BEKIM SEJRANOVIĆ: UVIJEK ČITAM NAPUŠEN, A U SAVI SE KUPAM I ZIMI

Ni jednu knjigu nisam pročitao nenapušen. Po prirodi sam nemiran. Teško sjedim na jednom mjestu ili ležim ili skačem. Kad čitam moram se smiriti. Samo kad pišem pišem čist. Ujutro pišem čist, a popodne čitam napušen. Oduvjek sam želio napisati roman o rijeci Savi i to sam najvio još prije četiri godine kad su me zamolili da napišem pismo svom omiljenom autoru. Savom se namjeravam i dalje baviti, ne samo kao pisac, ako se obogatim kupio bih malo veći brod i organizirao bih krstarenja Savom i Dunavom

Bosanci su u književnosti postali kao crnci u košarci. Bekim Sejranović
je još jedna od mnogih suvremenih književnih zvijezda porijeklom iz susjedne BH. Njegov najnoviji roman “Huckleberry Finn tvoj sin” u medijima je dobio prostor kao nova Jergovićeva ili Ferićeva knjiga. Čitajući ga iznenadio sam se kako ta knjiga doista nije bezrazložno razvikana. Romana i priča o rijekama je bilo na štokavskim jezicima, ali nikada još na rijeci nije bila ispričana narkomanska priča, a i ona opet na do sada rijetko viđen način. Pisac nam je pružio svoje gotovo farmacetske spoznaje o raznim opijatima i onome što oni modernom čovjeku danas znače.
U Sejranovićevom novom romanu ne nedostaje ni mahale, humora, ni tužnih ljubavi, ispričane su mekim bosanskim pripovjednim tonom, ipak, znanje o rijekama, posebice Savi je ono po čemu će se ova knjiga pamtiti i tražiti. Do sada takvih informacija je bilo uglavnom u ribičkim vodičima i glasnicima. Sejranović je motive savskih virova, ada i mjesta za pristajanje unio u domaću literarnu ligu prvaka.
Postdejtonska situacija u Brčkom dolazi u mizenscenu. Ne znam je li ikada netko opise Brčkog odnio sve do Skandinavije. U ovom svom četvrtom romanu pisac osim Brezova Polja nije zaboravio spomenuti ni mnoge druge važne gradove i lokacije što se od Šamca pa do Beograda nižu uz Savu.
Uz izraze kao što su skupljanje krhotina života, potraga za identitetom i poigravanje žanrovima u fragmentarnom pripovjedanju u “Huckleberry Finnu tvom sinu” ima još elemenata kvalitete, ali budućim čitateljima kojim toplo preporučam ovu knjigu ne treba sve otkriti.
Bekim Sejranović je rođen u Brčkom, školovao se u Rijeci, da bi kasnije završio u Norveškoj. U Oslu je magistrirao južnoslavenske književnosti. Trenutno živi u Velikoj Mlaki pored Zagreba. Svaki drugi vikend je u Ljubljani, obilazi mlađu kčerku. Starija također s majkom živi u Oslu. Svake prve subote u mjesecu objavljuje književni putopis u Jutarnjem listu.
Sastali smo se u KIC-u u Prerdovićevoj. Kasnio je nekih pola sata i na stol je stavio kutiju marlbora bez onih rubnih stranica koje se otkrivaju pri otvaranju kutije. Nimalo profesorski nonšalatno priznao mi je da ih je upotrijebio za filtere.
Ovo je prvi ekskluzivni razgovor s gospodinom profesorom Bekimom Sejranovićem za portal Tjedno.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim reakcijama na vašu knjigu “Tvoj sin Huckleberry Finn”?
– To je moj četvrti roman, ali prvi na norveškom. Svaki roman pišeš cijeli život. Svoj svaki roman pišem kao da mi je prvi i posljednji. Ovaj roman je započeo još kad sam kao dječak imao želju da plovim Savom i Dunavom do Crnog mora. S tom idejom sam bio zaražen čitajući Marka Twaina. Kritike su predobre. Roman je u Norveškoj nominiran za knjigu godine. Roman sam pisao oko tri godine, započeo sam ga u Ljubljani, a onda sam ga s norveškog počeo prepisivati na hrvatski. Hrvatska verzija je otprilike za oko stotinjak stranica kraća od norveške. Norveški je drugačiji jezik, a u norveškoj verziji ima nekih epizoda kojih nema u hrvatskoj verziji. Ispustio sam ih, jer sam u norveškoj verziji jednostavno Norvežanima morao objasniti neke stvari o Balkanu koje se ovdje same po sebi podrazumjevaju.

