U prostoriji bez opisa u tajnoj policijskoj postaji duboko unutar prostranog moskovskog izložbenog centra, ruski policajac ponudio je Marini Ovsyannikovoj šoljicu čaja.
“Iz nekog razloga nisam se bojala”, rekla mi je Ovsyannikova prije nekoliko dana preko telefona. “U tom trenutku nisam se bojala. Sada – dobro bih razmislila.”
Do tog trenutka, Ovsyannikova, 43-godišnja urednica ruske državne propagandne TV mreže Channel One već je satima odgovarala na ista pitanja; bila je umorna, gladna i žedna. Prethodne noći, 14. marta u 21:30, srušila je set ruske vrhunske večernje emisije Vremya noseći ogrlicu u bojama ukrajinske i ruske zastave i mašući antiratnim plakatom. “Zaustavite rat. Ne vjerujte propagandi. Ovdje vas lažu”, napisala je na ruskom. “Nema rata” i “Rusi protiv rata”, napisala je na engleskom. “Prestanite s ratom, ne u rat, zaustavite rat, ne u rat”, vikala je.
Na nekoliko trenutaka protest Ovsyannikove prenosio se u domove širom Moskve i centralne Rusije. Zatim je kamera odsjekla. Ovsyannikova je privedena, odvedena u veliku policijsku stanicu unutar kompleksa studija državne televizije poznatog kao Ostankino, prije nego što je premještena kilometar dalje u odjel tajne policije unutar moskovske Izložbe postignuća narodne ekonomije, velikog parka s izložbenim dvoranama poznatim po svojoj skraćenici VDNKh, gdje je zadržana sljedećih 14 sati, piše Politico.
Nakon onoga što se činilo kao beskrajno ispitivanje, u sitne jutarnje sate, njen ispitivač je rekao: “Popijmo šoljicu čaja. Idemo pojesti malo blina. Svi su gladni – ispričala je Ovsyannikova.
Kao što bi svaki neprijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina upozorio Ovsyannikovu, da su još živi da to učine: Kad vam ruski sigurnosni oficir ponudi čaj i doručak, nemojte reći da. Ali Ovsyannikova je bila nova u igri disidenta i nespremna za ono što je čekalo.
Popila je čaj.
Mala stanica, ispitivači i Macron
Većinu posjetitelja kompleksa VDNKh, koji se nalazi oko kilometar udaljenosti od televizijskog i radijskog tornja Ostankino, dočekuje kultni kip „Radnice i kolhoznice“ visok 26 metara i druge relikvije iz sovjetskog doba.
Ali Ovsyannikova se morala diviti pravom staljinističkom naslijeđu VDNKh, zakopanom duboko unutar njegovih zidova.
“Tražili su me svi novinari, svi odvjetnici. Tražili su me u Ostankinu, gdje je velika policijska uprava. Ali činjenica da se u izložbenom centru nalazi policijska uprava – za to niko nije znao. To je tajni odjel, mala policijska stanica i tamo su me odveli.”
“To nisu bile tamnice Lubjanke”, rekla je, misleći na zastrašujuće sjedište Federalne sigurnosne službe (FSB) Ruske Federacije, nasljednice KGB-a Sovjetskog Saveza. “Nije bilo nikakvih lisica, nisu me mučili.”
Ipak, njeni ispitivači nisu se petljali.
“Nisu me ostavili na miru ni na sekundu. Ako je neko morao izaći iz sobe, ušla je druga osoba i bila sa mnom cijelo vrijeme. Nisam znala, nikad me nisu ispitivali pa sam pitala: ‘Zašto me pratiš čak i do wc-a?’
Ovsyannikovu su uglavnom ispitivala dva muškarca, rekla mi je u našem razgovoru – jedan je vodio, drugi je pomagao. Oboje su bili u srednjim 30-ima, nijedno nije bilo posebno impozantno, a ona je imala osjećaj da su lakeji koji izvršavaju tuđe naloge.
