Refik Hodžić: Dokazi o Karadžićevim zločinima su neumoljivi, nadam se da će umrijeti u zatvoru

Očekujem da Radovan Karadžić bude osuđen na kaznu koja će osigurati da će umrijeti u zatvoru, kazao je Refik Hodžić, direktor komunikacija u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu u New Yorku i nekadašnji glasnogovornik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Hodžić, koji je Prijedorčanin, u intervjuu za Anadolu Agency (AA) izrazio je nadu da će sadržaj presude koju će 24. marta ove godine protiv Karadžića izreći Haški tribunal “za mog života naći put u udžbenike iz kojih će učiti djeca u Prijedoru”, mada, kaže, nije do kraja uvjeren da će se to desiti.

“Osim toga, očekujem lavinu političkih manipulacija presudom kako vladajuće političke kaste u Bosni i Hercegovini i Srbiji, tako i opozicije. Iskustvo mi govori da su ratne traume lešina koju politički lešinari na tim prostorima nesmiljeno trgaju više od 20 godina, i ne vidim zašto bi to prestali raditi sada kada su se dokopali njenog vitalnog organa kakav je presuda Karadžiću. Ne bi me čudilo da se, zavisno od ishoda presude, organizuju proslave kakve se događaju nakon sportskih pobjeda umjesto iskrenog, ljekovitog razgovora i suočavanja sa činjenicama iz presude, umjesto priznanja i oprosta. A, što se mog Prijedora i moje Krajine tiče, ne očekujem da će presuda imati neki konkretan ishod. Oni će nastaviti da odumiru pod teretom Karadžićevog naslijeđa i nasljednika, bez obzira na ishod suđenja”, kazao je Hodžić.

– Uvid u genezu i provedbu istrebljenja nesrba –

Samo suđenje Radovanu Karadžiću za genocid i ratne zločine u različitim dijelovima BiH tokom rata, smatra Hodžić, učinilo je bjelodanim “dokaze o njegovim zločinima koji su neumoljivi”.

“Suđenje Karadžiću pružilo nam je jedinstven uvid u genezu, planiranje i provedbu sistematske kampanje istrebljenja nesrpskog stanovnistva sa teritorija u Bosni i Hercegovini koju je rukovodstvo bosanskih Srba zacrtalo kao srpsku državu zapadno od Drine. Dokazi o tom zločinačkom poduhvatu prilagani su i u ranijim suđenjima u predmetima poput Krajišnikovog, Brđaninovog i inim drugim, ali ono što je odlikovalo ovo suđenje je detaljan prikaz Karadžićeve lične i političke transformacije, njegovih motiva da prihvati genocid kao legitiman metod provedbe političkih i strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tužilastvo je obavilo historijski važan posao pod vođstvom Alana Tiegera, sigurno jednog od najboljih tužilaca u predmetima ratnih zločina u svijetu, dok je odbrana uveliko bila hendikepirana Karadžićevim insisitranjem da se sam brani i koncipira je kao politički, a ne pravni postupak. Iako, i da je bilo drugačije, da je Karadžić imao najbolje svjetske advokate na svojoj strani, ne bi mu pomoglo. Dokazi o njegovim zločinima su neumoljivi”, smatra Hodžić.

Na pitanje šta smatra zadovoljenjem pravde prema žrtvama zločina i koji bi preduvjeti trebali biti zadovoljeni kako bi odgovor na to bio potvrdan, Hodžić kaže kako mora postojati sistem koji djeluje tako da žrtve prestanu biti žrtvama.

“Država (šta god to kod nas značilo) prema žrtvama ima obaveze propisane međunarodnim pravom koje se odnose na pravo na odštetu, pravo na istinu, na odgovornost počinitelja. Da bismo govorili o bilo kakvom zadovoljenju pravde, mi moramo imati sistem koji djeluje kako bi žrtve prestale biti žrtvama, kako bi prestala njihova viktimizacija, kako bi postale ravnopravni građani. Kod nas to nije tako, tu se još uvijek vodi politički rat za istinu o prošlosti u kojem su žrtve ratnih zločina topovsko meso. Na polju krivične odgovornosti počinitelja učinjeno je dosta, ali to nema neki bitan uticaj na žrtve kada izostaju drugi elementi, kada mnoge porodice još ne znaju gdje su im i kako stradali najmiliji, gdje su im kosti, kada se svakodnevno zamagljuje i relativizira istina o zločinu, kada se negira pravo na dostojanstveno obilježavanje stradanja ako pripadate ‘manjinskom’ narodu, kada se zločin slavi, a zahtjevi za odštetu blokiraju uz direktan angažman državnih institucija koje bi trebale tu odštetu da obezbijede”, navodi Refik Hodžić.

-Teško da će porodice žrtava biti zadovoljne presudom –

Prijedorčanin, koji je nekoliko godina proveo i u glasnogovorništvu MKSJ, gdje je iz prve ruke upoznao rad tog međunarodnog krivičnog tribunala, njegovo osnivanje smatra iznimno važnim, bez obzira na sve propuste u njegovom radu.

