ZAŠTO IZA ČOVIĆA STOJE STRANCI…: To što ovih dana radi HDZ BiH i lider ove stranke Dragan Čović vrhunac je političkog licemjerja, ali i konačan dokaz potpune i definitivne…

Neki će reći kako to već radi Dodik, pa mu to ništa ne smeta. Tačno, ali on – ojačan bezrezervnom podrškom Srbije i na krilima „Srpskog sveta“ može sebi dozvoliti taj luksuz.

To što ovih dana radi HDZ BiH i lider ove stranke Dragan Čović vrhunac je političkog licemjerja, ali i konačan dokaz potpune i definitivne usaglašenosti HDZ-a BiH i SNSD-a, te samog Čovića i Milorada Dodika.

Dok sa liderima bošnjačkih i probosanskih stranaka pokušava dogovoriti samo njemu prihvatljive i pažljivo odabrane izmjene Izbornog zakona, pri čemu ima i manje-više otvorenu podršku „stranaca“, Čovićev HDZ BiH je u Parlamentu našao za shodno da glasanjem zatraži ukidanje Zakona i negiranju genocida, kojeg je svojom odlukom, a na osnovu ovlašatenja, donio Visoki predstavnik Valentin Inzko!?

Podrška koja stiže od SNSD-a i Dodika lično očito ima svoju cijenu, a ona se ogleda u potpunom usaglašavanju politika, koje s jedne strane samo osnažuju političku poziciju Milorada Dodika, dok sa druge strane praktički blokiraju sve procese u FBiH. Pa čak, ako je potrebno i praktički negirati genocid i ratne zločine!

Ništa blokiranje formiranja vlasti, ništa praktičko negiranje genocida i igranje na zajedničku „rusku kartu“, već je glavni problem „legitimno predstavljenje“.

Ova vrsta svojevrsne političke šahovske partije je tako skrojena da u njoj – jedini pravi pobjednik može biti samo – Dodik. I to kao lukavi „kibicer“ sa strane, koji vješto „navlači“ Čovića na strategiju „vječnog šaha“, u kome nema pobjednika, jer se Čović nada da bi „zastavica“ mogla pasti na strani „političkog Sarajeva”.

Vrijeme curi… poručuju međunarodni „medijatori“, a dobro znaju na koga time vrše pritisak.

Dodik za to vrijeme stoji u sredini i radi šta ga je volja, dok za šahovskom tablom sjede naklaćeni Čović i Izetbegović u svojevrsnoj, više psihološkoj, nego političkoj drami bez presedana.

Zanimljivo je i da je i međunarodnim sudijama ovog meča sve skupa pomalo dosadilo, pa na razne načine pokušavaju prekinuti ovu gnjavažu diskretnim, ali jasnim porukama jednom igraču da bi bilo dobro „okončati partiju“, bez puno prigovaranja i novih analiza.

Naravno, Izetbegoviću, ali i drugim probosanskim i bošnjačkim opcijama. Jer je tako „lakše“ i jer se na taj „način“ može brzo pronaći „realno rješenje“.

Cilj opravdava sredstvo – to je politka, koju (za)sada zastupaju SAD i EU. Zašto je to tako? Da li je Čović baš tako važan ili je po srijedi nešto drugo?

Bez obzira na podršku iz Zagreba, te još nekih desničarskih vladajućih garnitura u EU, Čović uopće nije tako važna figura kako se to čini. On naime djeluje preko principa „pozajmljenog kredibiliteta“ kojeg crpi iz političkog savazništva sa Miloradom Dodikom, a preko njega i sa Beogradom, te moćnom Moskvom.

To je pravi „ključ“ za razumijevanje Čovićeve tolike važnosti i spremnosti Zapada da mu se udovolji. Ne zato jer je to dobro rješenje, već je to rješenje kojeg podržava i Dodik, a on je zbog svojih veza sa Moskvom, ali i alata sa kojima raspolaže najveći problem. Pa mu valja „udovoljiti“…

Udovoljavanjem Čoviću zapravo se posredno želi udovoljiti Dodiku!

Podržavajući Čovića, „stranci“ naivno misle da bi se na tim osnovama mogao izgraditi neki novi politički „momentum“ u BiH, nakon čega bi se tačka pritiska mogla okrenuti prema Banjoj Luci i Beogradu. Za one koji dobro poznaju način uspostave novog političkog saveza Beograda i Zagreba, ovakva strategija je u najmanju ruku – naivna.

Veze između važnih krugova u Zagrebu i Beogradu, te Banjoj Luci i dijelu Mostara su toliko ovih godina isprepletene i osnažene, da je teško očekivati da bi se sve to moglo „bataliti“ samo tako što bi se „ispunili zahtjevi Čovića“!?

Baš suprotno!

To bi bio samo početak još jačeg uvezivanja „ZG-BG Saveza“ koji funkcionira, te bi se kriza samo intenzivirala i produbila novim zahtjevima sa obje strane, a što bi sigurno u kombinaciji sa oslabljenim Sarajevom, nakon poraza oko Izbornog zakona dovelo do „federalizacije BiH“, kao prelaznog rješenja do konačne disolucije, koja bi tada – na federalnim principima – imala čak i nekakav međunarodni legitimitet!

Umjesto da povlađuje onima koji se u BiH vode kreiranjem političkog haosa pod svaku cijenu, Zapad bi se morao okrenuti od „brzih i prljavih rješenja“, te krenuti putem insistiranja na promociji općih demokratskih principa za koje se navodno javno zalažu.

Sadašnja politika pritiska na realno najslabiju tačku, samo zato jer je tako najlakše loša je repriza već viđenog za vrijeme rata, kada je embargo na oružje jednako važio i za one do zuba naoružane i one čiji je arsenal jedva dosezao mogućnosti ambicioznijeg lovačkog društva.

I politika zvaničnog Sarajeva, sa druge strane, konačno treba da pronađe neki svoj unutrašnji smisao, a ne da se nada da će podrška sa Zapada stići, nakon otvorenih koketiranja sa istočnim režimima, koji se ne doživljavaju kao demokratski i u suštini su u sukobu sa Zapadom. Taj sukob ne eskalira samo zbog obostranih klimavih interesa, koji počesto nemaju gotovo nikakve veze sa BiH!

Neki će reći kako to već radi Dodik, pa mu to ništa ne smeta. Tačno, ali on – ojačan bezrezervnom podrškom Srbije i na krilima „srpskog sveta“ može sebi dozvoliti taj luksuz.

Zato „političko Sarajevo“ jednostavno mora igrati vrlo oprezno i dobro znati na koji način bira prave saveznike.

I to ne iz neke ljubavi ili starih simpatija, već zbog golog interesa, pa i opstanka. Tako to, naime, i drugi rade… čak i oni koji tvrde da su nam prijatelji, piše na svom blogu Faruk Kajtaz.