U formalno-tehničkom smislu knjiga Bisere Turković predstavlja potpuno razočarenje i antireklamu njezinoj autorici. Stil kojim ona piše je šlampav, jezik suh i birokratski, katkada na rubu elementarne pismenosti. Ne postoji bibliografija, nema kazala imena, cijela knjiga odaje dojam neurednosti i neuređenosti, navrat-nanos sklepanosti.

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

PONEDJELJAK, 17. OKTOBAR

 

Sinoć su rukometaši Crne Gore u sarajevskoj Skenderiji do nogu potukli reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali navijače ni jedne ni druge selekcije kao da baš i nije zanimao rezultat na semaforu. Ponovo je, baš kao i nedavno tokom utakmica najboljih košarkaških i nogometnih reprezentacija, sportski događaj protekao u opuštenoj, veseloj, karnevalskoj atmosferi. Aplaudiralo se himnama, pozdravljali atraktivni potezi protivnika, pjevale himne i navijačke pjesme rivala. Zajedničko druženje navijača nastavljeno je u sarajevskim kafanama, na ulicama. Gotovo da se izgubio osjećaj mjere u tom permanentom manifestiranju dobrosusjedske ljubavi i poštovanja. Da parafraziramo velikog Arsena Dedića, Crnogorci i Bosanci se vole javno.

 

Znamo svi jako dobro da nije vazda bilo tako. Nije bilo razmjene pozitivne energije ni prije dvije-tri , a kamoli prije 20-30 godina. Prije dvadesetak godina u navijačkim nemirima nakon utakmice BiH SR Jugoslavija u Sarajevu teško je povrijeđen jedan navijač koji je došao iz Crne Gore.

 

U Skenderiji smo od Crne Gore pretrpjeli težak poraz

 

Odnedavno se sve promijenilo, kao da je kliknuo neki emotivni okidač, koji je pokrenuo dobro u ljudima, što se na Balkanu ne dešava baš često. Crnogorci besplatno jedu i piju u kafani u srednjoj Bosni, Bosanci i Hercegovci su ponovo najdraži gosti kod Đetića na moru.

 

Profesor Siniša Malešević, jedan od najuglednijih ex jugoslovenskih sociologa i antropologa, rođen je u Banja Luci, studirao u Zagrebu, a danas je profesor na University Collegu Dublinu. Nedavno mu je u Velikoj Britaniji objavljena knjiga u kojoj se bavi korijenima i uzrocima nasilja, plod njegovog desetogišnjeg istraživanja. U razgovoru za medije prof. Malešević kaže da nijedno nasilje nije spontano.

 

U kontekstu priče o obnovi bosansko-crnogorskog bratstva i jedinstva, zanimljiva je Maleševićevo objašnjenje da “ni nenasilje ne dolazi samo od sebe”, da nije spontana reakcija. Podsjeća na primjere najpoznatijih svjetskih pacifista Mahatme Gandija i Nelsona Mandele, iza kojih je stajala snažna organizacija i vrlo jasna hijerarhija. U nekim zemljama prakticiraju se rituali koji izvrgavaju ruglu i javnom preziru one koji se nasilno ponašaju.

 

Nenasilje, odnosno tolerancija i saradnja se dakle, uče, usvajaju, kao sve druge ljudske vještine. Ni u BiH, kao ni u cijeloj regiji, ne postoji sistemski rad nadležnih institucija na izgradnji kulture nenasilja, deradikalizaciji, odnosno na osudi i stigmatizaciji onih koji posežu za nasiljem. Ako to i postoji, uglavnom je riječ u izoliranim, autonomnim incijativama, koje, vidimo to na primjeru navijačkih grupa iz Crne Gore i BiH daju mnogo veće rezultate nego službeni protokalarno hladni dobrosusjedski rituali. Ako budemo naučili da društvene sukobe i tenzije rješavamo bez nasilja, na dobrom smo putu da uđemo u porodicu pristojnih, zrelih zajednica.