Imate li u Norveškoj status književne zvijezde kao u Hrvatskoj?
– Moja karijera u Norveškoj je tek počela. Do sada su mi prevedena dva romana, dobili su dobre kritike, ali nisu bili bestseleri. U Norveškoj se teško probiti, osim ako ne napišete nešto na norveškom. I sada sam napisao roman na norveškom, na što me izdavač dugo nagovarao. Član sam njihovog društva književnika. Na norveškoj književnoj sceni imate knjige koje se prodaju u desetke tisuća primjeraka ili u 250 primjeraka u koliko se prodaju prosjećni debitanski romani. Posebna kategorija je Jo Nesbo čije se knjige samo u Norveškoj prodaju u stotinjak tisuća primjeraka.

Što u Norveškoj znači biti Jo Nesbo?
– Jo se čita Ju. On je neobična pojava. Napravio je uspjeh u svemu s čim se bavio. Prvo je bio nogometaš, pa je slomio nogu i zbog toga je počeo raditi na burzi kao broker. Tu je dobro zaradio, pa je osnovao pop bend i prije nego što je počeo pisati krimiće u Norveškoj je već bio nacionalna zvijezda. Preveo sam njegov roman Crvendać, ali sam kasnio s prijevodom pa mi je izdavač otkazao ugovor i besplatno sam preveo 350 kartica teksta. Svjetski uspjeh Jo Nesbo može zahvaliti prethodnom uspjehu Stiega Larsona. Jo Nesbo piše i knjige za djecu. U zadnjih deset godina je napisao 30 knjiga. Vrijedno protestanski radi, kad ga pitate priprema li nešto novo on ogovara:”Uvijek”. Svi poznati norveški pisci su se okušali u krimićima. Kod njih nema te podjele na autore krimića i autore koji pišu ozbiljnu literaturu. Krimić ima jednaku težinu kao kod nas lijepa literatura. Recimo Frode Grytten, čije sam dvije knjige preveo na hrvatski, jedna od njih je “Medvjed koji teče” je dobila nagradu za najbolji krimić godine u vrijeme buma norveškog krimića.

Je li Norveška samo zemlja krimića ili kao kod nas ima i mnoštvo stvarnog kriminala?
– U Oslu gdje ja živim ima mnogo stvarnog kriminaliteta. Mit o Skandinaviji je stvoren nekih sedamdesetih godina u vrijeme norveškog buma kad su pronašli naftu. Nije Skandinavija tako bajna kao što mi zamišljamo niti smo mi u banani kao što mislimo. Ne živi se u Hrvatskoj tako loše niti u Norveškoj tako dobro kao što se čini.

Simboličko pismo ocu

U romanu vaši roditelji umiru, premda su oni zapravo još živi?
– Da u svakom romanu ubijem i oca i majku. Otac mi je iz mješovitog braka, polu Srbin i polu Albanac, odrastao je u Beogradu i Bosni. Sad živi u Australiji. Moj četvrti roman je na neki način simboličko pismo mom ocu. Nemamo nikakav kontakt i naše druženje u romanu je fikcija. U zadnjih dvadeset godina vidjeli smo se dva puta. Jedanput kad sam išao kod njega u Australiju i jedanput kad smo zajedno ljetovali na Hvaru. Sad je trend autentičnih priča. Moji romani su kvaziautobiografski, pisani su da izgledaju kao biografski.

Meni su neki domaći pisci, kad sam im pokazivao moje priče iz još neobjavljene zbirke “I Supermen je bio novinar” rekli- to nije književnost, to je sve istina.
– Norveški pisac Tomas Espedal je rekao čim se nešto napiše to je fikcija. Sad kad odemo kući i svako napiše priču o ovom našem susretu čija će to biti priča? Moja autobiografska ili tvoja autobiografska? Ti ljudi koji se hvataju za to je li nešto biografsko ili izmišljeno ne znaju osnovne postulate iz teorije književnosti. Postoje autor, pripovjedač i glavni junak.

Ono što se odmah primjeti u vašem romanu je ogromna količina znanja o rijeci Savi, od povjesti koja zadire do vremena nestanka Panonskog mora, pa preko antičkih vremena stiže do posljednjeg rata i onoga što je sada, pa do zemljopisa i znanja s područja riječne mornarice. Mnogo znate o savskim riječnim strujama, adama, virovima, ribama… Je li “Tvoj sin Huck najveći roman do sada napisan o Savi?
– Rođen sam i odrastao na Savi, ali ne znam ima li još neki ovakav roman o Savi. O Uni je pisao Faruk Šehić, o Drini su pisali mnogi od Ive Andrića pa nadalje…

Da parafraziramo Dubravku Ugrešić vi ste najjači u forsiranju romana reke Save.
– Oduvjek sam želio napisati roman o rijeci Savi i to sam najvio još prije četiri godine kad su me zamolili da napišem pismo svom omiljenom autoru. Savom se namjeravam i dalje baviti, ne samo kao pisac, ako se obogatim kupio bih malo veći brod i organizirao bih krstarenja Savom i Dunavom.

