PRAZNIK KOJEG JE USTAVNI SUD BiH ZABRANIO: Proslava 9. januara u Sarajevu najveći je poraz Zapada na Balkanu!

Dešavanja u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu nisu izdvojeni incidenti, niti posljedice nekih ad hoc akcija, već dio puno šireg plana u kome su sve tri ove zemlje, po svemu sudeći, samo kolateralna šteta zarad “viših“ planova o miru, sigurnosti i stabilnosti na Balkanu koji bi, valjda, trebale obezbjediti velika Hrvatska i velika Srbija. Svaka pobjeda srpsko-ruskih snaga u Bosni i Hercegovini veliki je poraz Crne Gore i Kosova, i obrnuto

 

 

U ponedeljak, 9. januara, na kapijama Sarajeva će se postrojiti 2.500 pripadnika MUP-a Republike Srpske, sa svom mehanizacijom koju imaju, kako bi proslavili stvaranje te republike. Republike koja je osmislila i realizirala opsadu Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana i tokom koje je ubijeno više od 10.000 građana. Postrojit će se pripadnici MUP-a koji je odlukom Međunarodnog suda pravde u Haagu proglašen krivim, zajedno s Vojskom Republike Srpske, za genocid u Srebrenici, a Srbija krivom za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, što je prva ovakva presuda u historiji međunarodnog prava.

 

 

Piše Dženana Karup Druško za Antenu M

 

I sve to dan nakon što je Milorad Dodik odlikovao Vladimira Putina jer “zahvaljujući poziciji Vladimira Putina i snazi Ruske Federacije, glas i stav Republike Srpske čuje se i uvažava i njena pozicija je očuvana pod naletom međunarodnog intervencionizma“, kao i zato što je Putin zaslužan za “naročito patriotsku brigu i ljubav prema RS te za razvijanje i učvršćivanje saradnje i ekonomskih i političkih odnosa RS i Rusije”. Odlikovao je Dodik i srpskog patrijarha Porfirija za koga su nam iz civilnog društva Hrvatske tvrdili u vrijeme izbora za prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve Srbije kako je on odličan kandidat.

 

 

Dodik, novi najbolji prijatelj Hrvatske

 

Nakon oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, je izjavio: “Dodik je naš prijatelj, za nas je dobro da on bude na vlasti, stoga ga ne dirajte“. Niko u Hrvatskoj se nije usprotivio ovom stavu predsjednika. Kao što nikad niko od zvaničnika iz Zagreba riječ nije rekao o izgradnji aerodroma u Trebinju, iako je to ozbiljan sigurnosni problem za Hrvatsku s obzirom da aerodrom gradi Srbija a da su zapadne obavještajne službe odmah upozorile da je to projekat iza koga stoji Rusija, jer aerodrom nema nikakvu ekonomsku opravdanost, ali su planirane piste duže od zagrebačkih koje bez problema mogu primiti eskadrile ruskih, odnosno srpskih lovaca. Taj aerodrom će Dubrovniku biti bliži od Ćilipa.

 

 

Ćuti li Hrvatska o srpsko-ruskom aerodromu u Trebinju zbog projekta Gornji horizonti? Nakon sastanka s Miloradom Dodikom, Andrej Plenković je u aprilu prošle godine je izjavio da je gradnja hidroelektrane Dubrovnik 2 strateški interes Hrvatske. Potvrdio je to i Ilija Tamindžija, izvršni direktor Hidroelektrana na Trebišnjici (preduzeće u Trebinju u većinskom vlasništvu Republike Srpske na čijem čelu je Dodikov kadar iz SNSD-a): “Za gradnju smo Dubrovnika 2. Gornji horizonti su ugovoreni, i stava smo da je momenat da se aktuelizuje taj projekat. On više znači Hrvatskoj nego Bosni i Hercegovini ukoliko se uzme u obzir ukupna situacija vezana za krizu u Ukrajini.”