“Mi smo imali ‘sreću’ da su se silnice međunarodnih odnosa početkom 90-ih poklopile tako da je došlo do osnivanja Tribunala, iako je on prvobitno bio tek smokvin list za kojim se poseglo da pokrije nespremnost međunarodne zajednice da vojno interveniše i zaustavi genocid. Bez Tribunala, Radovan Karadžić bi i danas bio u rukovodstvu Republike Srpske ili u Predsjednistvu Bosne i Hercegovine, Simo Drljača bi bio šef policije u Prijedoru, a Zdravko Mucić u Konjicu, Jadranko Prlić premijer države, da ne nabrajam dalje. More činjenica i dokaza o zločinima koji su objelodanjeni na Tribunalu nikada ne bi došli do javnosti, a desetine zločinaca osuđenih pred Sudom BiH i drugim domaćim sudovima na slobodi bi uživali u plodovima svojih zločina, u to nemam nikakve sumnje”, kaže i dodaje kako Tribunal jeste napravio niz grešaka, “i čini ih svakodnevno, kao što možemo vidjeti u ovoj farsi oko Šešelja”, ali zaključuje kako je njegovo osnivanje ipak “među najboljim stvarima koje su nam se desile od 1991. godine naovamo”.

U zemljama uključenim u rat(ove) 1990-ih bez obzira na promjene vlasti ne vide se veliki pomaci u suočavanju sa istinom o zločinima, procesuiranje osumnjičenih na lokalnim sudovima ide sporo, a malobrojnim izrečenim kaznama preživjele žrtve i porodice žrtava uglavnom nisu zadovoljne.

Hodžić smatra kako efikasnost u procesuiranju zločina nije glavni problem, već društvena atmosfera u kojoj se suđenja odvijaju.

“Bosna i Herzegovina, u odnosu na broj stanovnika, ima najveći broj osoba procesuiranih za ratne zločine na svijetu, ako se izuzmu tradicionalni ‘Gacaca sudovi’ u Ruandi. Možemo mi i trebamo biti nezadovoljni što je još toliko ubica i silovatelja među nama, što hodaju okolo nekažnjeni, počesto zaposleni u državnim institucijama i na neki način oblikujući ovu stvarnost. Možemo biti nezadovoljni i određenim suđenjima, izrečenim kaznama. Međutim, efikasnost u procesuiranju ratnih zločina nije naš najveći problem, već društvena atmosfera u kojoj se ta suđenja odvijaju. Teško je očekivati da će porodice žrtava biti zadovoljne nekom presudom kada žive u državi u kojoj ljudi na vlasti otvoreno slave zločin koji ih je učinio žrtvama, kada pare od njihovih poreza idu za razne fondove podrške zločincima, kada ih se i dalje smatra neprijateljima koji su zaslužili sve što im se desilo. U takvoj atmosferi očekivati da će suđenja značajno doprinijeti ozdravljenju društva je kao da očekujete da će flaster izliječiti rak pluća”, smatra Hodžić.

Kao ekspert u oblasti tranzicione pravde, na pitanje da li bi provođenju tranzicione pravde u zemljama Balkana moglo pomoći donošenje zakona o zabrani negiranja genocida, ratnih i drugih zločina, jer takvi pokušaji postoje, Hodžić kaže kako glavni problem vidi u oportunističkoj instrumentalizaciji zločina u političke svrhe, kao što su politički napadi na sudstvo, konstantno zveckanje oružjem i stvaranje atmosfere nestabilnosti, zatim u raznim oblicima diskriminacije “manjinskih” naroda, u promovisanju jezika mržnje i slavljenju zločina i zločinaca, u stvaranju kulta žrtve i indoktrinaciji mladih.

– Političari koriste ratne traume kao resurs –

“Za političare u okruženju, naše ratne traume su resurs kojeg se oni neće lako odreći, jer se pokazao kao nezamjenljiv u odvraćanju pažnje javnosti od kontinuirane pljačke, korupcije i njihove nesposobnosti. Da bismo očekivali da procesi tranzicione pravde uistinu postignu svoj cilj: odmak od politika koje su koristile zločin kao oruđe i puno poštovanje prava žrtava na istinu i pravdu, potrebno je imati državne institucije posvećene poštovanju tih prava i vladavini zakona. Mnoge države su pokazale da je to moguće – od Čilea i Urugvaja, do Kanade i Kolumbije. A šta mi da očekujemo kada najviši dužnosnici vlasti gledaju na žrtve iz drugih naroda sa prezirom, a počesto i na one iz sopstvenog naroda? Tako da će Radovan Karadžić, nadam se, umrijeti u zatvoru, ali kada pogleda na stanje našeg društva, siguran sam da je i više nego zadovoljan jer njegovo naslijeđe živi i ne nazire mu se kraj”, kazao je Refik Hodžić u intervjuu za AA.

Refik Hodžić je novinar, dokumentarista i aktivista iz Prijedora. Njegov cjelokupni rad je vezan za pitanja pravde i odgovornosti za masovne zločine. Radio je kao glasnogovornik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda BiH, od 2011. godine je direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu u New Yorku.