Vi se na otvorenom kupate tijekom cijele godine.
– Da neki dan 28. studenoga sam skočio u Savu u Zagrebu prilikom snimanja jedne emisije. Volim adrenalin hladne vode.

Brčko grad apoteka

Ako niste napisali najveći roman o Savi mislim da ste zasigurno napisali najveći roman o Brčkom. Kako se živi u tom nekada jednom od najbogatijih gradova na području bivše Jugoslavije?
– Sada se živi slabije nego u ostatku Bosne. Dok je bila Arizona bilo je love, kad je prestao šverc, sve se počelo provlačiti kroz papire, kad je birokracija uništila šverc Brčko je palo. Vrijeme kad je gradonačelnik Brčkog imao veću plaću od gradonačelnika Zagreba je davno prošlo. Brčko je u suštini podijeljen grad na način na koji je podjeljen i Mostar. Možda manje vidljivo, ali je podjeljen. Rijetka su mjesta gdje se okupljaju svi. Kad je neki praznik u Federaciji pola grada radi, pola ne radi, kad je praznik u Republici Srpskoj onda pola grada radi pola ne radi. Ima pošta Federacije i pošta Republike Srpske. Brčko je distrikt, država u državi, ali su premali da imaju neke svoje službe kao što je pošta. U Brčkom ima 150 apoteka, možete kupiti bez recepta što god hoćete. Svi đankiji iz regije idu u Brčko. U mojoj ulici ima 15 apoteka.

Koji je vaš recept za fiš? Moraju li biti najmnanje četiri vrste riba?
– Ne, pravite ga od onoga što imate, važno je da ima masnoće. Dakle šaran ili masniji som. Naravno da je fiš bogatiji okusima ako ima više vrsta riba. Međutim nikada nisam pravio fiš jer je uvijek bio netko tko je to znao bolje od mene. Na Ficibaju u Brčkom svake godine održava se natjecanje u pripremanju fiša i uglavnom pobjedi onaj najljuči. Jer kad probate onaj najljuči one ostale i ne osjetite.

Ne znam za sretan bračni par

U romanu ste veliki dio posvetili ljubavi. Opisujete neke vaše ljubavi i one vam baš nisu bile vjerne, ali vama to kao da ne smeta? Što mislite o današnjem moralu?
– Moral je nešto što vam nametnu. Nema recepta za sreću. U Norveškoj je razvod brakova oko 50 posto na razini zemlje, a u Oslu oko 70 posto brakova završi razvodom. Brak je za mene potpuno besmislena institucija. Ne znam ni jedan sretan bračni par. Sve je i stvar očekivanja, što netko očekuje od nekoga. Ne znam je li realno očekivati da netko nekome bude vjeran pedeset godina i da nikad ne poželiš nekoga drugoga. Meni je to nerealno.

Tako mnogi kažu, a onda vidim da ismijavaju nekoga ako mu žena previše šara. Osobno spadam među one koji zbog nevjerstava i preljuba dosta patili. A vidim da ta takozvana slobodna ljubav, kako nazivaju taj opći masovni kurveraj, ipak zasmeta i mnogim njenim zagovornicima ako se radi o njihovim partnericama, kćerima, majkama, sestrama?
– Ni ja ne volim ako žena koju volim spava s nekim drugim, ali ja tu ženu ne posjedujem, niti njeno tjelo niti njenu pičku. Nisam ja toga vlasnik, ako sam s njom i ako je ona samnom što to znači? Ako netko ne želi biti samnom, nego želi nekoga drugoga, onda neka ide s njim i završena priča. I meni je bilo teško, ali to je tako, ne želim da netko bude samnom na silu. Ako nekome ne vjerujem onda s njom neću biti niti mogu. Ako ti šaranje smeta, onda se makni, ako ti ne smeta onda šaraj i ti.

Što je s djevojkom koju u najnovijem romanu nazivate moja draga?
– Ima novog dečka i živi u Londonu.

Zašto je niste imenovali?
– Pa da je zaštitim, ona je glumica, javna osoba i svi bi znali tko je.

Niste li iskazali autorsku nedosljednost, Crnca ste imenovali, a nju niste?
– Crnca nisam jebao u dupe, a nju jesam.

