Naš će uspjeh biti ukoliko mi uspijemo da održimo državnost BiH, Crne Gore i naše identitete u nadi i iščekivanju nekog boljeg geopolitičkog stanja, kazao je analitičar Haris Imamović u obraćanju na Cetinjskom forumu.

 

 

Piše: HARIS IMAMOVIĆ

 

Ovo o čemu ću govoriti bit će kombinacija dva uvida. S jedne strane, poluispovijednog, da ne kažem “memoarskog”, ili možda je najbolje reći insajderskog uvida… Jer sam ja bio u Predsjedništvu BiH, za vrijeme najveće krize nakon Daytona. A drugi dio izlaganja će biti neka vrsta analitičkog uvida, kako bih pokušao to što sam vidio iznutra da objasnim u jednom širem kontekstu.

 

 

“NEMA VIŠE ODLUKA BEZ SRBA”

 

Prva stvar — po meni, možda, možda i najšokantniji trenutak tog našeg mandata je bio, kada smo u razgovoru sa… Neću navoditi ime, nije ni bitno, na kraju krajeva… Dakle, kada sam u razgovoru sa jednim od kreatora sadašnje američke politike na Zapadnom Balkanu i u Bosni i Hercegovini čuo jednu rečenicu, koja je po mom mišljenju princip njihovog trenutnog djelovanja. On je rekao… Ne mogu se tačno sjetiti je li bila 2020. ili 2021. Ali on je rekao: “Nema više odluka bez Srba na Balkanu.”

 

 

Zašto?

 

“Zato što su najjači, ima ih najviše, imaju najviše oružja.”

 

 

To je bio trenutak suočavanja sa jednom ružnom, potpuno ogoljenom slikom funkcionisanja [njegove] svijesti u ovom trenutku.

 

 

Mi smo potrošili zadnje dvije decenije raspravljajući o vrijednostima, raspravljajući o tome šta je ispravno, šta nije. Mislim da još uvijek to radimo. A politika se formira na osnovu vrlo grubih kriterija. To je – “koliko imate stanovništva”, “koliko imate oružja”, “koliko imate novca”, “koliko imate sile” i “koliko imate kapaciteta da napravite problem”.

 

 

30 GODINA BEZ BEOGRADA

 

Razmišljajući o značenju njegove rečenice, a ona je po meni princip koji objašnjava ovo sve što se zbiva.

 

 

Dakle, šta je on rekao?

 

“Nema više…”

 

 

Šta to znači? Znači da je bilo dosad. Znači da on to tako percipira. Ja ne govorim o stvarnosti, nego govorim o tome kako on percipira tu stvarnost.

 

 

Iz te njegove rečenice (“nema više”) može se iščitati da on smatra da je ovih 30 godina koje smo proživjelo bilo donošenje odluka bez odobrenja Beograda.

 

 

Slovenačka nezavisnost, hrvatska nezavisnost, nezavisnost Bosne i Hercegovine, napredak na NATO putu, itd.

 

 

Mi u BiH znamo da je sve ono što je bio napredak, iskorak ka NATO-u i EU, bilo uz snažnu podršku stranaca, i uz nametanja, i uz korištenje pritisaka [prema Republici Srpskoj], jer drugačije ne bi bilo moguće.

 

 

On sad kaže: “Nema više toga.”

 

Pogledajte onda šta se zbiva u regionu u tom trenutku, kad on to kaže.

 

 

Odjednom, nema više vladavine prava ni na Kosovu. Nema odluka bez Beograda. Priština mora uvažiti zahtjev za Zajednicu srpskih opština. Kosovu su uvedene sankcije.

 

 

Nema više odluka u Crnoj Gori bez Beograda. Nema napretka na evropskom putu Crne Gore. Nema zakona kojim će se regulisati status vjerskih zajednica. I ide nova vlada koja će biti potčinjena Beogradu.

 

 

Također, u BiH nema više odluka bez Beograda. Idu sankcije bošnjačkom rukovodstvu. I ide jedna koalicija, koja je navodno proamerička, ali koja je nakon izbora 2022. imala mogućnost da bira između Dodika i opozicije u RS-u, i ona je izabrala Dodika.

