Gotovo da nema ni jednoga ”zaostalog” plemena, ali ni jedne ”moderne” nacije čiji članovi, pojedinačno ili kolektivno, nisu ratovali s drugim ili međusobno, koji nisu dragovoljno ili prisilno napuštali neki teritorij, ljude, prirodna bogatstva, koji nisu osvajali, otimali, silovali, ubijali, iživljavali se.

 

 

Piše: IVAN MARKEŠIĆ

 

Kroz cijelu ljudsku povijest ratovi su bili zrcalo društvenih i ekonomskih odnosa. Kako ranije, tako i danas. Gotovo da nema ni jednoga ”zaostalog” plemena, ali ni jedne ”moderne” nacije čiji članovi, pojedinačno ili kolektivno, nisu ratovali s drugim ili međusobno, koji nisu dragovoljno ili prisilno napuštali neki teritorij, ljude, prirodna bogatstva, koji nisu osvajali, otimali, silovali, ubijali, iživljavali se.

 

 

No unatoč stravičnim slikama razorenih i spaljenih ukrajinskih gradova i sela, unatoč tako velikom broju ubijenih, ranjenih, prognanih i izbjeglih, unatoč tako velikom broju masovnih i bezimenih grobnica i u mobilnim krematorijima spaljenih osoba (ne samo Ukrajinaca nego i Rusa), rusko-ukrajinski rat i rusko-ukrajinska mržnja na zadovoljstvo mnogih – i zapadnih i istočnih kršćana – nezaustavljivo ”napreduju uzlaznom ljestvicom”.

 

 

I svakim danom sve većom žestinom. Zadovoljstvo takvim razvojem događaja vidjelo se i na ovogodišnjim uskrsnim liturgijama u mnogim kršćanskim crkvama, ne samo pravoslavnim. Međusobno unesrećivanje postalo je radost mnogih kršćana.

 

 

Stječe se dojam da su se kršćani pomirili s postojećim stanjem, da je kršćanstvo kao religija pobune protiv Zla, protiv nepravde, protiv ljudske bijede, protiv siromaštva i isključenosti, postalo neplodno, umrtvljeno, uštrojeno, kastrirano, sazrelo biti bačeno na smetlište povijesti.

 

 

Ne treba stoga nikoga čuditi zašto nema mirovnih kršćanskih pokreta koji bi po cijeloj Europi i svijetu navješćivali neku novu nadu, nadu u bolji i pravedniji život, koji bi pozivali na rušenje socijalnih zidova i zaborava. A nema ih, jer je kršćanstvo svojim većim dijelom postalo ratna, borbena, vojujuća, ideološka religija, kršćanstvo koje se utaborilo, ušančilo.

 

 

Svakodnevno se stoga pitamo, zar je u našemu vremenu nešto tako uopće moguće?

 

 

Nažalost, moguće je! Događa se sve ono što se stoljećima i tisućljećima događalo, samo drugim i uvijek novijim i suvremenijim, ubojitijim sredstvima.

 

 

I uvijek s istim ciljem: drugoga pobijediti, pokoriti, zavladati njime, nametnuti mu svoju religiju, svoj svjetonazor i uvjeriti ga da on ni u narodnosnom ni u religijskom smislu nije ono što je do tada mislio da jest.

 

 

Nakon svega što vidimo i proživljavamo, postavlja se pitanje koja je uloga religijskih zajednica u ovome vremenu i na ovome dijelu zemaljske kugle, posebno kršćanskih, ali i islamskih i židovskih religijskih zajednica?

 

 

Ili da budem precizniji, jesu li partikularni ekonomski interesi važniji od vrijednosti koje propovijedaju kršćani, muslimani, židovi, bez obzira na njihovo konfesionalno pripadanje?

 

Ili, kazano drugim riječima, određuju li ekonomski interesi što su to i koje su to vrijednosti našega vremena koje trebamo prihvatiti i slijediti?

 

 

Zapravo, koji je smisao kršćanstva, islama i židovstva kao religija, komu i čemu one služe?

 

 

Kako stvari sada stoje, one uopće ne služe Dobru, one su u svojim različitim konfesionalnim inačicama – postale pogonsko gorivo za vođenje ratova. Svejedno kako ćemo te ratove definirati – obrambeni ili osvajački.

 

 

Koja je uloga pape Franje u svemu tome?

