‘Erdogana u NATO-u već dugo ne vole, ali sad je pretjerao. Nek se sjeti lekcije iz Ane Karenjine‘

“Sve sretne obitelji su slične, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način” – čuveni početak romana “Ana Karenjina” ruskog klasika Lava Nikolajeviča Tolstoja odnosi se i na saveze, donosi Bloomberg u vrlo kritičkom komentaru turske blokade početka pregovora o pristupanju Finske i Švedske NATO-u, ali i ponašanja mađarskog premijera Viktora Orbana kada su u pitanju odnos prema Europskoj uniji i ruskoj invaziji na Ukrajinu.

Trenutačno je, kako se navodi, NATO nezadovoljan Turskom, a Europska unija Mađarskom. Za dobrobit svih uključenih – uključujući i zemlje poput Finske i Švedske – za nadati se je da će ove obitelji riješiti stvari, navodi autor Andreas Kluth.

Najhitniji izazov sada je, smatra on, uvesti Fince i Šveđane, koje su članice EU-a, ali još ne i članice NATO-a, u transatlantski vojni savez zbog vlastite sigurnosti i NATO-a.

Nakon brutalnog napada ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu, podsjeća, obje ove skandinavske zemlje odustale su od svoje tradicionalne neutralnosti kako bi potražile zaštitu unutar NATO-a. Savez je, pak, oduševljen što te dvije zemlje žele pristupiti jer bi ga ojačale, posebno kada je u pitanju obrana Baltičkih zemalja – Estonije, Latvije i Litve.

No, bitna je, ističe, brzina. Ako bi se Putin odlučio na ‘odmazdu’, učinio bi to u prijelaznom razdoblju između njihove prijave i pristupanja.

Kvarenje ‘obiteljske večere’

I tu se umiješao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. On je dugo, navodi Kluth, bio ‘bete noire’ (crna zvijer, odnosno osoba koju netko snažno ne voli, op.a.) saveza. Više puta je Erdogan prijetio drugoj zemlji NATO-a – Grčkoj. Unatoč teškim i glasnim kritikama saveznika, on je također kupio ruski protuzračni obrambeni sustav S-400, koji može ugroziti operacije NATO-a.

A sada je primijetio kako je 29 drugih NATO saveznika uzbuđeno zbog dobrodošlice Šveđanima i Fincima te zaključio kako je ovo prilika da, kako se navodi, izazove još jednu ‘gužvu’ u vezi onoga što kod njega stalno izaziva zlovolju, a to su Kurdi.

Turska se dugo borila protiv kurdskih separatista na jugoistoku zemlje i njihovih partnera u Siriji i drugdje u regiji. Ankaru sve te skupine smatra teroristima. No, druge zapadne zemlje prave razliku između tih grupa i ne suzbijaju sve kurdske disidente s istim entuzijazmom kao Turska, a to Erdoganu smeta.

“Skandinavske zemlje”, rekao je prošlog tjedna, “su poput utočišta za terorističke organizacije”. Turska bi, sugerirao je odmah, mogla blokirati članstvo Švedske i Finske u NATO-u.

To nije prvi put da Erdogan pokušava pokvariti zapadnu ‘obiteljsku večeru’, navodi autor. Svojevremeno je također prijetio da će, između ostalog, usmjeriti izbjeglice prema EU. Erdogan često ugađa svojoj domaćoj publici u Turskoj – njegove pristaše, kako se navodi, očito vole gledati kako poručuje Europi i SAD-u da ga nije previše briga što oni misle.

No, njegova je neposlušnost kada su Finska i Švedska u pitanju posebno kratkovidne naravi jer je sposobnost NATO saveza da odvraća agresiju pitanje rata i mira. Sada će, kako navodi Kluth, biti potrebna spretna i ustrajna diplomacija NATO-a, Švedske i Finske – te neki ustupci od strane potonje dvije – da se dobije Erdogana na svoju stranu.

Slična se borba odvija između EU-a i njezine za Bruxelles problematične članice Mađarske, koja je također članica NATO-a. Premijer Viktor Orban godinama potkopava vladavinu prava i druge demokratske institucije, ignorirajući osude EU-a i pretvarajući Bruxelles u bauka u okviru svoje domaće propagande. Također je znao s divljenjem gledati Putina, čiji diktatorski mačizam zaziva, piše Bloomberg.

Oblonski i Levini opstaju, Karenjini se raspadaju

Od invazije na Ukrajinu, Orban je podržao nekoliko paketa sankcija EU-a Rusiji. No, i dalje blokira one koji bi Moskvi nanijeli najviše štete, kao što je embargo na rusku naftu. Mađarska je također jedna od rijetkih zapadnih zemalja koja još nije poslala nikakvo oružje Ukrajini za njezinu samoobranu, podsjeća autor.

U svemu tome savezi i zajednice naroda nalikuju obiteljima u Tolstojevu romanu, navodi autor. Oni najzanimljiviji – u ovom slučaju obitelji Oblonski, Karenjini i Levini – uglavnom su nesretni, ali svaki iz svojih razloga. Rođaci gnjave i smetaju jedni drugima. Članovi obitelji moraju žrtvovati svoje osjećaje, sklonosti i slobode samo da bi održali klan na okupu. Je li takva muka vrijedna toga, pita se autor.

Tolstoj, kaže, implicira da jest. I svaki, kako kaže, pristojan geopolitički strateg bi se složio. Samo treba imati na umu što je u pitanju u svakom kontekstu. Putin krši sva pravila međunarodnih odnosa, od suvereniteta i integriteta država do normi koje reguliraju humano postupanje prema civilima u ratu. On bezobzirno, ističe autor, prijeti čak i nuklearnom eskalacijom.

U Tolstojevom svemiru, prijetnja dolazi iz cjelokupnog svijeta izvana. Opstaješ i napreduješ, sugerira roman, samo ako ostaneš predan obitelji, čak i ako je ona nefunkcionalna. Oblonski svladavaju nevjeru i drže se zajedno. Levini se također uspijevaju nositi s teškoćama te pronalaze stabilnost i ispunjenje. Ali Karenjini se raspadaju, zaključuje Bloombergov Andreas Kluth.

(Jutarnji.hr)