SVIJET U STRAHU: ŠTA SU IMPLIKACIJE POLIKRIZE U CRVENOM MORU

U slučaju da se rat u Gazi nastavi, dugoročniji i bolniji problemi su i vjerovatniji.

Globalnu nestabilnost u nesretnom kontekstu današnjice opravdano je geopolitički organizaciono i funkcionalno preispitivati.

Razloga je nekoliko i prvi leži u činjenici da odnosi i okolnosti nisu stacionarne i da u sigurnosnom okruženju gotovo svih regija vidimo jasnu geopolitičku konkurenciju. Takvi uslovi i real(geo)politika iznova obnavljaju strahove zbog zabrinutosti u vezi sa snabdijevanjem energentima, tržišnih tenzija i volatilnosti cijena nafte.

Potpuno je jasno da različiti pokušaji regionalnog uvezivanja ili pak stvaranja sheme kolektivne sigurnosti, kolektivne političke kulture ili međudržavne saradnje, nisu nažalost dali pozitivne iskorake i obečavajuće rezultate na Bliskom istoku. Memorandum iz januara 2024. godine o razumijevanju koji Etiopiji omogućava direktan pristup Crvenom moru u zamjenu za službeno priznanje nezavisnosti Somalilanda, otcijepljene regije Somalije, podstakao je regionalne strepnje i tenzije između više država na ionako nestabilnom afričkom rogu. U vrijeme kada je Somalija i dalje zaglavljena u sukobu i dok se Etiopija bori s višestrukim unutrašnjim pobunama nakon brutalnog građanskog rata, trenutne tenzije mogle bi pogoršati sukobe i potencijalno iznjedriti nove.

Zbog stanja preko puta, generalni sekretar Ujedinjenih nacija naglasio je da: “Ništa ne može opravdati kolektivno kažnjavanje palestinskog naroda“ i historijski je presedan da se Izrael procesuira prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je donesena nakon Drugog svjetskog rata zbog nezamislivih zločina počinjenih tokom holokausta. Dugoočekivano održivo primirje u Gazi i zaustavljanje gubitka civilnih života usljed nemilosrdnog napada Izraela, uslov je bez kojeg ne biva pozitivan ishod i prema svemu sudeći malo je vjerovatno da će sukob potrajati nakon sredine 2024. godine. U slučaju da se rat u Gazi nastavi, dugoročniji i bolniji problemi su i vjerovatniji.

Pojedini analitičari zapažaju da je rast u eurozoni već usporen rusko-ukrajinskim ratom i ekonomske nevolje snažnih evropskih država opterećivat će konsekventno centralnu i istočnu Evropu gdje je rast međusobno uslovljen. EU međutim pokazuje veću zainteresovanost zbog raspleta i prijetnji u širem okruženju i simptomatično je istaći da je prvi smrtonosni napad na američke snage u regiji od početka izraelskog rata u Gazi uslijedio nakon najave EU o pomorskoj misiji na Crvenom moru. Prilagodljivost i prepravljanje transportnih ruta idejom korištenja kopnenog srednjeg koridora kroz Aziju zanimljiva je aktuelna debata u pogledu mogućih alternativa zbog kraćeg i sigurnijeg vremena tranzita između dva najveća tržišta u svijetu.

Globalizacija kao izvor napajanja globalne ekonomije pokazuje rupture izazvane pokušajima veće regionalizacije i cjelokupnog restrukturiranja ali i jednu vrstu otpornosti na dinamične izazove zbog aktuelnih novih-starih odnosa. Ova skica polikrize negativno pogađa sve strane pa i kinesku ekonomiju i implicitno otkriva da diplomatija Pekinga u bliskoistočnom kompleksu nema odlučujući utjecaj na ključne aktere u regiji. U vremenu policentrizma u kojem i dalje vodeću političku i vojnu snagu ima SAD i nakon nešto manje od dvije godine od početka otvorenog rata, agresije, invazije i okupacije Ukrajine, kraj globalizacije nije na horizontu zbog snažnih interkonekcija uprkos sve složenijoj geopolitičkih agendi u godinama iza nas.