“Ovo nije bila neka vrsta vještog ispitivača iz Lubjanke koji je super inteligentan, koji je uronjen u politički svijet”, rekla je. Glavni inkvizitor je bio “tako običan prosječan Joe”.
Dok su je muškarci ispitivali, telefoni su im zvonili. Ovsyannikov ih je mogao čuti kako razgovaraju sa svojim višim službenicima, koji su im govorili kako svijet reagira na Ovsyannikovin protest i nestanak nakon toga dok su raspravljali o tome kakve optužbe podići protiv nje.
“Situacija se stalno mijenjala. … Ispitivač je govorio: ‘O, hoće li to biti administrativna prijava? Ne, to je kriminalno, strpaćemo vas u zatvor”, rekla je Ovsyannikova. “Oni su pratili moju reakciju i reakcije međunarodne zajednice.”
Prvi veliki trenutak došao je kada je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zahvalio Ovsyannikovoj na njenom protestu u svom noćnom obraćanju nešto poslije 2 sata ujutro — rekavši da je zahvalan “posebno dami koja je ušla u studio Prvog kanala s plakatom protiv rata”.
Ali pravi pomak dogodio se kasnije tog jutra, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron izrazio zabrinutost zbog Ovsyannikove, gdje se nalazi, rekavši novinarima: “Očito poduzimamo korake s ciljem da vašoj kolegici ponudimo našu zaštitu u ambasadi ili zaštitu azila.”
Čim je Macron dao te komentare, zazvonio je telefon ispitivača s uputama za izricanje administrativnih tužbi, za koje je predviđena maksimalna kazna od samo 10 dana, a ne kaznene, zbog kojih je mogla biti zatvorena i do 15 godina.
“Mogla sam čuti dio razgovora”, rekla mi je Ovsyannikova. “Shvatila sam da ih zove više rukovodstvo i da su dobili dodatna pitanja. Jasno, rečeno im je šta da me pitaju. A onda se istražitelj šalio: ‘Ma, sad te Macron zove, nešto će se promijeniti.’
“Moguće je da me Macron svojom vrlo brzom reakcijom i ponudom političkog azila – moguće da me spasio od kaznenih prijava”, rekla je.
No, bijeg od kaznene prijave pokazao se kao druga vrsta kazne.
Disident ili podvala Kremlja?
Mnogim Rusima i promatračima Rusije sve se to čini tako malo vjerovatnim.
Nepodudarnosti u priči o Marini O. zapanjuju: veteransku propagandisticu koja je izašla iz centralne glumačke ekipe odjednom obuzima savjest i ‘diže joj u zrak’ udoban život, ona odjednom odlučuje da govori protiv režima koji je podržavala posljednje dvije decenije. Činjenica da je uspjela upasti na set Vremya, ruskog večernjeg informativnog programa, i dospjela u emitiranje, a da je nisu odvukli čuvari ili da je nije ukinuo cenzor, u najmanju ruku budi sumnje. Odluka vlasti da joj izreknu samo administrativnu kaznu koja se odnosi na antiratni video koji je objavila na društvenim mrežama, umjesto da podignu kaznenu prijavu za sam protest na TV u programu uživo. Njena blaga kazna od 30.000 rubalja (u to vrijeme oko 280 dolara), umjesto prijeteće kazne od 15 godina zatvora. Činjenica je da je nakon toga oslobođena i slobodno razgovara sa zapadnim medijima.
A onda, mjesec dana kasnije, dobila je novi posao kao spisateljica u njemačkim novinama Die Welt (koji su u vlasništvu POLITICO-ove matične kompanije, Axel Springer); Urednici Die Welta ponudili su mi intervju s njom pod uvjetom da ne otkrivam gdje se nalazi, određene činjenice o njezinoj porodičnoj situaciji ili njenim planovima za budućnost. Smijem reći da kad smo razgovarali nije bila u Rusiji.