 

 

Samo četiri mjeseca ranije Plenković je imao sastanak s Bakirom Izetbegovićem, nakon koga je Izetbegović izjavio da bi to “napravilo pustinju u ovom dijelu Hercegovine”, ističući da za izgradnju hidroelektrane Dabar, odnosno Gornji Horizonti u BiH ne postoji dogovor: “Radi se o pet šest milijardi kubnih vode godišnje i to bi u potpunosti izmjenilo ekološki sistem u Hercegovini. Tu imamo Hrvatsku uz sebe, da se to ne uradi. Možemo zaustaviti taj projekat.” Očito ono što nije dogovorio s Izetbegovićem, Plenković je dogovorio tri mjeseca kasnije s – Dodikom. Upravo Izetbegović, odnosno SDA i DF na čelu sa Željkom Komšićem, zaustavili su i gradnju tri hidrocentrale na Drini koje je Dodik (većinskim vlasništvom) dao Srbiji, ali je nova sarajevska koalicija osmorke predvođena liderom SDP-a Nerminom Nikšićem, odlučila da zbog stvaranja “novog ambijenta“ odblokira sve te projekte.

 

 

Ovo su samo neki primjeri od brojnih (energetskih) projekata koji se realiziraju, ili se planiraju realizirati a kojima se Bosna i Hercegovina ekonomski porobljava na čelu s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, a za interese Hrvatske i Srbije. Kako svojim potezima to podržavaju i Rusija i SAD, kao i formiranje zajednice srpskih općina na Kosovu, ali i “reformske snage“ predvođene Dritanom Abazovićem u Crnoj Gori, znači li to da na Balkanu imaju dogovor? Jaka Hrvatska (koja dobija dio BiH) i Srbija (koja uz dio BiH dobija i Crnu Goru i dio Kosova), pri čemu su Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo kolateralna šteta. Zadnji put smo takvom dogovoru svjedočili u planovima Tuđmana i Miloševića o Velikoj Hrvatskoj i Velikoj Srbiji zbog čega su uslijedili krvavi ratovi na Balkanu u kojima je BiH platila najveću cijenu, planove koji su presuđeni pred međunarodnim sudovima u Haagu?

 

 

Srbija, novi najbolji prijatelj SAD-a

 

Potvrđuje li to Memorandum o razumijevanju između SAD-a i Srbije koji su 5. januara potpisali američki ambasador u Beogradu, Christopher Hill, i ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, Miloševićev glasnogovornik 90-tih koji danas čak i u Srbiji slovi kao neko ko je lojalniji Rusiji i od Vučića? Jesmo li slučajno samo dan poslije gledali slike srdačnog rukovanja Plenkovića i Dačića u Zagrebu na prijemu povodom pravoslavnog Božića? Plenković je s tog prijema poručio da je atmosfera dobra, ali nije propustio da podsjeti da je “Hrvatska bila žrtva Miloševićevog režima“, uz poruku da “moramo unaprijediti naše odnose“. O pozitivnoj atmosferi je govorio i Dačić ističući kako su “odnosi Republike Hrvatske i Srbije u najboljem interesu naša dva naroda, ali i čitave regije”.

 

 

Kako se to može, zarad viših interesa dva naroda, najbolje ilustriraju Dodik i Čović koji su u koaliciji (protiv Sarajeva) već nekoliko godina. Istovremeno, ironija je da je jedino Sarajevo tokom ratova 90-tih nije nikoga napadalo, nego se branilo od agresije Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, ali i Plenković i Vučić i Dačić zaobilaze Sarajevo u širokom luku dok se Sarajevom (i dalje) bave i u Beogradu i u Zagrebu.