Prema podacima Centra za geoekonomiju istraživačke organizacije Atlantic Council – oporavak tržišta od poremećeja i različitih obrađenih geopolitičkih događaja (Kubanska kriza, Yom Kippurski rat, teroristički napad u Madridu, Rusko-gruzijski rat, bombardovanje u Siriji) pokazuje kroz recentnu historiju različitost u efektima, vremenskoj izloženosti i posljedicama. Slikovito je istaći da je metež iz 2001. godine, nastao nakon terorističkih napada na SAD, trajao nešto duže od mjesec dan nakon čega je uslijedio oporavak tržišta.

Značajniji utjecaj je zabilježen u slučaju napada bespilotnim letjelicama na Saudi Aramco 2019. godine, dok je, oporavak tržišta nakon Iračke invazija 1990-ih na Kuvajt trajao oko pet mjeseci. S tim u vezi, oružani napadi i raketni udari na brodove i tankere koji se kreću Adenskim zaljevom prema Aziji, plove u Crvenom moru ili prolaze Sueckim kanalom prema Sredozemlju i Evropi ili drugim mjestima, zadnjih pedeset godina predmet su stručnih analiza, procjena i upozorenja. Momenat ključanja i posljedično motiv ažuriranja analiza hronike bliskoistočnog regionalnog sigurnosnog kompleksa predstavlja čin preuzimanja odgovornosti Organizacije islamskog otpora Iraka za napad 28. januara na američku bazu u sjeveroistočnom Jordanu u Rukbanu poznatu kao Toranj 22. Vojna kampanja SAD rezultirala je promptno uništenim komandnim i kontrolnim centrima, skladištima raketa, projektila i dronova te mnogim logističkim čvorištima organizacijama poput ove ili IRGC-a koje aktivno podržava Teheran. Irački mediji bilježe najmanje 16 mrtvih u američkim uzvratnim udarima od 4. februara i takvo ciljanje ključnih saveznika Irana u Siriji i Iraku odražava kontrolirani porast nasilja, ali i regionalizaciju sukoba.

Najnovije vojne akcije svakako da ne predstavljaju odlučujući potez za značajno slabljenje vojnih sposobnosti iranske šire strategije, kako zbog posvećenosti osiguravanju globalnih brodskih puteva tako i zbog sprečavanja potencijalne regionalne eskalacije. Iranski koncept stvaranja „osovine otpora“ sastavljene od Hezbollaha, Islamskog džihada, Narodne mobilizacijske snage, IRGC-a i jemenskih Huta često se pojednostavljeno posmatra kao jedinstvo volje i sinhronizacije, pri čemu višestruka priroda međusobnih odnosa nerijetko zasjenjuje inicijalne uzroke nastale u lokalnim kontekstima koji su u dobroj mjeri naslonjeni na arapsko-izraelski neuspjeh kreiranja „Novog Bliskog istoka“. Huti, poznati po čvrstoj kontroli u Jemenu i protivljenju izraelskim akcijama u Gazi, ostaju važna snaga i poluga u dinamici regije. Njihovi korijeni sežu do religijskog i pobunjeničkog pokreta koji se pojavio 1990-ih, u početku kao odgovor na ono što su smatrali ekonomskom i političkom marginalizacijom jemenske vlade koju podržava Saudijska Arabija. Huti su pridobili međunarodnu pažnju i značajno povećali svoj regionalni utjecaj nakon preuzimanja Sane, glavnog grada Jemena 2014. godine i građanskog rata koji je magnetizirao regionalne i globalne sile. Huti evidentno nisu promijenili kurs nakon američkih i saudijskih napada 2016. i u proteklom vremenu uložili su značajnije resurse u kvalitetnije sisteme naoružanja i predstavljaju polugu Teheranu u geostrateškom cilju regionalne dominacije.

S druge strane, stvarnost je možda ponajbolje opisana procjenom ureda UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova da će se više od 17 miliona ljudi u Jemenu suočiti sa većom nesigurnošću zbog unutrašnjih sukoba, narušene privrede i infrastrukture, ali i pogoršanog pristupa hrani u nadolazećoj godini. Ova bliskoistočna država kao jugozapadna kapija poluostrva ima i vidljive klimatske promjene koje u dobrom dijelu djeluju kao multiplikator postojeće, sada već regionalne krize.