Ono što sam želio znati o njoj bilo je isto pitanje koje su se, činilo, pitali svi koji su vidjeli njezin protest: Je li Ovsyannikova disident – ili kremljanska kretenka?
Nakon što je Die Welt objavio da je angažirao Ovsyannikovu, ukrajinska omladinska organizacija Vitsche Berlin protestovala je ispred ureda novina. U priopćenju su aktivisti rekli da se protive imenovanju Ovsyannikove jer je “nemoguće provjeriti je li Marina Ovsyannikova prestala sarađivati s Rusijom”.
“Za kaznu je platila beznačajnih 250 dolara i mogla je nesmetano napustiti ruski teritorij. Ruski režim je već osudio nekoliko osoba na do 10 godina zatvora za slične antiratne akcije.”
“Ne postoji takva stvar kao što je bivša propaganda i ne postoji takva stvar kao što su bivši propagandisti”, navodi se u saopštenju. (Vitsche Berlin nije odgovorio na zahtjev za intervju.)
Ovsyannikova mi je rekla da razumije skeptike i da želi ispraviti situaciju.
Na pitanje zašto je dobila tako blagu kaznu, Ovsyannikova je rekla da je to bio “genijalan” potez Kremlja koji ju je istovremeno izbacio s naslovnica i potkopao njen kredibilitet.
“Spremna sam na poligraf, odgovoriti na svako pitanje”, rekla mi je. “Kremlj je prilično pametan. Oni su to dobro razmislili i imaju vrlo dobru strategiju: pokušavaju na sve moguće načine obezvrijediti moj postupak, poniziti me, ocrniti, zatrpati me prljavštinom.”
“U Rusiji me zovu britanskim špijunom ili izdajnikom”, nastavila je Ovsyannikova. “Da bi Ukrajinci posumnjali u mene, dodaju da sam agent FSB-a. … Dakle, omražena sam s jedne i s druge strane — a za Kremlj je to vrlo korisno. Mislim da sada vjerovatno veselo trljaju ruke, razmišljajući o tome kako su sjajno obavili posao rješavajući ovaj problem.”
Naravno, jedan od učinaka propagande i ciničnih operacija lažne zastave, koje Rusija redovito provodi i optužuje druge da ih provode, je da postaje vrlo teško vjerovati da je bilo šta istinito. Poenta Putinove propagandne mašinerije — koju je sama Ovsyannikova pomogla izgraditi — su dvosmislenost i strah. A rezultat je da ona može izaći u eter mašući antiratnim plakatom i bit će mnogo ljudi koji vjeruju da je imala zlokobne motive, da je bila pijun u nečijoj igri, na nečijoj platnoj listi ili dio operacije Kremlja da pokaže popustljivost antiratnim protestantima u vrijeme kada su hiljade bile zatvorene zbog daleko manje vidljivih antiratnih izjava.
S obzirom na pitanja koja se vrte oko Ovsyannikove bona fides, zašto joj je Die Welt odlučio dati posao?
“Ona je simbol Rusa koji živi u kognitivnoj disonanci – poznaje zapadni svijet, ali živi u sistemu koji se mora urušiti da bi stvorio slobodu života u stilu zapadnog sistema”, kaže Ulf Poschardt, glavni urednik Die Welta . “Stoga mislim da bismo trebali biti otvoreni za ljude koji odluče više ne biti dio sistema.”
Mnogi ruski novinari koji su riskirali svoje živote kako bi izvijestili o korupciji i drugim zlodjelima Kremlja, u nekim slučajevima i desetljećima, nerviraju se na pozornost pridanu Ovsyannikovoj. Ne vide zašto bi je trebali hvaliti za jedan čin protesta kada su desetljećima radili u opasnosti i opskurnosti – a sada, u mnogim slučajevima, u egzilu.
Urednici Die Welta tvrde da će Rusija, ako želi imati ikakvu priliku za razvoj u demokratskom smjeru, zahtijevati da mnoge marine još uvijek rade unutar njenih struktura moći kako bi napravile sličan mentalni i politički prekid.