 

 

PROŠLO JE VRIJEME “LIBERALNE HEGEMONIJE”

 

Mi se tješimo, bježimo od istine. Govorimo: “Možda je ovo sve greška. Možda je nekompetencija [trenutne garniture američkih zvaničnika zaduženih za Zapadni Balkan].” Neki govore: “Možda su ti ljudi korumpirani.”

 

 

Ja mislim da to nije slučaj. Ja mislim da mi trošeći vrijeme u raspravi o vrijednostima zanemarujemo onu suštinsku promjenu koja se desila, a to je — promjena u odnosima moći u svijetu.

 

 

Mi smo svi politička djeca perioda “liberalne hegemonije” u proteklih 30 godina.

 

 

Kada imenujete stvari, uvijek se otvara pitanje vašeg odnosa prema tome.

 

 

Ja mislim da je vrijeme “liberalne hegemonije” najbolje vrijeme u novijoj historiji BiH. Mislim da je to bilo Periklovo doba za BiH, za Crnu Goru i Kosovo.

 

 

Kad kažem “liberalna hegemonija” ne mislim ni na šta negativno.

 

 

To je zapravo vrijeme tzv. “unipolarnog momenta”. Konkretno, period kada Sjedinjene Države imaju monopol na korištenje sile u svijetu.

 

 

Nakon pada Berlinskog zida, u svijetu je postojala jedna velika sila, koja je kontrolisala procese.

 

 

To je vrijeme prošlo. Nažalost.

 

 

Neki se raduju. Ja se ne radujem, već sam zabrinut što je prošlo to vrijeme „liberalne hegemonije“.

 

 

A to da je [vrijeme „liberalne hegemonije“] prošlo također nije moja spekulacija. To nije moje tumačenje.

 

 

Prije nekih mjesec dana, na jednom skupu na Johns Hopkins univerzitetu u SAD, prije nego što je došlo do novog sukoba na Bliskom Istoku, američki državni sekretar Antony Blinken je održao jedno predavanje o stanju u svijetu.

 

 

On je kazao da smo u proteklih 30 godina živjeli u jednom svjetskom poretku, koji se suočavao sa brojnim izazovima. Između ostalog, naveo je i ratove u bivšoj Jugoslaviji kao izazov tome poretku — unipolarnom, američkom poretku. Pax Americana.

 

 

Onda je rekao jednu rečenicu koju čak naši mediji nisu ni objavili. Kod nas se čak sa nekom bezbrižnošću gleda na ove promjene, što je po meni greška. Mi smo kao “male zemlje, pa se nas ne tiču te velike stvari”. To je, po meni, potpuni promašaj.

 

 

AMERIKA VIŠE NEMA MONOPOL NA PRIMJENU SILE

 

Sve ključne stvari su nam se dešavale kada su se dešavali veliki geopolitički kolapsi, poput pada Berlinskog zida.

 

 

Blinken je, dakle, rekao sljedeću rečenicu: “Taj poredak koji smo mi živjeli i koji se suočavao sa izazovima, kao što su ratovi u bivšoj Jugoslaviji — više ne postoji.”

 

 

Nije to više poredak koji se suočava sa izazovima. On više ne postoji. A znate šta znači kad ne postoji poredak. To je jedno hobsovsko stanje anarhije. Kao u državi, kada se više ne zna ko je policija, ko je vlast, ko smije da koristi silu.

 

 

Tako u međunarodnom poretku, SAD nemaju više monopol na primjenu sile. Dakle, nema više jednog “policajca u svijetu”. Nema više poretka. To je Blinken rekao.

 

 

Zatim je nastavio da govori o tome šta to sada dolazi, ako je taj poredak u kojem smo mi živjeli i formirali svoje pojmove o svijetu, u kojem su naše države stekle nezavisnost, u kojem su odredile svoju euroatlantsku orijentaciju.

 

 

Šta sad? Blinken je kazao da ne zna, da se sad pravi nešto, i da će u ovisnosti od ishoda trenutne borbe na globalnom planu definisati novi poredak.