 

UTORAK, 18. OKTOBAR

 

U svom najnovijem izvještaju o Bosni i Hercegovini Evropska komisija ponovo je naglasila potrebu jačanja pravne države, nezavisnost pravosuđa, borbe protiv kriminala i korupcije, snažniju kontrolu trošenja javnih resursa. No, izgleda da ni institucije u Briselu nisu imune na te pojave. O tome svjedoči vijest objavljena danas u regionalnim medijima da je Ured za suzbijanje prevara Evropske unije, poznatije kao “Olaf” pokrenuo istragu protiv Vijeća za regionalnu saradnju sa sjedištem u Sarajevu.

 

Vijeće za regionalnu saradnju je organizacija osnovana prije više od dvije decenije, odmah nakon održavanja samita Pakta stabilnosti u Sarajevu 1999. Na njegovom čelu do sada su se nalazili diplomati iz Hrvatske i Srbije, Hido Biščević i Goran Svilanović. Od prije nekoliko godina šefica Vijeća za regionalnu suradnju je Majlinda Bregu, političarka iz Albanije. Evropski istražitelji iz “Olafa” zaduženi su za kontrolu trošenja sredstava Evropske unije od njenih članica, ali i onih država koje to nisu. U Hrvatskoj su, na primjer, po nalogu “Olafa” proteklih mjeseci uhapšeni neki visoki zvaničnici pod sumnjom da su pronevjerili pare Evropske unije.

 

Majlinda Bregu

 

“Olaf” u Sarajevu provjerava da li je sve bilo zakonito i transparentno u radu albanske političarke Majlinde Bregu šefice Ureda za regionalnu saradnju. Sumnja se da su neki tenderi vrijedni stotine hiljada eura bili namješteni firmama iz njene domovine, Albanije. “Olaf” se smatra visokoprofesionalnim, efikasnim borcem protiv korupcije i kriminala, preko 95 posto njihovih optužnica završava pravomoćnim presudama. Vrlo je izvjesno da njihova istraga u Sarajevu nije neosnovana i brzopleta, ili da je provode bez prethodnih čvrstih indicija da su zloupotrebljene pare Ervropske unije.

 

Za Malindu Bregu perspektivnu albansku političarku do dolaska na funkciju u BiH se govorilo sve najbolje, imala je ugled i status poštene i nekorumpirane diplomatkinje. Da li je i ona podlegla općem bosanskohercegovačkom trendu endemskog bezakonja, korumpiranosti, favoriziranja podobnih prijatelja? Važi li i u diplomatiji nepisano pravilo s kim si, takav si? Da li predstavnici evropskih i drugih visokorazvijenih zemalja koji umjesto da nas nauče da budemo transparentni, odgovorni, kada dođu na ove prostore počinju ličiti na nas u onom u čemu smo prokazani kao loši primjeri. Pokazat će to, vjerujemo skoro, istraga koju provode evropski istražitelji.

 

SRIJEDA, 19. OKTOBAR

 

Dom naroda Parlementa FBiH izabrao je tri nova člana Ustavnog suda tog entiteta i tako nakon tri godine popunio prazninu koja je paralizirala rad ove pravosudne institucije. Predsjednik Federacije BiH, HDZ-ov Marinko Čavara pozdravio je ovaj izbor i izrazio žaljenje što se sa sa izborom sudija toliko kasnilo.

 

Podsjetimo, za kašnjenje popunjavanja Ustavnog suda FBiH najveći krivac je upravo Marinko Čavara, koji je godinama opstruirao njihov izbor. Upravo zbog toga su ga prije dva mjeseca sankcionirale vlasti Sjedinjenih Američkih Država, stavljajući ga na crnu listu i određujući mu stanovite sankcije. Istovremeno mu je i Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH zaprijetio smjenom ukoliko ne ispuni svoju ustavnu dužnost. Sve navodne proceduralne manjkavosti koje su predsjedniku FBiH Čavari služile kao alibi za opstrukcije i blokade rada institucija odjednom su ukonjene i ustavni sud Federacije BiH je ekipiran za rad.

 

Zbog čega političari, svjesno i s namjerom, odgađaju, blokiraju, opstruiraju donošenje odluka, zakona, premda znaju da će to na koncu ipak morati uraditi.

