Uzgred, nema danas ni u Bosni nikoga ko ne zna šta radi današnji Visoki predstavnik Christian Schmidt Golubović – no to je druga priča koju ćemo ispričati drugi put.
Ne postoji u Srbiji i Crnoj Gori ptica na grani, som u vodi niti ovca u toru koja ne zna šta su i u čije ime u Bosni radili Stanišić i Simatović. Niti je postojala onda, dok su njih dvojica bili, da tako kažem, Visoki predstavnici stonoga Beograda u Bosni. Uzgred, nema danas ni u Bosni nikoga ko ne zna šta radi današnji Visoki predstavnik Christian Schmidt Golubović – no to je druga priča koju ćemo ispričati drugi put.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Moja je tvrdnja vrlo jednostavna i vrlo neprijatna: svi smo znali.
Ne samo da smo znali da se dogodilo, nego smo znali i da će se dogoditi. Genocid u Srebrenici, naime, nije bio nikakav izolovani incident, nikakvo iskliznuće iz matrice po kojoj se rat u Bosni odvijao. Srebrenica je bila krešendo brižljivo planiranog i sprovedenog zločinačkog pothvata, koji je upravo u Srebrenici najdetaljnije, najpotpunije realizovan. U nešto drugačijim, da ih tako nazovem – laboratorijskim uslovima, bez (okašnjelog i odveć slabog) pritiska velikih sila, čitava Bosna bila bi – Srebrenica.
Mi nismo znali, kažu. Kada su izašli na ulice i poredani u špalir, onako kako su nekada dočekivali Štafetu mladosti na Titov rođendan, ispraćali tenkove što su se zaputi na ratište, nisu znali da će ti tenkovi tamo rušiti i ubijati? Te su tenkove zasipali cvijećem zato što nisu bili svjesni uloge tenka u ratu? Ili su, dakako da jesu, savršeno znali kamo se i kojim poslom ta oklopljena smrt zaputila, pa su baš zato bacali cvijeće na nju?
Kada su srpske snage izvršile drugi masakr na sarajevskoj tržnici Markale, Miloševićeva je televizija organizovala vanredne emisije u kojima su „eksperti“ dokazivali kako Karadžićeva vojska ne samo da nije, nego nije ni mogla izvršiti taj zločin.
Doista, kako bi i mogla? Sarajevo je godinama držano u opsadi; na grad je tokom opsade ispaljeno oko pola miliona projektila; samo 22. jula 1993. ispaljeno ih je 3777. Cilj tog bombardovanja, koje nije bilo nikakva tajna za građane Srbije i Crne Gore, niti su se oni protiv tog bombardovanja – čast malobrojnim medijima i pojedincima koji jesu – bunili, bio je istovjetan cilju svakog granatiranja grada u istoriji: ubiti što više ljudi i srušiti što više građevina. No građani Srbije i Crne Gore pozvani su da Markale shvate kao uvredu nacionalnoj časti. Ko, naši? Šta smo mi, neki zločinci?
Televizijski ekspertski panel zaključio je da su Bošnjaci ispalili granatu na Markale: pobili su sami sebe da bi napakostili srpskoj vojsci, ne bi li isprovocirali međunarodnu reakciju. Pola miliona projektila nije bilo dovoljno; jedan masakr nije bio dovoljno; bio je potreban još jedan da bi bio dokazan zločin bombardovanja grada?
Najefikasnija je ona propaganda koja kuca na otvorena vrata. Ljudi će, prosto, između svih „istina“ najprije odabrati baš onu u koju već vjeruju. Stoga propaganda koja potvrđuje mišljenje ima kudikamo veće šanse na uspjeh od one koja za cilj ima da promijeni mišljenje puka. Još veće izglede na uspjeh ima ona propaganda koja je praktično potvrda predrasuda, straha i mržnje, propaganda koja pruža opravdanje i „viši razlog“ za njih.
