“U oči upada činjenica da, otkako je počela kriza na Kosovu, institucije Europske unije ne spominju više tako često pitanje o usklađivanju politike Srbije s vanjskom i sigurnosnom politikom EU. Stvaranjem jedne krize Aleksandru Vučiću je do neke mjere uspjelo ono što je vjerovatno i htio, potiskivanje druge krize”, kaže on.

 

 

Politički analitičar iz Hrvatske Davor Gjenero, komentarišući aktuelnu situaciju na sjeveru Kosova, ističe u intervjuu za Danas da je očito da je cilj zaoštravanje, osim odlaganja pitanja sankcija prema Rusiji, i zaobilaženje pritiska da se postigne političko rješenje statusa Kosova.

 

 

Da bi sklonili barikade sa sjevera Kosova Srbi traže „oslobađanje uhapšenih Srba, povlačenje tajnih spiskova za hapšenje i odstrijel Srba, te povlačenje specijalnih jedinica Policije Kosova“.

 

 

Ove uslove iznio je predsjednik Srpske liste Goran Rakić u četvrtak na protestu oko 1.500 Srba kod Zvečana na sjeveru Kosova, koji je protekao mirno i bez prijavljenih incidenata.

 

 

Od izjave Aleksandra Vučića „ne znam ko je postavio barikade“ do „uklonićemo barikade kada se potpiše ZSO” vrlo je kratak vremenski interval. Situaciju na granici sa Kosovom dodatno usložnjava prisustvo ruske paravojne jedinice Vagner, te Noćnih vukova, ali i ekstremističkih grupa koje sve rade kako bi izazvale konflikt, a onda našli opravdanje da okupiraju sjever?

 

 

U oči upada činjenica da, otkako je počela kriza na Kosovu, institucije Europske unije ne spominju više tako često pitanje o usklađivanju politike Srbije s vanjskom i sigurnosnom politikom EU. Stvaranjem jedne krize Aleksandru Vučiću je do neke mjere uspjelo ono što je vjerojatno i htio, potiskivanje druge krize.

 

 

Ipak, mislim da se on ne bi trebao zanositi da će ovaj model odgađanja problema djelovati na duge staze.

 

 

Isto tako, čini se da se u vrhu vlasti u Srbiji nadaju kako bi mogli razbiti jedinstvo euroatlantskih partnera, pa njihova propaganda govori o razlikama između stavova Njemačke, koja da potiče ono što oni nazivaju „Kurtijevom agresijom”, dok navodno SAD i Velika Britanija sada zauzimaju „racionalan stav i imaju više razumijevanja za interese Srba”.

 

 

Šef Vučićeva „kuhinjskog kabineta”, gospođa Brnabić, čak ulazi u duele s njemačkim diplomatima, i to prije svega njemačkim ambasadorom akreditiranim u susjednoj državi, i s njemačkom šeficom diplomacije, jer je očito Vučiću važno da potisne utjecaj Njemačke, a time i obnovljenog Ishingerovog plana.

 

 

Da li se Vučić zaigrao?

 

Taktika je uvijek jednaka, a zasniva se na “inovativnoj interpretaciji” međunarodnog prava i međunarodnih dokumenata kojima su regulirani odnosi na Kosovu, ali politička taktika, je stara, preuzeta od učitelja i vožda Miloševića, još iz ranih devedesetih.

 

 

Kad se pokrene socijalna dinamika barikada, i to uz pomoć pitoresknih likova (u hrvatskom polite requestu takve se likove naziva „kontroverznim poduzetnicima“), vrlo ju je teško nadzirati, jer, kako nas je učio stari Gustave Le Bon, gomila ima svoju dušu, svoju volju i nije sigurno da će onaj koji ju je pokrenuo i kontrolirati tu dušu.

 

 

Vučić se poigrava, ali uskoro će doći vrijeme kad će morati pozvati ljude da se vrate s barikada.

 

 

Tada će se vidjeti kako funkcionira njegova moć, njegova „sposobnost uvjeravanja” i koje će metode morati upotrijebiti.

 

 

Osim Kosova, situacija u susjednoj Crnoj Gori dovedena je do ivice apsurda. Tanja Fajon je tokom posjete CG u srijedu, zajedno sa Alexanderom Schallenbergom, zaprijetila kako će EU u januaru ili u februaru vjerovatno dovesti u pitanje pristupne pregovore s Crnom Gorom za ulazak u EU ukoliko se do kraja januara ne završi postupak izbora sudija Ustavnog suda i ukoliko se ne poništi izmijenjeni Zakon o predsjedniku. Kako vi tumačite ove prijetnje koje, uz svu dobru namjeru, više idu na ruku onima koji u Crnoj Gori rade u korist „srpskog sveta“ i čiji je cilj upravo da otrgnu Crnu Goru od EU puta?

 

 

Sjajno je da je nova slovenska ministrica definirala Crnu Goru kao jedan od fokusa svoje misije na Balkanu, a očito je da i ona osobni, i kabinet premijera Roberta Goloba, imaju daleko veće ambicije na Balkanu, nego što su ih imale prethodne slovenske administracije, ne mislim samo na onu Janeza Janše, nego i na onu Marjana Šarca, pa i Mira Cerara.

 

 

Doista, Crna Gora se, od vodeće države u pristupnom procesu, što je bila do izbora u augustu 2020. pretvorila u ozbiljnu kriznu točku, a koalicija triju kolona, trenutno formalno predvođena Dritanom Abazovićem, sustavno razara institucije države.