“A znate i njemačku historiju i historiju 20. vijeka. Imamo kolege koji su proveli život kao novinari u DDR-u [komunističkoj istočnoj Njemačkoj] i koji su ovdje postali vrlo dobri novinari”, dodao je Poschardt.
Unutar Informacijskog rata
Za svakoga koga je Ovsyannikova zbunila iznenadnom preobrazbom od propagandiste Kremlja u govornicu istine, važno je razumjeti šta je učinila na Prvom kanalu.
Od 2003. posao Ovsyannikove bio je gledati zapadne vijesti i konferencije za novinare, tražeći sitnice zbog kojih Zapad izgleda loše, a Rusija dobro. Kao takva, bila je jedna od rijetkih ljudi u Rusiji s nesmetanim pristupom Reutersu, BBC-u, Associated Pressu, New York Timesu i POLITICO-u.
“U ovoj potrazi za informacijama, njihovoj analizi, gledala sam slike, gledala sve konferencije za novinare, znate, [američki] State Department, Evropsku komisiju, sve naše dužnosnike, Vijeće sigurnosti UN-a”, rekla mi je ona.
S vremenom je, rekla je Ovsyannikova, jaz između onoga što su izvještavali ti zapadni izvori i onoga što su ruski mediji, poput njenog Channel One govorili publici, nastavio je rasti. To ju je gnjavilo. Ranije u životu glasala je za Putina. Novinarka je postala, tokom onoga što je nazvala “zlatnim dobom” ruskog novinarstva, inspirirana Žannom Agalakovom (koja će kasnije postati Ovsyannikovina kolegica na Prvom kanalu prije nego što je i sama dala otkaz zbog njenog stava o Putinovom ratu protiv Ukrajine), Svetlanom Sorokinom (koja je sada vodi sedmični talk show na nezavisnom kanalu TV Rain), i Alexander Nevzorov (koji se suočava s kaznenim slučajem zbog izvještavanja o ruskom granatiranju rodilišta u Mariupolju u Ukrajini). Ali sada su se njene vrijednosti sve izravnije sukobljavale s onim što je radila na poslu.
“Radila sam na izvještavanju stranih medija, vidjela sam reakciju druge strane, vidjela sam šta su ljudi rekli. Čitala sam izvještaje, na primjer o [rušenju MH17]. Vidjela sam kako naša vlada laže, a to je postalo simbol Kremlja — laži i stalni cinizam. Bilo je očito. Ja sam kuhala u ovom okruženju, u ovom političkom, međunarodnom okruženju, sve sam to gledala. A kod mene je ta odbojnost s godinama rasla. A tokom posljednjih godina toliko je narasla da mi je pozlilo zbog toga.”
Početak kraja za nju, kaže Ovsyannikova, nisu bili atentati na kritičare Kremlja, zatvaranje nezavisnih medija ili ukidanje izravnih gubernatorskih izbora. Bio je to Putinov potez u decembru 2012. da zabrani Amerikancima posvajanje ruske djece – odluka je najavljena kao osveta protiv američkih sankcija – koja je spriječila hiljade siročadi da pobjegnu od strašnih uvjeta u ruskim sirotištima i pronađu brižne porodice.
“Govorili smo o tome s takvim cinizmom na Prvom kanalu i svim drugim vladinim kanalima”, rekla je Ovsyannikova, koja je tada i sama bila majka dvoje male djece. “Bili smo tako okrutni. … Ova jadna djeca koja su već bila na putu za SAD i zapela su.”
Ona priznaje svoju ulogu u podršci Putinovom propagandnom stroju: “Sada sam došla do tačke u kojoj s užasom razumijem nepravde koje su se dogodile u našoj zemlji, kako je sve to raslo i zašto smo nastavili raditi za državne kanale i nastavili laganje.”