 

 

Potvrđuje li te “nove“ odnose i velike planove Zapada o Zapadnom Balkanu upravo ćutnja zvaničnog Zagreba na sve što radi Milorad Dodik i poruke da je on partner Hrvatske (nije li uostalom i Čović slavio 9. januar zajedno s hrvatskim diplomatom u Banja Luci 2019), kao i ćutnja Zapada o tome da na proslavu 9. januara dolaze najviši zvaničnici iz Srbije iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine presudio da je taj praznik neustavan? Ili dolazak ministara crnogorske Vlade, zemlje članice NATO-a koja bi iznad svega morala poštivati vladavinu prava odnosno presude najviših sudskih instanci, kako međunarodnih tako i nacionalnih? Svjedočimo li novom balu vampira u Sarajevu? Razbijanju Bosne i Hercegovine i ponižavanju grada i njegovih građana koji su preživjeli četiri godine pakla zbog monstruoznih planova Beograda? Dok Zapad zarad “viših interesa“ ćuti, uz časne pojedinačne izuzetke!

 

 

S obzirom na sve što se radi u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i na politike i Čovića i Dodika, puno sam bliže tezi da se bosanskohercegovački scenarij danas provodi i u Crnoj Gori i na Kosovu, nego tezi da se crnogorski scenarij provodi u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska, kao jedini plijen Srbije nakon ratova 90-tih, pokazala je kako se ratni planovi mogu provodi u miru “legalnim“ putevima, ali i kako se jedna država “demokratski“ ruši iznutra.

 

 

Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo

 

Milu Đukanoviću nakon osamostaljivanja Crne Gore Beograd nije mogao ništa, pogotovo nakon što je ubrzanim putem zemlju poveo u Evropsku uniju i doveo je u NATO, oštro se suprotstavljajući srpsko-ruskom uticaju. Sve dok se nisu pojavili pojedinci u Crnoj Gori, otvoreno podržani od Beograda i Banja Luke uz svu pomoć Rusije, koji su udarajući na sve slabosti i greške DPS-a, kojih nesumnjivo nije bilo malo, pokrenuli “promjene“ i “reforme“ na čelu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, zavodeći mase obećanjima o boljoj budućnosti. Kako ta bolja budućnost izgleda Crna Gora već osjeti, osim političke i ekonomske krize blokiran je put Crne gore u EU zbog čega je i Bruxelles nedavno oštro reagirao.

 

 

Albinu Kurtiju Srbi na Kosovu ne mogu ništa, bez obzira na sve probleme koje prave podržani od Beograda i Kremlja. Sve dok su SAD uz njega. No, ne zaboravimo da je Kurti prošli put smijenjen upravo pod pritiskom američke administracije jer nije bio kooperativan, tako da njemu i u ovoj krizi najveći izazov može biti politika SAD-a koja otvoreno podržava formiranje Zajednice srpskih općina bez obzira što Kurti već nekoliko puta upozorava da je to plan Beograda i stvaranje druge republike srpske a poznato je kakve probleme ona pravi Bosni i Hercegovini i cijelom regionu. Za dobro svih nas nadajmo se da će kosovski lobisti, predvođeni Kurtijem i kosovskom predsjednicom, koji su se do sad pokazali najbolji sa Zapadnog Balkana, uspjeti zaustaviti te nove velike planove za Zapadni Balkan, u kojima, očito, uz Srbiju i Hrvatsku i Albanija dobija svoj dio kolača.

 

 

“Crnogorski scenarij“ podjelom zemlje iznutra, realiziran je u Bosni i Hercegovini Dodikovim potezima kojima je Republiku Srpsku doveo u ovisnost od politika Beograda i Kremlja, istovremeno je sve više udaljavajući i konfrontirajući sa Sarajevom, odnosno svim njegovim potezima kojima urušava BiH kroz rušenje državnih institucija kako bi što više dokazao kako je ona neodrživa. Zadnja faza je rasprodaja državne imovine i Srbiji i Hrvatskoj, čime će BiH ostati država bež državne imovine uz sve garancije Zapada o njenom teritorijalnom integritetu.

 

 

Ono što podsjeća na crnogorski scenarij jeste da Dodik sad podršku za svoje planove ima i u Sarajevu i to od strane političkih partija koje opet, bar kako javno tvrde, imaju podršku visokog predstavnika u BiH, ali američkog i još nekih zapadnih ambasadora.

