OPTUŽNICA PROTIV CHRISTIANA SCHMIDTA Sva nedjela od Dubrovnika do Londona

Piše: Rasim Belko

Od 1. augusta 2021. godine, kada je Christian Schmidt stupio na dužnost do danas naredalo se događaja i odluka koji daju pravo da se godinu i pol njegovog mandata može ocijeniti kontraverznim, antidemokratskim, promašenim, a posebno antibosanskim.

Činjenica da je Schmidt u kratkom razmaku morao na dva saslušanja u Evropskom i Parlamentu Velike Britanije govori da je svima jasno kako nešto nije u redu. Jer, dosadašnji visoki predstavnici nisu pozivani na takva saslušanja niti su Evropom i svijetom odjekivale toliko žestoke reakcije na njihove odluke. Sa Schmidtom je sve bilo drugačije, od samog početka.

Sa kruzera u Dubrovniku, preko Međugorja do Sarajevo

I prije nego će stupiti na dužnost visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Schmidt je pokazao u kojem će pravcu ići njegovo djelovanje. U osvit mandata, jula 2021. godine, Schmidt je ateriro u Dubrovnik.

A, u gradu na Jadranu čekali su ga budući partneri i savjetnici za pitanja demokratskih procesa u Bosni i Hercegovini. Predvodio ih je Andrej Plenković, premijer Hrvatske. Takvo sijelo nije moglo proći bez hrvatskog šefa diplomatije Gordana Grlić Radmana i najpoznatijeg političara hrvatske dijaspore, a istovremeno čovjeka koji se samoprozvao stožernim kod bosanskih Hrvata Dragana Čovića. O čemu su jula 2021. godine Schmidt i domaćini razgovarali u Raguzi, shvatili smo 2. oktobra 2022. u Sarajevu. Bila je to inauguracija kršćansko-demokratske unije za donošenje segregacijskih propisa u Bosni i Hercegovini. Sve poslije je posljedica tog početnog sastanka.

Nakon Dubrovnika Schmidt je odlučio obići Gospu i Međugorje da se pomoli za uspjeh plana skovanog sa onima koji su ga oktili ordenom Ante Starčevića. U svemu tome ne treba zaboraviti da je Schmidt politička oporuka Angele Merkel, njemačke kancelarke i Kršćansko – demokratske unije (CDU). Merkel nije mogla ne znati Schmidtovu biografiju, naprotiv, znala je najbolje koga i s kojim razlogom šalje u Bosnu i Hercegovinu. Sada znamo i mi. Neki su znali mnogo ranije, ali ih se nije slušalo.

Rusko bratoljublje, historijski odnosi s Hrvatskom i interesni sa biznismenima u Srbiji

Dubina odnosa Schmidta sa Hrvatskom nije počela u Dubrovniku. Ona je tu zapravo ušla u novu fazu. A počeci se vezuju još za dolazak Franje Tuđmana na poziciju prvog čovjeka Hrvatske. Schmidt je bio prisan sa Tuđman, bio mu je na inauguraciji i bio je jedini diplomata s kojim je Tuđman razgovarao nakon inauguracije. Volio je Schmidt i kasnije dolaziti u Hrvatsku, na inauguracije, ali i na druženja i planiranja s partnerima iz HDZ-a (hrvatskog i bosanskog) uvezanim kroz “Hanns-Seidel-Stiftung”, fondaciju koja je finansirala njihov rad, projekte…

Zalagao se Schmidt unutar evropskih institucija za brži ulazak Hrvatske u Evropsku uniju, žalio i u neku ruku pravdao Ivu Sanadera… I to nije sve. Schmidt je prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu imao prisan i prijateljski odnos sa Srbijom, srbijanskom civilnom i vojnom vlašću. Od 2008. do 2011. godine redovno se, bez sumnje po nalogu Merkel, sastajao sa zvaničnim predstavnicima Beograda i hvalio njihov rad. No, nije imun ostao ni na konekcije sa srbijanskim biznismenima.

Schmidt je tako sa dvije zemlje učesnice u oružanom sukobu (agresiji na BiH) imao prilično jake veze. To su zemlje potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma kojeg on kao visoki predstavnik treba da čuva. A najmanje je očito imao konekcija, ako ih je uopće imao sa Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom u kojoj je danas ključni čovjek za implementaciju civilnog aspekta Dejtona.

Izborni zakon i miješanje u političke tokove

Onda je došao Izborni zakon BiH. Nakon nekoliko propalih pokušaja međunarodnih medijatora da isporuče Čoviću punu političku kontrolu nad procesima u državi i Federaciji, na scenu je stupio Schmidt. Dogovor iz Dubrovnika uz još nekoliko sastanaka, kafa i ručaka na tajnim lokacijama, prepisan je u izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH kojima se treba isporučiti politički džojstik Draganu Čoviću.