Tada je 24. februara ove godine Putin objavio rat Ukrajini. Ovsyannikova — koja je napola Ukrajinka i rođena je u južnom ukrajinskom lučkom gradu Odesi, ali je veći dio svog djetinjstva provela u Groznom, glavnom gradu otcijepljene ruske regije Čečenije — kaže da se u njoj nešto prelomilo. Čečenija je bila meta dva ruska rata, a oni su je pretvorili u unutarnju izbjeglicu.
“Od sedam do oko 13 godina živila sam u Groznom. Kad je počeo rat u Groznom, čuli smo pucnjeve, eksplozije ispred naših prozora.” Kaže da je njena majka, koja je sama odgajala Ovsyannikovu nakon očeve smrti kada je imala 5 mjeseci, bila prisiljena ostaviti sve kako bi pobjegla na sigurno.
Putinova objava rata Ukrajini “bila je dvostruki okidač za mene”, rekla je. “Ne samo da su moji korijeni ukrajinski, moj otac je bio Ukrajinac, ali osim toga u djetinjstvu sam proživila ono što proživljavaju ukrajinske izbjeglice.”
Na Channel One, kao i na drugim ruskim državnim TV kanalima (uključujući RT, gdje je, prema Meduzi, bivši suprug Ovsyannikova sada na čelu španske službe), urednički smjer došao je ravno s vrha.
“Sve upute stigle su iz Kremlja”, rekla mi je Ovsyannikova. “Poziv dolazi iz Kremlja vrhunskom tipu, Kirillu Kleimyonovu, direktoru informativne službe [Channel One]. … Zatim slijede ovi dnevni jutarnji, popodnevni i večernji brifinzi, na kojima se raspravlja o tome šta ćemo pokazati i na koji način ćemo to prezentirati.”
Nakon 24. februara, te su upute uključivale direktive da se ruska invazija na Ukrajinu ne naziva ratom. “Čim je počeo rat, prestali smo prikazivati bilo kakve snimke međunarodnih novinskih agencija, uzimali smo samo snimke iz ministarstva odbrane ili od naših dopisnika na prvim crtama bojišnice iz Donjecka i Luganska – bez drugih isječaka. Nismo pokazali razmjere humanitarne katastrofe, izbjeglice u Poljskoj. Iako sam to mogla vidjeti na svom ekranu, očito to nismo prikazali.”
Prvi instinkt Ovsyannikove bio je da se uputi na ulice kako bi protestirao. No, kako je rekla za nekoliko novinskih organizacija, zaustavio ju je njezin sin tinejdžer, skrivajući ključeve od auta.
“Ideja o protestu tokom prenosa uživo bila je prilično spontana”, rekla mi je, a okupila se dan prije nego što je to prošla. Napravila je plakat i ogrlicu te snimila kratki video u nedjelju, 13. marta. “Bio je to tako snažan emocionalni impuls da sam znala da to mora biti učinjeno u ponedjeljak, jer ako to nisam učinila u ponedjeljak, onda u utorak samo bih dala ostavku.”
Prošvercala je svoj poster u TV studio smotan u rukavu jakne. Kada je u 14 sati došla na posao u svoju smjenu, Ovsyannikova je rekla da je iskoristila svoju sigurnosnu propusnicu da uđe u redakciju, a zatim je sjela tražeći priliku.
Voditeljicu Vremya, Jekaterinu Andrejevu, staklo je odvajalo od ostatka redakcije i čuvalo je osiguranje. Ali, kaže Ovsyannikova, čuvar je bio “zakopan u svom telefonu, pa sam shvatila da je to moja šansa”.
Dodala je: “Bila sam 90 posto sigurna da to neće uspjeti. Iskreno, nisam mislila da će se to dogoditi tako snažno. Tako da nisam baš razmišljala o posljedicama. Mnogi moji prijatelji sada me krive što nisam izbrisala njihove brojeve [s telefona] jer imaju problema, primaju pozive.”