 

Potpredsjednica i predsjednik FBiH Melika Mahmutbegović i Marinko Čavara (Foto: Samir Saletović)

 

Nedavno je Hrvoje Klasić, poznati hrvatski povjesničar u medijima otkrio zanimljiv događaj. Kako je kazao, prije nekog vremena ga je pozvala ambasada Izraela u Zagrebu i tražila njegovo viđenje i kvalificiranje određenih događaja i ličnosti iz Nezavisne države Hrvatske. Iznio je profesor Klasić na njihov zahtjev izraelskim diplomatama mišljenje o ustaškim prvacima, Anti Paveliću, Mili Budaku, Juri Francetiću i drugim. Objašnjeno mu je da taj razgovor ima veze sa dolaskom izraelskog državljanina Amira Grossa u Mostar, gdje se pojavljuje kao investitor u tamošnji Aluminij. Zločinci o kojem su se Izraelci raspitivali kod profesora Klasića imaju godinama svoje ulice u Mostaru.

 

Uskoro je došlo do posjete Izraelu Dragana Čovića, lidera HDZ-a, a nedugo zatim i do službene najave gradskih vlasti najave da će sporne ulice promijeniti svoje nazive. Do toga još uvijek nije došlo, što govori da i dalje postoje otpori unutar struktura koji to trebaju realizirati.

 

Zašto je uopće bilo potrebno da neko sa strane, u ovom slučaju iz Izraela, jednom političaru koji za sebe tvrdi da je proevropski i njegovoj stranci objašnjava da je nedopustivo i odvratno da se gradske ulice nazivaju prema zločincima i fašistima?! Je li to možda izgovor političarima pred vlastitim biračima kojima žele poručiti da to oni nikada ne bi uradili svojom voljom, nego su ih neki sa strane, Amerikanci, Izraelci, Evropljani… prisilili i pritisli da to urade. Ako je to zaista tako, ako birači, građani, narod, od svojih lidera očekuju da djeluju protiv zakona, protiv civilizacijskh normi, da blokiraju demokratske procese, onda smo svi mi u mnogo većem problemu, nego što mislimo i nego što nas upozorovaju dobronamjerni ljudi izvan BiH.

 

PETAK, 21. OKTOBAR

 

Prošlog mjeseca, nekoliko dana pred održavanje izbora, iz štampe je izašla autobiografska knjiga “Moj životni put” Bisere Turković, ministrice vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. U diplomatskoj praksi važi nepisano pravilo da se ovakve knjige-ispovijesti ispisuju i objavljuju na kraju profesionalne karijere. Prvi mi od stranih diplomata na pamet padaju Madeleine Albright i Richard Holbrooke, bivši američki šefovi diplomatije čiji su memoari pisani na kraju njihovih karijera bili bestselleri i na našim prostorima, budući da su ostavili dubok trag u zemljama bivše Jugoslavije. Od regionalnih diplomata najintrigantnija je monografija o Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova Jugoslavije, čiju je impresivnu biografiju napisao povjesničar Tvrtko Jakovina.

 

U dobrim knjigama iz ovog žanra prepliću se i nadopunjuju događaji iz privatnog života i profesionalne karijere, koji najčešće objašnjavaju jedni druge.

 

U slučaju Bisere Turković, ništa od prethodnog nije slučaj. Njena ukoričena autobiografija ne označava kraj njene diplomatske karijere, nego je, čini se korištena kao sastavni dio autoricine predizborne kampanje. Rezultati izbora na kojima ministrica Turković nije uspjela osvojiti mandate u državnom Parlamentu pokazuju da joj svježe objavljenim memoari nisu pretjerano pomogli niti su utjecali na popravljanje slike i negativne percepcije koju uglavnom ima kod birača, odnosno javnosti.

 

Sa promocije knjige Bisere Turković (Foto: Samir Saletović)

 

U formalno-tehničkom smislu knjiga Bisere Turković predstavlja potpuno razočarenje i antireklamu njezinoj autorici. Stil kojim ona piše je šlampav, jezik suh i birokratski, katkada na rubu elementarne pismenosti. Ne postoji bibliografija, nema kazala imena, cijela knjiga odaje dojam neurednosti i neuređenosti, navrat-nanos sklepanosti. Pišući o nekim od ključnih događaja i prekretnica u svom životu, poput dolaska iz Hrvatske u Sarajevo, udaje i života u BiH, odlaska u Australiju, povratka u Sarajevo, Turkovićka to radi na neprohodan i neprecizan način. U pojedinim pasažima knjige, čini se kao da autorica njome ima namjeru da više sakrije iz svoje biografije, nego što joj je namjera da otkrije i rasvijetli neke događaje koji, eventualno, interesiraju javnost.