Hronologije radi, 17. decembra prošle godine nosač tereta pod zastavom Bahama pretrpio je štetu od raketnog udara i napada dronom, nakon čega je intervenirao razarač USS Carney, što je jasan i otvoren signal korporacijama poput AP Moller-Maersk koji čini 15% globalnog tržišta kontejnerskog tereta, da obustave putovanja koja prolaze kroz Bab-el-Mandeb. Trend nastavljaju pratiti kompanije BP, MSC, Maersk, NYK Line, Hapag-Lloyd i mnogi drugi, pri čemu SAD nedvosmisleno naglašava direktnu prijetnju međunarodnoj trgovini, putevima trgovine energijom i pomorskoj sigurnosti. Osim geopolitičkog rizika, tržišta izgledaju kao da bi ove godine trebala biti adekvatno opskrbljena. Zbog toga, nije primijetan recimo ozbiljniji trend smanjenja isporuke LNG-a. Međutim, uzevši u obzir eskalirajuće rizike na Bliskom istoku i geografičnost jasno je da Hormuški moreuz sa oko 20% globalne opskrbe LNG-om, ali i bez alternativnih puteva do tržišta, biva važnim elementom analize jer ovi tokovi prolaze dalje kroz Crveno more i Suecki kanal.

Zasad ne vidimo da nafta ne može da stigne do odredišta ili da opadaju zalihe nafte, gdje prilagođavanje dužoj ruti oko Rta dobre nade, dodaje 40% na udaljenost putovanja što posljedično rezultira povećanjem cijena uvezene robe jer su troškovi isporuke nužno porasli. Ne zaboravimo da oko 30% svjetske sirove nafte prolazi kroz Hormuški moreuz svakog dana. Stoga, Suecki kanal i naftovod Sumed jedna su od najvažnijih globalnih graničnih tačaka za sirovu naftu, čineći oko 12% ukupne nafte kojom se trgovalo na moru u prvoj polovini 2023. godine i prema organizaciji EIA, 9,2 miliona barela nafte dnevno prošlo je kroz Suecki kanal i ovaj naftovod. U međuvremenu, 8,8 miliona dnevne naftne prodaje realizovano je kroz moreuz Bab el-Mandeb koji odnosi oko 10% globalnih tokova nafte. Nakon raketiranja cijena nafte i tečnog prirodnog plina nakon ruske invazije na Ukrajinu, cijene konačno pokazuju opadajući trend i normalizaciju. Brent sirova nafta, ključna referentna vrijednost, pala je ispod praga od 80 dolara po barelu, dok se na berzi TTF trgovalo na nivou oko 40 eura/MWh što je zavidan nivo koji nije zabilježen duže vrijeme. Sredinom januara nakon zračnih i morskih napada Sjedinjenih Država i Velike Britanije na aerodrome i vojne objekte u Jemenu, cijene nafte skočile su na više od 80 dolara po barelu i opravdano je problematizirati prevrat u Crvenom moru kao pogodnost Iranu i iz naftnih interesa.

Veća vjerovatnoća od prijetnji koje mogu obuhvatiti napade na energetsku infrastrukturu Saudijske Arabije (kakav se i desio 2019. godine) i drugih krupnih energetskih aktera, te mogućnost potpunog prekida isporuke ovim prolazom, može imati i značajnije odjeke i znatno veći rizik.

U konačnici, zabilježeni porast nasilja posljedica je regionalizacije sukoba i predstavlja rizik globalnim energetskim tržištima i privredi zbog ranjivih pažljivo decenijama etabliranih ruta snabdijevanja kontejnerskim brodovima, energetskim tankerima i komunikacijskim kablovima. U globalnom snabdijevanju proizvodima kao globalne pokretačke sile globalizacije, energetskih resursa kao nezaobilaznog uslova modernosti savremenog života, komunikacije kao komoditeta svima od koristi, ove specifične geografske tačke oslikavaju realitete u geoekonomskom, geopolitičkom i geostrateškom nadmetanju dok uznemirujući utjecaj na energetska tržišta i kratkoročni prekidi na rutama Crvenog imaju zasad marginalne efekte na ekonomije što ne znači da će tako i ostati.

(Vijesti.ba)