Pogrešna je pretpostavka da je za uspješnu propagandu nužno da bude prikrivena činjenica da se radi o propagandi. Primjer Srbije i Crne Gore i ovdašnje propagande tokom rata u Bosni (kao i ratova u Hrvatskoj i Kosovu) svjedoči da izuzetno efikasna može biti i kampanja laži za koju je opštepoznato da je kampanja laži. U takvoj kampanji građani aktivno učestvuju: oni nisu žrtve te kampanje, njima se ne manipuliše – oni su saučesnici te propagande. Saučesništvo obezbjeđuje aktivan status građana – jednako tokom trajanja kampanje, kao i u vremenu kada je kampanja formalno ubustavljena.
Građani će, jednostavno, nastaviti u nedogled ponavljati propagandnu matricu – zato što je ona njihova odbrana. Radi se o sljedećem: dok zločin traje, mi lažemo zato da bi zločin mogao biti počinjen. Nakon što je zločin počinjen, mi lažemo zato što tako branimo svoju nevinost, tvrdeći da u zločinu ne samo da nismo učestvovali, nego za njega nismo ni znali.
Međutim: znali smo, kao što rekoh.
“Naši” su četiri godine palili, klali i etnički čistili po Bosni, da bi na kraju počinili genocid u Srebrenici. Miloševićeva Jugoslavija, čiji je sastavni dio bila i Crna Gora, u Bosnu je slala ne samo oružje i naoružane ljude, nego i novac.
Ogromne svote novca. Uprkos strahovitom osiromašenju stanovništva, taj je period praktično prošao bez socijalnih nemira.
Zašto su radnici imitirali muze, pa ćutali kada su topovi govorili?
Zato što su građani Jugoslavije odlično razumjeli da trpljenjem obavljaju takozvanu “patriotsku dužnost”, pa pristali da plate svoj dio za ostvarenje ratnih ciljeva u Bosni.
Da zaključimo…
Ljudi koji danas baštine četničku ideologiju ne čine to zato što nisu svjesni četničkih zločina – nego baš zbog njih.
Ljudi koji negiraju ili relativizuju genocid u Srebrenici ne čine to zato što ne znaju šta se tamo desilo – nego baš zato što znaju.
Ne postoji kolektivna krivica. Niti jedan čovjek zbog svoje pripadnosti jednom narodu nije kriv za zločine koje su pripadnici njegovog naroda počinili. Onda, pak, kada se upusti u relativizaciju ili negiranje tih zločina on, svojevoljno i pri punoj svijesti, postaje saučesnik u njima.
(SB)
Related posts:
SILAJDŽIĆEVA ČETIRI ¨NE¨ – HARIS SILAJDŽIĆ PROPUŠTA 14. APRILA 1992. U WASHINGTONU ZATRAŽITI PODIZANJE EMBARGA NA ORUŽJE
BEOGRADSKI NOVINAR O K*VAVIM LENTAMA: “Za razliku od Handkea, koji je u krajišku varoš stigao ne bi li na svoj tas iskamčio još koji gram svekolikog srpskog divljenja…”
UREDNIK KATOLIČKOG TJEDNIKA, FRA LUKA MARKOVIĆ: “Zloduh titoizma je među Bošnjacima pušten iz…
KRATKA, JASNA I OŠTRA PORUKA AKADEMIKA SIDRANA: “BOŠNJO! Ako si zaboravio, da te podsjetim, ovi su razbojnici i ranije ratove započinjali ovako…”
KOLUMNA AVDE AVDIĆA: Ko je ubijao u Dobrovoljačkoj?
Na vrhuncu rasprave o broju ubijene djece zadesio sam se u Sarajevu, neizmjerno sam srećan jer doživio sam…
Naš dragi Moke… Da i njega nije bilo u početku ‘92., kada su nas svi ostavili, ne bi bilo ni Šehera danas!
MEMOARI VUKA DRAŠKOVIĆA: Miloševićevi policajci su me tukli i vikali -„Žena ti je Alijina k**va, `oće da ideš u Gacko da braniš balije“
CRNOGORSKA DRŽAVNA SRAMOTA: “Zato što su bili Bošnjaci, ljudi ‘krive vjere’ na pogrešnom mjestu – baš tamo gdje su Karadžić i Mladić obavljali k**avu misiju ‘humanog preseljenja ljudi'…
AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ TVRDI DA SU PREDSTAVNICI BOŠNJAKA U VLASTI ZAKAZALI: “Šutnja na poruke Dodika i Putina je šokantna, to je beščašće!”
Powered by YARPP.