 

Autografija Bisere Turković hronološki se završava u ratnoj 1994. godini, kada ona obavlja dužnost ambasadorice BiH u Hrvatskoj. Nejasno je zašto baš te godine, jer je to bio sami početak njene diplomatske karijere koja neprekidno traje skoro punih trideset godina? Da li možda autorica planira nastavak svojih memoara, što joj niko dobronamjeran nakon ovog prvog dijela ne bi preporučio.

 

Ono što je međutim osnovni dojam, jeste da Bisera Turković sebe u knjizi gleda kroz prizmu pripadanja jednoj stranci, ili jednom političkom pokretu, a ne kao najpoznatiju diplomatkinju koja je obavljala ambasadorske pozicije u 6-7 važnih zemalja. Ona ne krije da je bila i ostala vojnik partije, još od najranijih dana kada je bila simpatizerka pokreta Mladih muslimana, o čemu je svojedobno svjedočila na suđenju Aliji Izetbegoviću ni njegovim saradnicima. Od Turkovićke, kao najpoznatije vojnikinje SDA, možemo ponešto i saznati šta je tokom dugogodišnje karijere radila za stranku i narod koji je stranka predstavljala. Međutim, ostajemo uskraćeni za uvid za ono što je tokom svoje dugogodišnje karijere učinila za državu BiH i njenu međunarodnu afirmaciju. U knjizi se tek tu i tamo omakne poneka anegdota, ili zanimljiv događaj, zapažanje koji je čine zanimljivim štivom. Recimo, kada Bisera Turković uoči rata iz svog stana izlazi s repetiranim pištoljem. Ili kada Aliju Izetbegovića u Zagrebu pita smije li se u ambasadi točiti alkohol, a on odgovara “Smije, ali pomalo”.

 

Alijin sin Bakir Izetbegović je nedavno tokom sopstvene kampanje kazao za Turkovićku da je “karijerni diplomata”, pokazujući da se baš i ne razumije u diplomtske finese: značajna je razlika između profesionalnih, karijernih diplomata i diplomata karijerista, kakvom se samoidentificira Bisera Turković u autobiografiji.

 

Ako volite knjige iz kojih nećete saznati ništa novo, koje sakrivaju više nego što otkrivaju, pri tom su pisani tvrdim jezikom i odbojnim stilom, onda je autobiografija Bisere Turković, idealan izbor za vas!

 

SUBOTA, 22. OKTOBAR

 

U posljednjih nekoliko godina suočavamo se se globalnim kulturno-medijskim fenomenom koji se uobičajeno naziva “Cancel culture”, ili po naški, kultura otkazivanja. Riječ je o praksi otkazivanja, odnosno eliminiranja onih političkih, kulturnih i umjetničkih sadržaja za koje nadležni u nekoj zajednici, državnoj ili društvenoj, procijene da ugrožavaju tu zajednicu i njezine vrijednosti, ideološke, etičke, političke, vlasničke. Manje-više riječ je o modernom obliku onoga što se u ranijih epohama nazivalo cenzurom.

 

Mišljenja i stavovi o karakteru kulture otkazivanja su različiti često i protivrječni: da li se radi o gušenju slobode govora i izražavanja, ili je, pak riječ o uvođenju kakvog-takvog reda, elementarnih pravila u općem haosu komuniciranja, pogotovo u sferi društvenih mreža i masovnih medija. Negativan primjer funkcioniranja kulture otkazivanja bila je opća histerija koja je pokrenuta nakon agresije Rusije na Ukrajinu kada su širom svijeta zabranjivani ruski umjetnici, pisci, kompozitori, filmski autori i njihova djela.