 

 

Šta je ključna dimenzija te borbe?

 

To je da se unipolarnost pretvorila u multipolarnost. Imamo sad ne jednu, već više globalnih sila, koje su očigledno u stanju da primjenjuju nasilje. Prije svega Rusija.

 

 

Ogromna se promjena u svijetu desila kad se Rusija usudila da primijeni nasilje i napadne Ukrajinu. Bio je prije toga jedan period kada se suzdržavala, prijetila. Ali u jednom trenutku su se Rusi prestali suzdržavati.

 

 

Uz SAD i Rusiju, naravno velika sila je i Kina. Komentatori primjećuju da u ovom multipolarnom svijetu postoji hijerarhija globalnih sila: SAD su i dalje najjače, pa Kina i Rusija na kraju, koja je najslabija ali očigledno nedovoljno slaba.

 

 

“VAŽNO JE DA SU PODALJE OD RUSIJE”

 

Da bih približio kako se to odražava na nas napravit ću jednu historijsku analogiju, sa sviješću da su historijske analogije same po sebi nedovoljno tačne, pogrešne. Jer se historija ne ponavlja. Ali se rimuje, kako bi rekao Mark Twaine.

 

 

Na što mene podsjeća vrijeme u kojem živimo?

 

Sve ovo što se desilo profesoru Bobanu Batričeviću, tj. pravosudni postupak koji je pokrenut protiv njega, podsjetio me na jedan trenutak iz naše, bh. historije, koji je donekle sličan. To je Sarajevski proces iz 1983. Puno je pisano o njemu i on je imao ogroman utjecaj na našu historiju. To je trenutak kada komunističke vlasti hapse Aliju Izetbegovića i cijelu tu grupu, te ih procesuiraju.

 

 

U raznim tumačenjima navode se ovi i oni razlozi… Npr. da je bh. komunističko rukovodstvo bilo izloženo pritisku iz Beograda da to učini, da je moralo a cilj je bio da se polarizira scena u Bosni i Hercegovini. Pa je onda nakon toga Beograd naštimao aferu i tom bh. komunističkom rukovodstvu — aferu Agrokomerc.

 

 

U svojim memoarima, Alija Izetbegović piše jednu rečenicu, koja je meni izuzetno bitna u tom smislu, kako se “historija rimuje”.

 

 

On kaže da se nakon Titove smrti 1980. situacija počela zaoštravati. “Na Kosovu je počinjala kriza, skoro svakodnevno se sudilo Albancima. Kritike i glasovi za Zapada bili su zanemarivi. Zapad se bio navikao na takvu politiku komunista. Važno je bilo da se Jugoslavija drži podalje od Rusije.” (Alija Izetbegović – “Sjećanja”)

 

 

Dakle, važno je bilo da se Jugoslavija drži podalje od Rusije.

 

 

Po meni ta rečenica oslikava jednu strukturalnu karakteristiku ovog dijela svijeta u situacijama kada ne postoji globalni hegemon.

 

 

Dakle, za vrijeme Hladnog rata, kao i danas, ovaj dio svijeta je u području “između raznih svjetova”.

 

 

Profesor [Tvrtko] Jakovina je jučer govorio o sukobu Tito — Staljin 1948. Recimo, od tog sukoba, pa sve do Sarajevskog procesa i dalje, Jugoslavija je uvijek bila u situaciji da je dovoljno da nije s Rusijom [i onda može raditi šta hoće na unutrašnjem planu.

 

 

Kako je Vladimir Dedijer u “Izgubljenoj bici Josifa Visarionoviča” pisao: “Nama su [nakon] 1948. kada smo otišli u Brisel, ponudili članstvo u NATO-u, ukoliko želimo.”

 

 

Pazite paradoksa, NATO kao organizacija demokratskih zemalja bi primila državu, koja je komunistička i do jučer je bila staljinistička, samo [da je drži podalje od Rusije]. Radi se o real-političkoj logici.

 

 

Jugoslavija je imala privilegirano mjesto. Amerikanci su dosta toga praštali jugoslovenskim vlastima.