Protesti, domaće javnosti i političara, negodovanja i osude s međunarodnog nivoa, pa ni apelacije Ustavnom sudu BiH nisu bili dovoljni da pokolebaju Schmidta. Ostao je odan dogovoru da Čović i HDZ moraju dobiti Izborni zakon koji će im omogućiti da po vertikali vlasti imaju apsolutnu kontrolu. Potpuno suprotno evropskim i demokratskim vrijednostima. Ali i potpuno komplementarno kršćanskoj uniji CDU-a, HSS-a, HDZ-a i Schmidta.

Izmjene koje je nametnuo kao deblokade demokratskih procesa uskoro su se pokazale kao još veće prilike za blokade, zbog čega bi Njemac na čelu OHR-a sada najradije pobjegao iz vlastite kože.

No, osim Izbornog zakona, Schmidt je napravio još jednu veliku grešku. Zapravo izašao je iz okvira mandata koji mu je dat. Naime, u posljednjem izvještaju UN-u Schmdt se upušta u karakterisanje i komentarisanje političkih odnosa unutar BiH, kvalifikujući ko su liberalni, lijevo orjentisani, te kakve su rezultate ostvarili u zavisnosti jesu li u urbanim ili ruralnim mjestima.

Schmidt se miješao u sve, osim u svoj posao

I dok je isporučivao državu HDZ-u, bavio se zakulisnim poslovima i konekcijama, Schmidt se zaboravio podsjetiti šta su mu zapravo zadaci u okviru povjerenog mandata. Schmidt nije ministar vanjskih poslova da može zastupati BiH na međunarodnoj sceni, kao što je niz sastanaka gdje je u ime BiH govorio o vanjskopolitičkim temama – kao što je kandidatski status BiH. Mandat visokog predstavnika svakako nije vanjska politika.

Ali je preskočio jednu vrlo važnu tačku tih zadataka, a ona kaže da mu je nakon sastanka u Bonu, po tzv. bonskim ovlastima, zadatak da smjenjuje one koji podrivaju Dejtonski mirovni sporazum. PIC je tada u Bonu zatražio od visokog predstavnika da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Daytonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine.

No, Schmidt uporno toleriše činjenicu da najjača proruska politička organizacija na Balkanu i njen lider Milorad Dodik kontinuirano podrivaju Dejtonski sporazum, a time i stabilnost Bosne i Hercegovine i šireg regiona. Gledao je Schmidt kroz prste i na sve agresivnije napade SNSD-a na državnu imovinu, institucije, zakone, ali je na kraju ostao nijemi posmatrač. Svjestan je taj iskusni Njemac da su sadašnji napadi Dodika i SNSD-a daleko opasniji od onog što je poslije rata predstavljao SDS. No, SDS-ove kadrove OHR je listom smjenjivao, Dodik je siguran i osiguan Schmidtovim nedjelovanjem. I sve je agresivniji.

Agresivnosti i pritisak na sudije Ustavnog suda

Ulazak u političko blato koštalo je na kraju Christian Schmidta moranja da uđe u klinč sa sudijama Ustavnog suda BiH kako njegove izmjene Ustava FBiH ne bi bile oborene pred tim sudom, a kredibilitet međunarodne politike otišao na nivo ispod Miljacke. Zato je Schmidt sa međunarodnom svitom krenuo u ono što je zabranjeno i u daleko manje demokratičnim zemljama od one iz koje on dolazi. Udario je na Ustavni sud, pritiskao i lobirao kako bi se spasio sramote. Izlobirao je prolongiranje rješenja, a to će se vrlo brzo ispostaviti kao najgore rješenje. Jer, jednog dana, a to je vrlo blizu, svima će biti jasno koju je količinu blokada uveo u institucije jednog entiteta svojim djelovanjem. S tim u vezi ne može se preskočiti ni činjenica da istovremeno nije uopće djelovao po pitanjima antidejtosnkog djelovanja iz Rs ili sprječavanja opasnih i rigidnih politika.

Agresivnost i nervoza koju je pokazivao u komentarisanju političkih odnosa i pojedinih stranaka jasno je pokazala da je Christian Schmidt čovjek na pogrešnom mjestu u najgora vremena.

Njegov kredibilitet, ali i kredibilitet međunarodne zajednice koja čuva leđa visokih predstavnika, urušen je na najniže grane. Rješenjima koja je za godinu i pol donosio niko nije zadovoljan niti su ona doprinijela civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Stoga je vrijeme da svjetski centri moći porazmisle o nekom neutralnom u bh. odnosima, ali pristrasnog demokratiji, civilizaciji i miru. Jer, Schmidt NIJE ISPUNIO ZADAĆU!

(NAP)