 

Posljednjih dana Boris Malagurski, srpski reditelj koji živi u Kanadi, tvrdi da je on žrtva kulture otkazivanja nakon što je spriječeno niz projekcija njegovog dokumentarnog filma “Republika Srpska borba za slobodu” u evropskim kinima. Malagurski je autor nekoliko dokumentaraca koji su po pravilu izazivali polemike, kontroverze, ponekad i zgražavanja. To se posebno odnosi na njegov prethodni dokumentarac ”Pretpostavka pravde” koji se bavio ubistvom Francuza Bricea Tatona, navijača, kojeg se na smrt pretukli navijači “Partizana” u Beogradu. U filmu je Malagurski osporavao činjenice koje su utvrđene na beogradskom sudu gdje su osuđeni počinitelji tog zločina. Gotovo da je i samog nesretnog Francuza optužio da je odgovoran za vlastito premlaćivanje i smrt.

 

Boris Malagurski

 

U jednom drugom filmu na temu raspada Jugoslavije, prema pisanju kritičara, Boris Malagurski je za raspad i ratove 90-ih optužio strane zemlje, Ameriku, Njemačku, Vatikan… Nije pronašao niti jedan razlog da problematizira ulogu Srbije i njenih čelnika za tragične događaje iz 90-ih.

 

Na društvenim mrežama se prije nekoliko nedjelja pojavio trailer iz njegovog filma koji je uznemirio dio javnosti u BiH i svijetu, zbog čega je tražena zabrana prikazivanja filma u kino-dvoranama, što se i dogodilo. Zanimljivo je opredjeljenje Malagurskog i njegovih producenata da svoj film distribuiraju u kino-mreži, a ne preko televizijskih kanala, ili društvenih mreža, gdje je bilo kakvo otkazivanje nemoguće.

 

Kako je neko pametan odavno primijetio oružani rat u bivšoj Jugoslaviji zamijenjen je ratom za interpretaciju tih ratova i događaja. U tome se koristi jedna druga pošast savremenog svijeta, koja se naziv postistina. Njome se relativiziraju ranije utvrđene činjenice, i događajima se daje potpuno drugačiji sadržaj, značenje i interpretacija. Malagurski u više navrata govori da se uglavnom bavio srpskom istinom o ratu u BiH, koja je, kako kaže, do sada bivala zaobilažena. Međutim, insistiranje na samo jednoj istini, nacionalnoj, etničkoj istini, bez uvažavanja bilo čega drugog što je utvrđeno kao istorijska činjenica, ne zove se umjetnost nego ima primjereniji naziv – PROPAGANDA.

 

Možda bi svi problem sa kojim se suočava Malagurski bili riješeni kada bi se precizno definirao žanr njegovog filma: po svemu što se do sada može zaključiti riječ je o prapagandnom djelu, te ga kao takvog treba tretirati i doživljavati. Poput komercijalnih sadržaja na televizijama u kojima se upozoravaju gledatelji da je riječ o ekonomskoj propaganda, ili naručenoj političkoj kampanji.

 

NEDJELJA, 23. OKTOBAR

 

Sutra se navršava osam mjeseci od početka ruske agresije na Ukrajinu, i malo ko je tog 24. februara mogao predvidjeti da će osam mjeseci kasnije imati situaciju u kojoj se danas nalazimo. Rat ne samo što nije stao i prepustio mjesto pregovorima i dogovorima nego se posljednjih nedjelja rasplamsao na svim frontovima. Ono što je u agresorskim planovima trebala biti kratkotrajno i totalno pokoravanje susjedne zemlje, pretvorilo se u totalni rat u kojem se pobjednik ne nazire.

 

Sve, ili gotovo sve, što su bili prvobitni planovi agresivnog osvajačkog režima Vladimira Putina se stubokom promijenilo u negativnom smislu za rusku stranu. Specijalna operacija, kako je Kremlj nazivao napad na Ukrajinu, već odavno se ne pominje, odomaćen je i kod ruskih zvaničnika pravi termin-rat. Ne pominju se više ni ukrajinski nacisti, niko više ne govori o denacifikaciji. Mimo prvobitnih planova, u Rusiji se vrši masovna mobilizacija za rat, jer su trupe na terenu desetkovane, iscrpljene i demotivirane. To je za posljedicu imalo masovni bijeg stotina hiljada Rusa iz zemlje, kao i svijest kod miliona drugih u toj zemlji da je to što se dešava u Ukrajini ipak njihov rat od kojega je besmisleno okretati glavu.