Mnogi Ovsyannikovini klevetnici izrazili su sumnju da se ruske vijesti uistinu emitiraju uživo. Nemaju li kašnjenje od barem nekoliko sekundi ili minuta kao mnogi zapadni kanali? Ovsyannikova inzistira na tome da je bilo toliko različitih emisija vijesti na Channel One u različito doba dana u 11 vremenskih zona u zemlji da je kašnjenje bilo jednostavno nepraktično. Međutim, od njenog protesta – prvi put da se tako nešto dogodilo u 54-godišnjoj historiji Vremya – Prvi je kanal sada uveo jednominutnu odgodu. (Brojni bivši kolege i stručnjaci za provjeru činjenica podržali su tvrdnje Ovsyannikove.)
“Na svakom kanalu sve su vijesti prenosile uživo, sve do mog protesta”, rekla je. “Sada na Prvom kanalu postoji kašnjenje od jedne minute, koliko ja znam.”
Dodala je: “Ljudi me pitaju zašto je neki moj natpis bio na engleskom. Zaista je bio namijenjen stranoj publici, da pokaže da nisu svi Rusi idioti. … Mnogo je ljudi koji su protiv rata.”
Majka Rusija
U našem razgovoru, Ovsyannikova je okrila nešto što je rekla i drugim novinskim organizacijama, da ne planira emigrirati na Zapad.
“Život se, naravno, jako promijenio. Ali nisam sklona emigriranju. … Trenutno se protiv mene ne vodi kaznena istraga, tako da sam slobodna osoba, državljanin sam Rusije.”
Pitao sam je li Ovsyannikova zabrinuta zbog opasnosti s kojom bi se mogla suočiti povratkom u Moskvu. Uostalom, ona još nije procesuirana zbog svog stvarnog protesta, a ruske vlasti bi se mogle odlučiti na to u svakom trenutku.
“Oni me gledaju, paze svaki moj korak”, priznala je. “U svakom trenutku mogu pokrenuti kazneni postupak protiv mene. Moji odvjetnici kažu: ‘Prerano se opuštaš, svakog bi trenutka mogli zatvoriti’.”
Ne mogu a da se ne sjetim da su se neki novinari i kritičari Kremlja suočili sa sudbinama gorim od zatvora. Pitam Ovsyannikovu sjeća li se Ane Politkovske, ruske novinarke koja je preživjela otrov davan uz šoljicu čaja prije nego što je ubijena u oktobru 2006. u liftu svoje moskovske stambene zgrade. Kako se to događa, intervjuirao sam Politkovskaju samo pet mjeseci prije nego što je ubijena, kada mi je rekla: “U Rusiji možeš postati previše poznat za atentat.” Bila je u krivu. Međutim, Ovsyannikova očito vjeruje da će joj slava biti sigurnosna mreža.
“Ne bojim se iz jednog jednostavnog razloga”, rekla mi je Ovsyannikova. “Donesena je odluka da se ova situacija što prije zataška, da ljudi što prije zaborave i da niko sa mnom ne razgovara. … Zašto radim ove intervjue? Radim ove intervjue tako da imam neku vrstu zaštite.”
Pred kraj našeg intervjua pitao sam Ovsyannikovu žali li zbog svog protesta.
“Ne bih ništa mijenjala”, ustrajala je. “Možda sam malo probudila Ruse, natjerala ih da malo razmisle o onome što im govore na TV-u.”
“Mislim da je kod mnogih [Rusa] to izazvalo sumnje”, nastavila je. “Jer jedno je ako sjedite u svojoj kuhinji i raspravljate sa svojom porodicom kako je Kremlj užasan jer su započeli ovaj strašni rat, a vi se osjećate sami i uplašeni. Ali kada vidite da niste sami, kada vam neko poput mene pokaže da postoje ljudi na TV-u, u srcu informacijskih ratova, koji razmišljaju na isti način… to je psihološki moćno.”