 

 

Papa Franjo, svjestan da ništa neće moći postići otputuje li ovih dana u Kijev kako bi se susreo s predstavnicima malobrojne Katoličke Crkve, kao i s predstavnicima sve snažnije i masovnije autokefalne Ukrajinske Pravoslavne Crkve Kijevskog patrijarhata kao i s predstavnicima Ukrajinske Grkokatoličke Crkve, on se – na zaprepaštenje mnogih – obraća izravno poglavaru Ruske Pravoslavne Crkve, patrijarhu Kirillu, odnosno predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu, uvjeren da će svojim susretom i razgovorom s njima uspjeti ono što drugi uglednici nisu uspjeli postići diplomatskim kanalima – zaustaviti ratna (ljudska) stradanja ne samo u Ukrajini nego i ratna (ljudska) stradanja u samoj Rusiji.

 

 

Naivno samouvjeren da će predsjednik Putin zbog njega i njegove empatije prema stradalima, prekinuti započetu invaziju i agresiju na Ukrajinu, papa Franjo odlazi najprije u rusko veleposlanstvo u Vatikanu.

 

 

Doživjevši gorku ”odbijenicu”, izravno se obraća patrijarhu Kirillu. I tu ponovno biva ponižen i odbijen jer mu patrijarh Kirill, ne omogućuje susret s Putinom.

 

 

Što potvrđuje i sam papa Franjo u intervjuu talijanskome dnevniku Corriere della Sera od 3. svibnja 2022. navodeći da je 40 minuta razgovarao na platformi Zoom s patrijarhom Kirillom kojem je iskazao želju susresti se s predsjednikom Putinom.

 

 

Međutim, Putin ga lakonski odbija kao nepoželjnu osobu, jer u ovoj fazi rata papa Franjo nije potreban Putinu. Čak ni kao posrednik. Taj posjet bio bi Putinu samo teret, i to velik tereti. Morao bi zbog tog posjeta nakratko prekinuti rat.

 

 

Ovako, neprihvaćanjem Franjinog posredništva, Putin i njegovi sljedbenici smatraju da su u pravu, da su time postali jači i na vojnom, političkom i na duhovnom polju, uvjereni da vode pravedan rat. Uživali su u uvjerenju da su toliko snažni i moćni da je čak poglavar Katoličke Crkve u Rimu bio prisiljen doći Putinu ”na noge”, poniziti se, moliti za milost.

 

 

Papa Franjo stoički je podnio ta poniženja. Zapravo, upisao je time još jednu pobjedu! Onu svekršćansku, onu pobjedu koja omogućuje razgovor, kompromis, oprost.

 

 

S druge strane, kako god to zvučalo ružno, predsjednik Putin, odbijanjem da primi u posjet papu Franju, pokazao je svu svoju nemoć, i kao državnik, a ponajprije kao čovjek, kao vjernik hrišćanin.

 

 

Razlog: kao vrhovni državni poglavar velike Rusije, kao uspješan političar, uvjeren u svoju pobjedu, bojao se unatoč svemu, bilo ga je strah da bez privole patrijarha Kirilla primi u posjet u Moskvi papu Franju.

 

 

Složit ćemo se: kao prvo, papa Franjo je naivno povjerovao da on kao vrhovni poglavar jedne tako velike religijske zajednice kao što je Katolička Crkva ima neku značajnu i veliku težinu kod predsjednika Putina kojeg je nekoliko puta primao u svojim vatikanskim odajama. Primao ga kao kršćanin kršćanina.

 

 

I što na kraju? Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?

 

 

Teško je dati potvrdan odgovor. Rekao bih, trenutno te nade nema, nema je ni u naznakama. I ne može je biti.

 

 

Jer, za mnoge religijske poglavare i vojskovođe rat nije nešto loše, rat nije grijeh ni sve ono što se u njemu događa. Za svako zlo(djelo) uvijek se nađe opravdanje.

 

 

Zlo je, kao i Dobro, društvena konstrukcija. Zlo je kao i Dobro ono što mi kao zajednica odredimo, definiramo kao Zlo, odnosno kao Dobro. Zlo kao ni Dobro kao takvo ne postoje. Zlo i zločini su sastavni dio Božjeg poslanja, Božjeg blagoslova.

 

 

Važno je biti u uvjerenju da je Bog na ”našoj strani”, na strani onih koji ga zazivaju da bude na njihovoj strani bez obzira na zločine, stradanja, ubijanja, silovanja, protjerivanja. Bog je tako Rus, Ukrajinac, Srbin, Hrvat, Bošnjak, Židov…

 

 

Patrijarh Kirill i papa Franjo trebali su se 14. lipnja ove godine sastati u Jeruzalemu. Ali, po svemu sudeći, do toga susreta neće doći.

 

 

Šteta!

 

(Prenosimo s portala Autograf)

OSVRT PROFESORA IVANA MARKEŠIĆA: Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?