 

 

NA SNAZI JE HLADNORATOVSKA LOGIKA

 

Šta je zanimljivo?

 

Kada počinje Sarajevski proces, dešava se jedna velika kriza na Istoku, kao danas. Samo ne u Ukrajini, nego u Poljskoj. To su godine rasta sindikata Solidarnost, njihove pobune. Skoro je uvedeno ratno stanje i čeka se faktički kada će Rusija ući sa svojim trupama da uradi ono što je radila u Mađarskoj, Čehoslovačkoj ili ono što danas radi u Ukrajini.

 

 

U tom trenutku, kada “postoji problem na Istoku”, Beograd može da radi šta hoće. Jer je Washingtonu jako bitno, ne samo da ga drži dalje od Rusije, već da mu Beograd ne napravi nove probleme u zaleđu, neki novi front.

 

 

To se ponavlja do današnjeg dana.

 

 

U proteklih 4–5 godina, na snazi je jedna baš hladnoratovska logika, u kojoj je nagodba sljedeća.

 

 

Time se vraćam rečenici s početka. “Nema više odluka u regionu bez Beograda.”

 

 

ZAPAD JE ODUSTAO OD DEMOKRATIZACIJE BiH

 

Navest ću sada četiri primjera, da ne bi ostalo na nivou spekulacije. Oni se tiču BiH, ali sam uvjeren da se tiču i Crne Gore.

 

 

Šta se desilo u zadnjih 4–5 godina?

 

NATO, najprije.

 

Mi smo imali jednu veliku krizu u BiH, koja se ticala nastavka našeg NATO puta. Izbila je velika kriza 2019. u kojoj su članovi Predsjedništva BiH [Komšić i Džaferović] — a ja sam tada također bio u Predsjedništvu — uslovili imenovanje Vijeća ministara time da se ispuni zakonska obaveza i pošalje Godišnji nacionalni program kako bi se nastavio naš NATO put.

 

 

Moram reći da… Moj dojam je bio da mi tu nismo imali podršku. Mi smo skoro kao Đukanović u Crnoj Gori, ili Kurti na Kosovu, postali “veći katolici od pape”. Mi smo gurali NATO, a zapravo sam NATO nije previše zainteresiran za to.

 

 

Mi smo na kraju napravili aranžman koji je bio kompromisno rješenje, ali u suštini se pokazala kao istinitom ta tvrdnja. “Nema više odluke bez Srba.” Nema NATO-a, nema ništa.

 

 

Drugi primjer. Evropska unija.

 

 

EU je već dugo, dugo, i prije ove promjene, vodila jednu vrlo lošu politiku u Bosni i Hercegovini. 2007. godine, sadašnji njemački predsjednik a tadašnji ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinimeier napisao je jedan članak u kojem kaže da EU neće donositi na Balkanu nikakve odluke bez uvažavanja volje Rusije, da će raditi zajedno s njom na ostvarenju svojih sigurnosnih interesa

 

 

Otprilike tada prestaje taj period, u kojem je OHR nametao dobre odluke. Tad počinje rast Milorada Dodika. A naročito u zadnjih 4–5 godina, kada EU pokazuje svoje potpuno odusustvo [autoriteta]. Dakle, nemojmo imati iluziju, EU nije sposobna ništa uraditi u BiH, jer su izgubili kredibilitet. Kada su trebali da uvedu sankcije… SAD su uvele sankcije Dodiku, ali je ostavljen na vlasti, a EU nije mogla ni to. Orban je rekao da neće biti sankcija. I znate šta su Nijemci rekli? “Pa mi ne možemo ništa jer Orban ne dopušta.” Dakle, to je Evropska unija. Oni traže izgovor zašto ne mogu da djeluju.

 

 

U zadnjih 4–5 godina skoro nikakav napredak nije napravljen na EU putu.

 

 

Treće, liberalizam, liberalna ideja. Zadnjih 20 godina smo vjerovali da idemo ka tome što je EU na papiru. To je gotovo, sa izmjenama Izbornog zakona u BiH. Mi smo ranih 2000-ih pravili mali iskorak ka liberalnom ustavu. Sad su u Ustavu potpno zacementirane etničke kategorije.