 

 

Derogiranjem ustavnih ovlasti Predsjednika Republike zakonom, dakle običnom parlamentarnom većinom, proveli su svojevrstan državni udar, a iskusni Milo Đukanović istjerao ih je na otvoreno, a sam se i dalje ponaša s puno skrupula prema Ustavu, pa je tako čak i promulgirao zakon, koji je nesumnjivo protuustavan i za kojeg je Venecijanska komisija jasno rekla da ga ne bi trebalo usvajati.

 

 

Očito je da trenutna većina u crnogorskom parlamentu nije parlamentarna većina u pravom smislu riječi, jer nije sposobna donositi odluke koje bi stabilizirale sustav i smanjivale neizvjesnost.

 

 

Ne postoji minimum konsenzusa koji bi omogućio popunjavanje Ustavnog suda, što državu gura u kaos i neizvjesnost, a Fajon govori isto što i izaslanik State Departmenta Gabriel Escobar, kad upozorava da se nametnuti protuustavni Zakon o Predsjedniku Republike ne smije upotrijebiti da bi se zaobišla ustavna procedura za dodjelu mandata kandidatu za premijera.

 

 

Institucije u Crnoj Gori se urušavaju, odnosno urušava ih koalicija triju kolona i akteri koji čine tu koaliciju mogli bi se suočiti s međunarodnom izolacijom.

 

 

Zbog svog geopolitičkog položaja Crna Gora je silno važna, i zbog svoje pomorske fasade, ali i zbog infrastrukturne pozicije na jonskom pravcu, što bi trebala biti važna veza Bosne i Hercegovine na plinovod TAP, što je važno za izvlačenje ove države iz ruskih energetskih kliješta.

 

 

Euroatlantski partneri moraju stabilizirati Crnu Goru, a Slovenija bi se u tom poslu mogla pokazati kao važan partner.

 

 

Beograd – Zagreb – Tirana, kako je nedavno na Cetinjskom forumu konstatovao gospodin Roman Jakič, su tri centra odakle se podriva nestablnost u regionu. Da li se slažete sa ovom konstatacijom i na koji način se suprostaviti ovom trouglu?

 

 

Problem Zagreba, odnosno Hrvatske je u tome što već više od dvije godine Hrvatska ne uspijeva u vanjskoj politici govoriti, ne jednim glasom, nego niti s minimumom konsenzusa. Vlada, koja operativno vodi vanjsku politiku insistira na europskim i euroatlantskim principima i na konceptu „više Europe”, a Predsjednik Republike, koji ima veto moć u vanjskoj i obrambenoj politici, ustraje na pozicijama koje su usporedive s onima Miloša Zemana ili Viktora Orbana, a u zadnje vrijeme je u svom „euroskepticizmu” i preziru prema europskoj politici i eksplicitniji od njih.

 

 

Problem se zaoštrava kad uvedete i treći faktor, politiku Hrvata u BiH, koju oblikuje Dragan Čović, a koja je po mnogo čemu bliža Dodiku, Vučiću, pa i Putinu, nego li europskim politikama.

 

 

Neosporan je uticaj Beograda i Zagreba na BiH. Ono što dodatno zabrinjava jeste podrška Zapada (kako liderima osmorke tako i Schmidtovim izmjenama Ustava) da se separatistima, proruskim i nacionalističkim političarima u toj državi, među njima i oni koji su na sankcionom spisku Zapada, daju sve poluge vlasti. Kako vidite situaciju u BiH?

 

Nisam tako skeptičan prema onome što je napravio Christian Schmidt, svojim intervencijama u izbor Doma naroda, ali i ograničivši mogućnost blokade sustava. Ovogodišnji izbori doveli su do afirmacije političkog pluralizma među Bošnjacima, a iz redova hrvatskog i srpskog naroda nije bilo drugog rješenja, nego otvaranja prostora Dodikovim i Čovićevim sljedbenicima.

 

 

U pravu ste, kad govorite o opasnom uvođenju protivnika euroatlantizma i europske integracije u institucije države.

 

 

Čini mi se da Dragan Čović posve nepotrebno hoda po rubu imenovanjem ljudi poput gospodina Čavare na relevantne funkcije. Ako se tome u Uredu Predsjednika RH možda i vesele, u Vladi RH se sigurno na to ne gleda s naklonošću.

 

 

Kada Borjana Krišto (HDZ BiH), juče imenovana mandatarku za saziv Veća Ministara BiH, kaže da Hrvati u BiH jedini iskreno podržavaju put zemlje u EU i NATO, šta hoće da kaže? Da Bošnjaci nisu iskreni? Sve ovo zaudara na rasisitičku politiku Viktora Orbana prema BiH kada kaže: “Izazov sa BiH je kako integrisati zemlju sa dva miliona muslimana”?

 

Vrlo je opasno što se u programu Vijeća ministara, koje će voditi gospođa Krišto, relativiziralo značenje euroatlantizma i pristupanja BiH NATO savezu, zbog podilaženja Miloradu Dodiku i njegovoj proruskoj politici.

 

 

Nažalost, u BiH su sve tri političke klase najozbiljniji problem u europeizaciji svoje zemlje. Sreća je da su europski i euroaltantski identitet daleko snažniji u bosansko-hercegovačkom građanskom društvu, akademskoj zajednici, pa i javnosti, zaslugom ozbiljnim bosansko-hercegovačkih medijskih profesionalaca.

 

 

Oni su, bez obzira na to koje su nacionalnosti, lideri bosansko-hercegovačke eurpeizacije, a u tom su procesu sve tri političke klase već ili manji uteg.

 

(SB)

POLITIČKI ANALITIČAR DAVOR GJENERO: “Dragan Čović nepotrebno hoda po rubu imenovanjem ljudi poput gospodina Čavare na relevantne funkcije”