orkestru“. Kiki Zurovac, predratni menadžer „Zabranjenog pušenja“ koji se „vrtio“ i oko „Dugmeta“, jedno je vrijeme zastupao Čolića, dok taj posao nije preuzeo Adis Gojak.
Nakon što se Raka Marić povukao iz estradnog posla, Bregoviću je trebao novi menadžer i odabire Adisa Gojaka. Ljudi bliski Čoliću pričaju da je on taj transfer doživio kao dvostruku „izdaju“, Goranovu i njegovog bivšeg menadžera i producenta.
Goran Bregović, koji za sebe zna često reći da se „ne vezuje ni za ljude, ni za gradove“, svaki put kada su ga pitali za razlaz sa Emirom Kusturicom, odgovarao bi na sličan način: „Nismo on i ja Gabi i Arsen pa da trajemo zajedno cijeli život“. Vjerovatno bi sličan njegov odgovor bio i ukoliko bi bio upitan za prekid suradnje sa Zdravkom Čolićem. Istina, Bregović je u posljednjih 10-15 godina postao globalno popularan, održava koncerte širom svijeta i za suradnje sa lokalnim, regionalnim muzičarima ima sve manje i motiva i vremena.
NEKO JE OKLEVETAO ZDRAVKA
O tome se do sada nije javno izjašnjavao ni Čolić, iako su u posljednje vrijeme iz krugova, uslovno kazano bliskih Bregoviću, stizale ružne insinuacije i maliciozne optužbe na njegov račun. Tako je ranije pomenuti Kiki Zurovac u jednom medijskom intervjuu koji je proteklog ljeta bio viralan kazao da je „Zdravko Čolić njegovo najveće razočarenje“, da„nikada nije imao para“ i da ga je on (Zurovac) „spasio od dugova“ pomogavši mu da zaradi velike novce. Ko god da prati estradnu scenu u regionu, i ukoliko poznaje predratnu scenu u Sarajevu zna da je Čolić više novca podijelio i potrošio na prijatelje i poznanike nego što su ih neke muzičke zvijezde (i njihov menadžeri poput Zurovca) zaradili u karijeri! Vjerovatno bi Čolić bio velika zvijezda i punio dvorane čak i kada bi pjevao, recimo, logaritamske tablice!
Ono što stoji jeste da je Zdravko Čolić, do prije dvadesetak godina, narodski rečeno, „valjao svakome više nego samome sebi“, dok za Bregovića važi obrnuto: da je sve podredio svom uspjehu, karijeri, i naravno novcu. „Nisam ja nikad imao komunističku gadljivost prema parama“, jedna je od Goranovih maksima.
Od sredine prošle godine „Bijelo dugme“ predvođeno Goranom Bregovićem i menadžerom i producentom Adisom Gojakom krenulo je iz Sarajeva na veliku turneju „Doživjeti stotu“ na kojoj će obilježavajući 50 godina postojanja tokom dvije godine održati desetine koncerata u regionu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Prvo polugodište im je bilo više nego uspješno, gdje god su nastupali, dvorane su bile pune.
S druge strane, Zdravko Čolić je i dalje, pola stoljeća nakon prve suradnje sa starim drugarom Bregovićem, najtraženija i najplaćenija ex-jugoslovenska muzička zvijezda. Honorari za njegove nastupe nedostižni su mlađim kolegama: za novogodišnji nastup u Crnoj Gori, tvrdi se, plaćen je 120 hiljada eura.
Dvojica Sarajlija Goran Bregović i Zdravko Čolić, tvrde ljudi njima bliski, odavno ne komuniciraju. Kada se slučajno sretnu u Beogradu, ili na nekom mjestu gdje im se putevi i poslovi ukrste, kurtoazno razmijene „zdravo za zdravo“. Da li je svađa zbog menadžera jedini uzrok za „kraj jednog divnog prijateljstva“, to više nije ni važno…
Kao što smo započeli ovaj tekst, posljednjom zajedničkom pjesmom dueta Bregović-Čolić „Manijači“, možda je najbolje da je ga tako i „zavežemo“, stihovima iz pjesme „Stari moj“, briljantne minijature čiji je autor Bregović, koja je zatvorila Zdravkov album „Zbog tebe“ snimljen prije 45 godina: „I sjetićeš se se pjesme, pjesme, jer tu si makar svoj/ I sjetićeš se pjesme, pjesme, i biće puno bolje, stari moj“…
(SENAD ANTE-PORTAL)