Znate li da žene u anusu nemaju erogenih zona i da je za njih to samo mučenje?
-Nije svakoj. Tu se razlikuju. Ljudi imaj različite ukuse.

Višenacionalni pisac

Pričali smo o uspjehu vašeg romana u Hrvatskoj i Norveškoj kako vas doživljavaju BH književni krugovi?
– U BH me doživljavaju kao njihovog pisca, u Hrvatskoj me zovu hrvatskim, a u Bosni bosanskim. Mislim da je sasvim moguće biti i višenacionalnim piscem. Takav mi je život.

Kako će u BH prihvatiti vašu narkomansku priču?
– Roman će se u Sarajevu tek promovirati. Mislim da u Bosni kao i u Hrvatskoj ljudi duvaju, vuku spid i kokain. Sve je to prisutno barem u društvima u kojim se ja krećem. E sad je drugo što u medijima to izaziva stigmu. Za razliku od alkohola. Zato sam se i trudio da roman ne pišem bombastično.

Pratite li BH književnost?
-Manje negoli norvešku književnu scenu.

Jeste li čitali Abdulaha Sidrana?
– Čitao sam “Sirovu kožu” i zaista odlična knjiga. Po meni je sasvim glupo da je izbačena iz natjecanja za nagradu Meša Selimović jer je to nije roman nego autobiografija. Meni je to potpuno glupo.

Rekao sam vam da taj novi žanr romaneskne non-fiktion literature ovdje još nije dobio svoje mjesto među službenim tumačima književnih vrijednosti.
– Ali tko osim autora može tvrditi da to što je napisano da je to točno. Nemoguće je znati što je istina, a što nije. Istina je ono što je zapisano. O svijetu prije nas znamo samo ono što smo pročitali. Hipotetski se može reći da je to sve izmišljeno. Objektivnost uopće ne postoji. Kako je nastala Travnička hronika Ive Andrića? Bio je konzul u Francuskoj i imao je pristup arhivama i pronašao je prepisku između konzula u Travnika i njegovog nadređenog u Frnacuskoj. Trebao sam pripremati doktorsku dizertaciju na temu komparacije Andrića i Kurta Hamsuna. Imao sam tezu da su Andrić i Hamsun modernistički pisci povijesnih romana. Travnička hronika da je počela rečenicom “evo što sam čitao deset godina i kako ja to vidim” mogla bi se nazvati autobiografskim romanom.

Kažete da klasike uglavnom čitate napušeni. Kako je to čitati Andrića napušen?
– Odlično. Ni jednu knjigu nisam pročitao nenapušen. Po prirodi sam nemiran. Teško sjedim na jednom mjestu ili ležim ili skačem. Kad čitam moram se smiriti. Ne znam kako je to čitati nenepušen. Samo kad pišem pišem čist. Ujutro pišem čist, a popodne čitam napušen.

Prokomentirajte opus Miljenka Jergovića.
– Odličan pisac, klasik još za života. Što god mi rekli on nije napisao loše knjige. Meni se najviše sviđa roman “Otac”, a pohvalio bih “Sarajevski marlboro” i “Dvore od oraha”. Volim čitati autobiografske romane u prvom licu jednine, jer treće lice jednine mi je problematično iz dva aspekta. Prvi je sveznajući pripovjedač. Tko je on Bog? Kako neki pripovjedač može znati što ja osjećam i što je meni važno. Kad pripovjedač u trećem licu to je kao da slušaš priču iz druge ruke. Pisanje u prvom licu jednine je kao da sjediš pored njega i slušaš kako ti priča neku priču. Takve romane volim čitati i takve romane pišem.

Trava u biljnim apotekama

Jeste li čitali Ivana Aralicu?
– Jesam čitao sam ga dok sam studirao na fakultetu u Rijeci. Svidio mi se, malo me podsjeća na Andrića.

Nedavno je V.B.Z. objavio i novu knjigu Zorana Ferića “Na osami blizu mora”.
– Mislim da je to jedna od najboljih knjiga koje su se pojavili u posljednjih godinu dana.

O čemu bi još željeli napisati knjigu?
– Pripremam Narkopediju, bila bi edukativna knjiga. Ljudi se ne moraju samo napijati ima i drugih stvari koji su bolje od alkohola. Od kad su me operirali od tumora na želucu više duvam nego što pijem.

Imete li ideju kako bi trebalo provesti legalizaciju lakih narkotika?
– Sasvim jednostavno. Kao što postoje biljne apoteke tako bi se organizirali dućani za prodaju trave i sličnih artikala. Država bi dodjeljivala dozvolje za uzgajanje i prodaju. Prihodi od prodaje marihuane išli bi za liječenje ovisnika od teških droga.T