U čemu to tako uporno griješi tzv. „političko Sarajevo“? Zašto su „politička Banja Luka“ i „politički Mostar“, uvjek za korak ili dva ispred? Ili se to barem samo tako čini?

 

 

Problem je u samom poimanju politike kao umijeća i zanata vladanja. U statici i dinamici!? Ne…nemate razloga za brigu zbog mogućih pretjeranih „komplikacija“ izazvanih korištenjem političko-tehničkih terminima u ovom blogu. Nije to toliko komplikovano…

 

 

Piše: Faruk Kajtaz

 

Zapravo je vrlo jednostavno!

 

 

Dok je u Banja Luci i Mostaru na sceni isuviše statična politika, bez puno talasanja i uz jasnu spoznaju ko se (zaista) pita i odluke donosi u Sarajevu je ne sceni politika prevelike dinamičnosti, koja je opet posljedica pretjerane fragmentacije političkog tijela, a ne pravog „tržišta ideja“.

 

 

U načelu, dinamika je u politici uvijek demokratskija i bolja varijanta od statičnosti, ali samo onda kada nije samoj sebi svrha.

 

 

Kada ne proizvodi više problema, nego što ih riješava!

 

 

Opći problem poimanja politike u BiH (ali i regiji) je u definiranju politke, koja nije i ne smije samo liderska, pa ni stranačka. Politika je prije svega način odgovornog vladanja, koji u demokratskim sistemima ima namjeru i obavezu da štiti i puno šire interese građana i države, a ne samo partikularne interese uske „elite“.

 

 

Politka je i odgovornost prema biračima i državi, pa i političkim suparnicima kao takmacima, a ne protivnicima. Vremenu i prilikama u kojima se živi. Epohama na razmeđu novih i starih civilizacija. Od svega toga u BiH je politika iz bilo kojeg ugla gledano (statičnog ili dinamičnog) shvaćena isključivo kao sistem osvajanja privilegija i mogućnosti upravljanja resursima! I niko od političkih subjekata nije od toga “operisan”!

 

 

OK, politka je i to, ali ne može i ne smije biti samo to.

 

 

Upravo zato, jer je toliko reducirana, a posebno u Sarajevu – politika se pretvorila u svoju suprotnost – svojevrsni „nesistem“, kome izborni legitimitet služi samo za „poklapanje“ funkcija, budžeta i sinekura.

 

 

Kada neki umišljeni politički lider sa jedva nakupljenih par hiljada glasova na kontu krene sastavljati vlast (i državnu i entitetsku) – to je onda sve samo ne odgovorna i potrebna politika. Potrebna je samo njemu i „njegovim ljudima“. Bez nužnog interesa, čak i za članove te iste partije. Osim uskog kruga odabranih. I to nije usamljen primjer! Radi se o naopakom pravilu, nakon koga se logično ne vidi dalje od nosa, te se ide iz jednog u drugi kompromis…sve gori jedan od drugoga.

 

 

Odgovorna politika bi u izazovnim vremenima postupla upravo suprotno!

 

 

Pokušavala bi pronaći najmanji zajednički sadržalac, što ne bi nužno značilo zalazak u statičnost (poput loših primjera u Banja Luci i Mostaru), već bi samo bila logična reakcija odgovornih političara prema datim okolnostima i izazovima.

 

 

Ono što sada praktikuje „političko Sarajevo“, prije se može opsati kao „politička kockarnica (casino)“, nego kao neko smisleno političko djelovanje.

 

 

 

To što je neko zbog manje – više sretnih okolnosti dobio priliku da nategnuto sastavlja vlast – to ne znači da je to nužno dobro za građane i državu u cjelini. Za razliku od ovakve prakse političkog casina u kome se igra na faktor slučajnosti i „sreće“, odgovorna politika je puno bliža jednoj drugoj društvenoj igri – šahu.

 

 

Povlačenju poteza uz nužni stepen ozbiljnog razmišljanja i strategije, a ne na način da se bace kocke, pa da se onda vidi „šta je ispalo“.

 

 

Banja Luka i Mostar ne igraju nikakve igre osim dirigovanih „Igara prijestolja“!, dok se Sarajevo itekako preigralo i zabavilo bacanjem kockica u političkom casinu, uz neibježno kibicovanje diplomata.

 

 

Da bi se probosanske stranke nekako izvukle iz gliba u koga su same upale politikom inaćenja ili liderskih opcija pod svaku cijenu, potrebno je da na scenu stupi…puno više šahista, nego kockara!

 

 

Kako bi se u ovaj deterministički haos, koji je postao samom sebi svrha konačno unijelo malo reda i razuma. Ali to se neće dogoditi samo apelima, pa ni ovim blogom.

 

 

Stvar je u odgovornim, a ne dogovorenim politikama.

 

 

U poštivanju glasova birača i različitih opcija. U pametnoj pripremi strategija za važne i komplikovane šahovske partije na koje se šalju najbolji, a ne najpodobniji „šahisti“. Igra se ozbiljna igra, a ne šibicarsko puhanje u kockice prije bacanja uz nadanje u čudo.

 

 

I znate šta!

 

 

Možda je i ovaj blog bio nepotrebno komplikovanje očitih stvari. Možda je sve najbolje opisati jednom kratkom poetskom formom…recimo nekom haiku poezijom?

 

 

Pa, zato evo jedne haiku pjesme iz moje nadolazeće zbirke poezije pod naslovom:

 

balkanski haiku…pa kaže…

ugrađen do bola

uglavljen u temelje

stoji k’o beton

pun k’o brod

miriše na novac

 

(Hayat)

‘POLITIČKO SARAJEVO’: VIŠE KOCKARA, NEGO ŠAHISTA!