 

 

Izetbegović je rušen na isti način kao i Đukanović i očito su obojica podcijenila moć medija i raznoraznih eksperata i analitičara koji su osim preko medija i preko raznoraznih NGO-a svoje izvještaje dostavljali Zapadu. Đukanović i Izetbegović moraju otići jer su koruptivni, a korupcija je kako nam ponavlja Escobar najveći problem Zapadnog Balkana. Vučić, Dodik, Abazović, Milanović, Čović, Plenković, očito, nisu koruptivni.

 

 

Plan za Zapadni Balkan

 

Zbog svega ovoga teško mi se složiti s ocjenama pojedinih regionalnih autora koje uvažavam i koje smatram prijateljima, a koji su svoju dobronamjernost i prema BiH i prema Crnoj Gori i prema Kosovu već odavno jasno pokazali, da bi Crna Gora 2023. mogla biti remetilački faktor koji može poljuljati ne samo regiju, nego i šire, te da “ako Crna Gora dođe u okrilje srpskog i ruskog ‘sveta’, Hrvatska će dobiti novog susjeda, neprijateljskog i agresivnog“.

 

 

Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom dijeli oko 1.000 kilometara granice, a granica Crne Gore i Hrvatske je duga 20-ak kilometara. S obzirom da su i Hrvatska i Crna Gora u NATO-u bez obzira na sva unutrašnja previranja teško da može doći do nekih problema na ovoj granici. S druge strane Hrvatska već dugo na granici ima srpsko-ruski svet Milorada Dodika što sudeći po izjavama zvaničnika iz Zagreba nikome ne predstavlja problem, pa ni njihovoj obavještajnoj službi koja u svom izvještaju i ne spominje ruski uticaj, ali kao problem navodi Bošnjake iz BiH.

 

 

Odluke visokog predstavnika u BiH kojima je promijenio Ustav Federacije, pravdajući se da time provodi odluku Ustavnog suda BiH iako je pri tome potpuno ignorirao druge odluke ovog suda, ali i četiri presude Evropskog suda za ljudska prava, upravo idu u prilog jačanja politika predvođenih Dodikom i Čovićem kojima Bosna i Hercegovina, nažalost, postaje ruska gubernija. Jedno je kad se Plenković i drugi zagrebački zvaničnici ponosno hvale da su oni zaslužni za ovakvu odluku visokog predstavnika, naivno uvjereni da preko Čovića oni kontroliraju Dodika, ali sasvim je druga stvar kad ti ugledni regionalni analitičari počnu navoditi kako su te odluke visokog predstavnika dobre za BiH. To je isto kao kad bi rekli da su pučisti koji su učestvovali u državnom udaru po nalogu Rusije i uz pomoć Beograda dobro rješenje za Crnu Goru.

 

 

Dešavanja u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu nisu izdvojeni incidenti, niti posljedice nekih ad hoc akcija, već dio puno šireg plana u kome su sve tri ove zemlje, po svemu sudeći, samo kolateralna šteta zarad “viših“ planova o miru, sigurnosti i stabilnosti na Balkanu koji bi, valjda, trebale obezbjediti velika Hrvatska i velika Srbija. Jedina nada, odnosno snaga koja se trenutno tome može suprotstaviti svemu tome su regionalni intelektualci uz pomoć pojedinih medija koji uviđaju sve probleme koje ti novi planovi nose sa sobom.

 

 

Bosna i Hercegovina i Kosovo su skupo i krvavo platili svoju nezavisnost, a nezavisnost Crne Gore sad dolazi na naplatu. Bosanci i Hercegovci i Kosovari su već jednom pokazali na šta su spremni za svoju državu, a protesti “Ima nas“ pokazuju da ni Crnogorci nisu spremni bez borbe dati svoju zemlju. Svaka pobjeda srpsko-ruskih snaga u Bosni i Hercegovini veliki je poraz Crne Gore i Kosova, i obrnuto.

 

(SB)

PRAZNIK KOJEG JE USTAVNI SUD BiH ZABRANIO: Proslava 9. januara u Sarajevu najveći je poraz Zapada na Balkanu!

About The Author
-