 

No, apsolutno najveća greška i strateški promašaj Putina kao glavnog stratega i pokretača rata bila je njegova katastrofalna procjena o reakciji svijeta na tu zločinačku avanturu. On je bio uvjeren da će odgovor ključnih faktora svjetskog poretka, prije svih SAD i Evropske unije biti blag i nezainteresiran. Smatrao je da će napad na Ukrajinu podijeliti prije svega Evropsku uniju, kao i članice NATO Saveza. Precijenio je ulogu i snagu ruske energetske superiornoti, vjerujući da će njome osigurati nekažnjivost svojih zločina, bio je siguran da će neće izostati otvorena podrška Kine i Indije.

 

Istini za volju, Putin je imao dosta razloga za tu vrstu očekivanja i predviđanja razvoj rata u Ukrajini. U posljednjih 10-15 godina njegov je režim kroz svoju meku moć i putem nevidljive ruke ozbiljno uzdrmao evropski politički i ekonomski prostor. Uspostavio je koruptivnim klijentelizmom i mehanizmima moćnu i široku mrežu agenture među političkim liderima u brojnim državama. Izgradio je jednu vrstu crne internacionale koja je okupljala desničare, protivnike liberalne demokracije, autoritarne pa i fašističke mračnjake. Utjecao je na izbore u brojnim zemljama, uključujući i onu najmoćniju SAD. Njegov se pečat mogao prepoznati u BREXIT-u, izlasku Velike Britanije iz Evropske unije. Sve je on to ukalkulirao i unaprijed ugradio u temelje planirane pobjede i okupacije Ukrajine.

 

No, sve te računice pokazale su se krive i promašene. Te će kobne greške Rusija i njen narod dugo i skupo plaćati. Rat u Ukrajini jeste uzdrmao cijeli svijet, u ekonomskom, energetskom, vojnom pogledu, donekle i razledinio neke ključne države. Ali ono oko čega plebiscitarno nije bilo podjela, gdje je ororadila konsenzualna solidarnost, jeste osuda zločina ruske vojske i jedinstvena spremnost da ih se spriječi i zaustavi.

 

Ono što je najteži poraz Rusije kao svjetske sile i njenog samozaljubljenog lidera jeste to što ih se nakon osam mjeseci agresije na Ukrajinu više niko ne plaši. Što su pred cijelim svijetom pokazali svoju nemoć, nesposobnost, priglupu osionost bez stvarnog pokrića. Masovno raketiranje civilnih objekata, uništavanje elektronergetske infrastrukture, neselektivno lupanje po zgradama, školama i bolnicama, nisu dokaz snage i vojne nadmoći nego su odraz potpunog očaja i besperspektivne pogubljenosti.

 

Slovenački filozof Slavoj Žižek ovih je dana u jednom članku kritizirao intelektualce i državnike koji govore kako svijet ne smije dopustiti Rusiji da bude poražena u ratu. To je omiljena floskula i hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Vrlo su dragocjena i zapažanja koje je ovih dana u vezi sa događajima u Ukrajini, ali i Kini i Iranu, iznio svjetski poznati filozof Francis Fukujama, autor knjige “Kraj povijesti” napisane nakon pada Berlinskog zida. Po njegovom mišljenju, Putinov slom u Ukrajini, građanska pobuna u Iranu i događaji na Kongresu KP Kine govore o slomu autokratskih modela vlasti u kojima jedan vođa odlučuje o svemu. Osnovna zamka u koju upadaju oni koji tvrde da se ne smije dopustiti vojni slom Rusije jeste što njeni promotori ne uviđaju da je Putin već izgubio rat u Ukrajini. I ne samo to; nego da je taj poraz i poraz jednog nedemokratskog, autokratskog, dotrajalog modela vladanja.

 

(SB)

“TJEDNA HEFTARICA” SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Autobiografija “Moj životni put” ministrice Bisere Turković; Knjiga kakva nam je već dugo bila nepotrebna!