 

 

Četvrto. Ono što je bio moj ogroman šok jeste Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida. To javnost ne zna. On je donesen, ne zahvaljujući podršci zapadnih ambasada, nego uprkos njima. Oni su se tome protivili. To je bila individualna odluka visokog predstavnika Inzka. Zbog toga što je međunarodna zajednica bila protiv on se ne provodi, evo već dvije godine. Nema presuda, nema ničeg.

 

 

Šta je sve ovo što sam poredao?

 

 

To je potpuno odustajanje od toga da se demokratizira BiH.

 

 

Zašto?

 

Ne mislim da postoji bilo kakva zavjera. Mislim da je razlog u tome što su oni [Amerikanci] izgubili moć [koju su imali]. Oni imaju prečih problema. Imaju probleme u Ukrajini, imaju probleme na Bliskom Istoku.

 

 

Time bih se vratio na još jednu misao Alije Izetbegovića iz 1993. kada se Bosna borila za opstanak.

 

 

Tada je bilo slično stanje. Kada god postoji problem na Istoku, ili u Ukrajini ili u Poljskoj, kada god Rusija pravi problem, to je egzistencijalna opasnost za nas. Mi smo naivno, pa smo kad je počeo rat u Ukrajini mislili “evo sada će Zapad da kazni Beograd” i slične gluposti.

 

 

Dakle, šta se desilo 1993? Bio je pokušaj puča u Moskvi, s ciljem da se skine Jeljcin.

 

 

U jednom intervjuu, predsjednik Izetbegović je rekao: to će biti strašno, ako tamo dođe do sukoba, jer sva pažnja ode prema Rusiji. I Bosna bi prošla još gore, nego što je prošla.

 

 

Zar je moguće da smo mogli proći gore nego što smo prošli? Jeste. Ako pažnja Zapada ode.

 

 

SLIJEDI BORBA ZA GOLI OPSTANAK BiH I CRNE GORE

 

Mi nažalost sada u ovom trenutku živimo u jednom sličnom momentu. Sva pažnja vojna i sigurnosna je usmjerena prema Ukrajini, a ni Ukrajina nije sigurna, vrlo su zabrinuti. Zelenski je nedavno izjavio, u intervjuu za magazin Time, da se osjeća izdanim, napuštenim od zapadnih partnera. Na Bliskom Istoku je ogroman problem.

 

 

Šta je neka realna perspektiva za nas?

 

Ja mislim da to čime smo se mi bavili zadnjih 15–20 godina je prošlost. Nema više napretka na NATO putu. Nema više napretka na EU putu. Nema više promjene Ustava na bolje. Ovo će biti borba za goli opstanak države BiH, bilo kakav. Mislim da je u Crnoj Gori isto.

 

 

I borba za identitet. Nemojte zaboraviti, kada je Crna Gora postala nezavisna, tada je Aleksandar Vučić kazao… A ja se sjećam Mile Lompara koji je kazao: “Nije ovo gotovo, sada krećemo mi.” On je rekao da slijedi prije svega borba za identitet.

 

 

Mislim da trebamo promijeniti način razmišljanja, koji smo razvili u proteklih 30 godina. “Mi ćemo biti za Zapad, pa će nama Zapad pomoći.” To se neće desiti. Zapad sad popušta Srbiji, koja se širi kao regionalni hegemon.

 

 

Naš će uspjeh biti ukoliko mi uspijemo da održimo državnost BiH, Crne Gore i naše identitete u nadi i iščekivanju nekog boljeg geopolitičkog stanja.

 

 

(Tekst je rezultat izlaganja na panelu “Svijet i Zapadni Balkan – globalne krize i lokalni efekti” održanom u okviru Cetinjskog foruma, 4. novembra 2023. godine)

 

(SB)

VELIKA ANALIZA HARISA IMAMOVIĆA: Slijedi borba za goli opstanak Bosne i Hercegovine i Crne Gore!