Već godinama upozoravam da Dodikov juriš na BiH nije avantura poremećena uma, iako trenutačni član državnoga predsjedništva za nju ima i debele osobne razloge, nego operacionalizacija ideološkog projekta u kojemu on samo izvršava ulogu koja mu je, kao i njemu sličnima na Kosovu i u Crnoj Gori, od mozgova projekta dodijeljena.
A cilj projekta, do u detalje razrađenog u Memorandumu 2, je revitalizacija ideje velike Srbije u novim uvjetima.
Zanimljivo je, dakako, kako se zacrtani cilj planira ostvariti. Predviđeno je, recimo, djelovanje u smjeru umanjivanja ili potpunog nijekanja odgovornosti Srbije za počinjene zločine i razaranja.
Predviđeno je, potom, da se montiranim optužnicama protiv građana BiH, Hrvatske i Kosova odgovornost za ono što se devedesetih događalo ravnomjerno raspodijeli, da se, i s istim ciljem, odvrati pažnja medija, u regiji i izvan nje, sa završnih procesa pripadnicima srbijanskog i vrha RS na suđenju u Hagu, da se susjedne države – BiH, Hrvatsku i Kosovo – prisili na odustajanje od tužbi pred međunarodnim sudovima, da se stalno pojačava pritisak u smjeru zatvaranja Haškog tribunala i zahtijeva suđenje najodgovornijima pred domaćim sudovima.
Predviđeno je, na koncu, i da se čini sve kako bi se destabiliziralo vlade susjednih država, provociralo unutarnje nezadovoljstvo i nemiri u njima, inzistiralo na konstitutivnosti Srba kako bi se naknadno moglo ići i korak dalje – da ih se integrira u „unitarnu, svesrpsku zajednicu“ i slično.
Što se, pak, BiH tiče, u Memorandumu 2 se dodaju i druge natuknice. Precizira se, primjerice, da treba činiti sve kako bi se blokiralo usvajanje novih zakona i rad državnoga parlamenta, i uopće funkcioniranje države i njezinih institucija. Da se, potom, uvijek i svugdje treba istrajavati na tezi da su te institucije nepotrebne, skupe, ali i antisrpske, stoga i nemoguće.
Da se u prvi plan uvijek i svugdje stavlja RS kao državu i ignorira BiH, u svijetu svakodnevno daje do znanja da se BiH ne smatra jedinstvenom državom, nego mehaničkim zbrojem dviju teritorija, usput neprirodnim, nametnutim, nemogućim – i da se konkretnim akcijama treba pomagati otcjepljenje RS-a. Da se, na koncu, Srbe u RS-u, koji se takvom djelovanju suprotstavljaju, treba prišivati na stup srama kao izdajnike, kvislinge, i primjenjivati sve kako bi ih se u tome obeshrabrivalo.
Ako se, hoću reći, pažljivije analizira ono što čini laktaški silnik,
operacionalizacija ideje velike Srbije iz Memoranduma 2 je zaključak koji se sam od sebe nameće. Uostalom, i dok ovo pišem prisiljen sam na beogradskom samitu i gledati i slušati Dodikove bljuvotine na račun vlastite zemlje, kojoj je na čelu on sam. I uvjeravanje lidera nesvrstanih kako su raspad BiH i secesija RS-a ono što bi i svi oni, i pojedinačno i kao pokret, trebali podržati.
Slične poruke, međutim, ta seoska barabusina šalje svakodnevno i iz svoje laktaško-banjalučke busije. Građani BiH, recimo, više uopće ne reagiraju nervozno na njegove prijetnje otcjepljenjem RS-a. Jer, njih, reći će, moguće pratiti više od jednog desetljeća – od zastrašivanja referendumom iz 2011., do nedavne „kako će RS, ne vratimo li se izvornom Daytonu, proglasiti nezavisnost“.
Nisam, međutim, siguran da ih je ravnodušnima ostavila i najnovija Dodikova najava kako će neudovoljavanje njegovim zahtjevima vrlo brzo dobiti i adekvatan odgovor. Da će, kako Mile pojasni, ništavnima biti proglašene odluke o formiranju Oružanih snaga, Uprave za neizravno oporezivanje i Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća, te formirani ekspertni timovi koji će se baviti novim ustavom RS-a, pravom, financijama, ali i odlukama visokog predstavnika u BiH.
Na zabrinutost, među inim, upućuje otvoreno pismo koje međunarodnoj zajednici, partijskim liderima i inima ovih dana uputi akademik Esad Duraković, ali i reakcije političke bulumente sa samog vrha državne i političke piramide ove zemlje.
Dojam je, doduše, da domaće političke reakcije ne brinu laktaškog silnika. I da će, što se njih tiče, ustrajati na putu kojim je krenuo. U prilog tome, uostalom, svjedoči i odluka mu da u svoju priču uvlači sve što se u BiH i njezinu okruženju uvući može, a i uvjeravanje javnosti da ga u odluci o otcjepljenju RS-a već danas podržava sedam članica EU.
Stoga se racionalnim nameće pitanje kako će sve ovo završiti? Tko će izići kao konačni pobjednik – Bosna i Hercegovina ili Milorad Dodik? Hoće li BiH platiti cijenu Dodikovom suludom ideološkom i inom avanturizmu, ili će u konačnici on sam morati pakirati kofere i zaštitu, ako uopće uspije zdimiti preko državne međe, tražiti na drugim svjetskim meridijanima?
Nije da i sam nisam zabrinut za ono što bi se moglo događati. Za razliku od kolege Durakovića, međutim, prijetnja kataklizmičkim ishodima mi se ne čini previše realističnom.
Nastavak teksta čitajte ovdje.
(DEPO PORTAL/ad)